Josip Milković (političar)
Josip (Joža) Milković (Senj, 13. veljače 1909. – Brissago, Švicarska, 19. veljače 1966.) je bio hrvatski politički dužnosnik.
Rodio se je 1909. godine u Senju, kao drugo dijete u Hrvatskoj obitelji Milković. U djetinjstvu se ističe kao vrlo inteligentan i svestran za svoju dob.
Studirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, no spletom političkih okolnosti nije ga nikada završio, jer je u ljeto 1931.[1] morao otići u emigraciju.[1]
Kada nije bio u emigraciji, veći dijel svog života je provodio je u Senju gdje mu je boravila cijela njegova obitelj: majka Marija, stariji brat Krešimir (ustaški časnik) i sestra Marija, majka Ante Borasa (ustaškog stožernika za područje kotara Rijeka).
U kolovozu 1931. je bio uz dra Branimira Jelića, Antu Valentu, Mladena Lorkovića, Ivana Košutića i Vilka Pečnikara pokretačem i potpisnikom višejezične brošure-protesta, napisane povodom zločinačkog atentata žandarmerije Kraljevine Jugoslavije na Milana Šufflaya, istoj onoj kojoj su se pismima pridružili Albert Einstein i Heinrich Mann.[2]
Godine 1933. se je okušao i u novinarstvu. Bio je prvim urednikom emigrantskog lista Croatiapress.[3] Iz emigracije se vratio 1938. godine.[1] Pred rat radi u uredništvu Hrvatske enciklopedije.[1]
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je imenovan 2. lipnja 1941.[1] državnim tajnikom za promičbu u Ministarstvu udružbe, a kada je promičba prenesena u predsjedništvo Vlade postaje državnim tajnikom za promičbu u predsjedništvu Vlade, a nakon odlaska ustaškog vodstva u prvu emigraciju je bio prvim Pavelićevim tajnikom u emigraciji.
Godine 1942. odlazi u Švicarsku zajedno sa obitelji, te preuzima mjesto šefa Stalnoga trgovinskog izaslanstva NDH u Zürichu. U Senjskom zborniku za 2011. objavljeno je pet njegovih diplomatskih izvješća iz kojih proizlazi da je s dr. Vinkom Kriškovićem i skupinom hrvatskih intelektualaca u Švicarskoj nastojao pridobiti zapadne Saveznike za priznanje hrvatske države. Na pozive novog ministra vanjskih poslova, Mehmeda Alajbegovića, da se 1944. vrati u Hrvatsku, odbio je doći u Zagreb, tvrdeći da u Švicarskoj ostaje u dogovoru s Pavelićem. Neki podatci pokazuju da je pokušavao posredovati i između Pavelića i sovjetske diplomacije. Nakon završetka rata švicarske su ga vlasti htjele protjerati u Južnu Ameriku, ali je ipak ostao u Švicarskoj gdje je živio posve povučeno, odvojeno od malobrojne hrvatske zajednice u toj zemlji. Radio je u jednom šumarskom poduzeću u Švicarskoj, a godine 1966. umro je prirodnom smrću u Brissagu, u Švicarskoj.
22. veljače 1943. je postao šefom (poslanikom) Stalnog trgovinskog predstavništva (poslanstvom) u Zürichu [4].
Izvori [uredi]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Jere Jareb, Sovjetski dodiri s dr. Antom Pavelićem od rujna 1944. do veljače 1945. // ČSP, Zagreb : Institut za suvremenu povijest, vol. 27., br. 1./1995., str. 7. - 32., citirano sa str. 13. (ISSN 0590-9597)
- ↑ Vijenac br.149/1999. Djelo dostojno pozornosti
- ↑ Stekliš br.3/2008. Aleksandar Stipan: Djelovanje ustaškog pokreta od osnutka do atentata u Marseilleu (3), str. 25.
- ↑ Pitanje priznanja Nezavisne Države Hrvatske od Švicarske Konfederacije
