Jovan Divjak
| Jovan Divjak | |
|---|---|
 |
|
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 11. ožujka 1937. |
| Mjesto rođenja | Beograd, Kraljevina Jugoslavija (danas Srbija) |
| Nacionalnost | Srbin, Bosanac[1] |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Godine u službi | 1960. - 1992. (JNA)[2] 1992. - 1997. (ABiH) |
| Čin | Zapovjednik Teritorijalne obrane (JNA) general (ABiH) |
| Ratovi | Rat u BiH |
| Važnije bitke | Opsada Sarajeva |
| Vojska | Jugoslavenska narodna armija Armija Republike Bosne i Hercegovine |
Jovan Divjak (11. ožujka 1937, Beograd), bosanski je general i pisac. Jedan od najosebujnijih i najpopularnijih generala Armije RBiH i drugi čovjek te vojske.
Iako rođen u Beogradu, s obzirom da mu je otac porijeklom iz Bosanske krajine gdje je radio kao učitelj, Divjak se nacionalno izjašnjava kao Bosanac, što je u više navrata isticao u intervjuima za domaće i inozemne medije. [1]
Završio je 12. klasu Vojne akademije u Beogradu, usmjerenje za zapovjednika bataljona, Komandno-štabnu akademiju i Ratnu školu. Kasnije je također završio Štabnu školu francuske vojske. Predavao je u Vojnoj školi u Sarajevu.
Sadržaj |
Rat u BiH [uredi]
Divjak je 32 godine služio u JNA a bio je i član Titovih osobnih tjelohranitelja.[3] Bitka za Vukovar bila je za njega prekretnica, kada je počeo odbijati "vojsku koja brutalno napada nenaoružane civile", ali o tome nije javno govorio te je nastavio još pet mjeseci služiti JNA u Sarajevu.[3]
U travnju 1992. godine, nakon poziva Stjepana Šibera, prešao je strane i priključio se Glavnom odredu Armije BiH, u kojem je do 1994. godine obavljao dužnost zamjenika zapovjednika.[1] Rat ga je zatekao na dužnosti oficira u odredu Teritorijalne obrane BiH. Postao je brigadni general Armije RBiH i pomoćnik načelnika Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prvi je nosilac najvišeg francuskog ordena, Legije časti iz Bosne i Hercegovine. Jedna ratna anegdota kojom često nasmijava ljude je ona kada mu je jedan bošnjački vojnik rekao: „Pukovniče, nemate što brinuti: ovdje srpska noga kročiti neće!“ .[4]
Vidjevši da JNA naoružava srpske paravojne formacije i civile, odlučio je da oružje iz Kiseljaka preda Teritorijalnoj odbrani BiH, kako ga JNA ne bi zloupotrijebila. Vojni sud JNA ga je 1991. osudio na 9 meseci zatvora zbog izdavanja oružja TO BiH. Kaznu je izbjegao napustivši JNA, nakon čega se pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine.
U Parizu je na francuskom jeziku objavljena knjiga njegovih razgovora pod naslovom "Sarajevo mon amour" (Sarajevo moja ljubavi). Divjak je bio jedan od osumnjičenih od strane MUP-a Republike Srpske za napad 3. ožujka na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici. Osnovao je i ugradio sebe u fondaciju "Obrazovanje gradi BiH". Nakon rata, trajno prebivalište postalo mu je Sarajevo.
Osobni stavovi [uredi]
„Nekada sam se glupo ponašao, recimo pretrčavao ulicu gdje je bio snajper. Pa bi mi onda ljudi pljeskali. A ja sam to radio zbog njih, da im dignem moral.[4]“
U intervjuu iz 1996., izjavio je da je Nedeljko Prstojević, koji je bio predsjednik Srpske općine Ilidža, vršio genocid nad Bošnjacima i Srbima koji su ostali u Sarajevu. [5] Prema njemu, najbitnije je zadržati multietničku prirodu Bosne i Hercegovine mirnim, političkim putem.[5] U lipnju 1992., Divjak navodi da su od ukupnog broja osoblja Armije BiH Srbi činili 18 % a Hrvati 12 % udjela, međutim do 1996. taj je broj spao na 1 % na obje nacionalne skupine. Alija Izetbegović mu je jednom izjavio da su tijekom rata Bošnjaci izgubili povjerenje u Srbe.[5] Divjak navodi da su 1993., tijekom raznih pregovora, neki predstavnici Republike Srpske odbijali razgovarati sa njim jer su ga smatrali "izdajicom srpskog naroda".[5]
Jednom prilikom njegovog sina su uhapsili vojnici Republike Srpske te mu psovali majku i pitali ga "zašto mu je otac u Sarajevu a ne na Palama". Divjak sam navodi da je ostao na bosanskoj strani jer je imao hrabrosti i jer je htio izvršavati dužnosti koje će ići u korist Bosne i Hercegovine.[5]
Jednom prilikom, tijekom rata je uhićen u blizini Neretvice zbog lažne sumnje da je "surađivao sa četnicima". Trebao je ostati u zatvoru 4 dana, ali je na kraju ostao 27. Tijekom tog razdoblja, štrajkao je glađu 4 dana. Ispitivali su ga 5-6 dana a onda su mu rekli da je slobodan i da može ići, ali da se ne smije vratiti u Sarajevo jer je navodno Juka Prazina planirao njegovu otmicu.[5]
Prema Divjaku, odgovornost za rat u BiH snosi vojno osoblje JNA jer je "pokušalo utjecati na transformaciju političkih odnosa u Jugoslaviji". To ukazuje na "vojni udar, iako je vojska ostala u pozadini, a Milošević je bio glavni igrač u tom puču." Nadalje, prema njemu, JNA je svoj arsenal stavila na raspolaganje ideji o stvaranju Velike Srbije.[5] Za njega, Ratko Mladić je "čudovište".[5] Ipak, priznao je da je bilo zločina i sa hrvatske i bošnjačke strane, navodeći primjer ubojstva peteročlane obitelji Ristović u Sarajevu.[5]
2007. je u Haagu svjedočio za zapovjednika glavnog odreda Armije BiH, Rasima Delića, gdje je sudcima pokušao ukazati na razliku između mudžahira i mudžahedina jer su, kako je objasnio, mudžahiri "oni koji su protjerani iz svojih domova".[1]
Mediji [uredi]
Divjak je dao intervju u britanskom dokumentarcu "Smrt Jugoslavije" 1995. Pojavio se u dijelu koji se odnosio na rat u Bosni.
Privođenje u Austriji [uredi]
3. ožujka 2011. Divjak je zadržan na bečkom aerodromu zbog interpolove tjeralice koju je 2008. podiglo srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine zbog njegove navodne odgovornosti u napadu na JNA vojnike u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu u svibnju 1992.[6] Taj je potez uzrokovao prosvjede u Bosni, dijelom i zbog toga jer se 2010. odigrao sličan slučaj kada je Ejup Ganić zadržan u Britaniji zbog istog slučaja, ali je sudac Timothy Workman odbio izručiti ga Srbiji jer je potjernica bila "politički motivirana".[7]
U roku od jednog dana, 60-ak je nevladinih organizacija izdalo zahtjev za trenutno puštanje Divjaka na slobodu, među njima i Žene u crnom, Helsinški odbor, Civil Right Defenders i Židovska udruga u Sarajevu.[8] Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić također je dao snažnu podršku Divjaku[9] a Glavni odbor Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u BiH (SABNOR) osudio je uhićenje.[10]
U kolovozu 2011., nakon pet mjeseci preispitivanja slučaja, austrijske vlasti su zaključile da nema dovoljno dokaza za nastavak suđenja i ukinuli optužnicu te se tako Divjak vratio u Sarajevo.
Vidi također [uredi]
Izvori [uredi]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Jovan Divjak: Ja sam Bosanac. B92 (11. rujna 2007.). pristupljeno 9. studenoga 2010.
- ↑ Jovan Divjak. Vojska.net. pristupljeno 2010-11-09
- ↑ 3,0 3,1 John F. Burns (1992-07-12). THE WORLD; A Serb, Fighting Serbs, Defends Sarajevo. New York Times. pristupljeno 2010-11-10
- ↑ 4,0 4,1 Ja nisam Srbin, ja sam Bosanac. Dalje (27. ožujka 2007.). pristupljeno 2010-11-08
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 5,8 Rajko Živković (1996-08-02). Excerpts from an interview with General Jovan Divjak, the top Serb officer in the Bosnian Army: (Un)suitable son of the people. Oslobođenje-Svijet. pristupljeno 2010-11-09
- ↑ Uhapšen general Jovan Divjak. B92 (3. ožujka 2011). pristupljeno 4. ožujka 2011
- ↑ Ejup Ganic Returns Home to Hero's Welcome. Balkan Insight (28. srpnja 2010). pristupljeno 4. ožujka 2011
- ↑ Tilman Zülch (4. ožujka 2011). Schande für Europa! Österreich muss Retter von Sarajevo sofort freilassen!. Gesellschaft für bedrohte Völker. pristupljeno 5. ožujka 2011
- ↑ Boris Pavelić (4. ožujka 2011). Mesić: Srbija pljuje pravdi u lice. Novi list. pristupljeno 5. ožujka 2011
- ↑ Bečka štampa: Hapšenje Divjaka "diplomatska je bomba", a general važi za heroja Sarajeva. Denvni avaz (5. ožujka 2011). pristupljeno 5. ožujka 2011
