Jovan Divjak

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Jovan Divjak
Jovan Divjak
Jovan Divjak
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 11. ožujka 1937.
Mjesto rođenja Beograd, Kraljevina Jugoslavija (danas Srbija)
Nacionalnost Srbin, Bosanac[1]
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1960. - 1992. (JNA)[2]
1992. - 1997. (ABiH)
Čin Zapovjednik Teritorijalne obrane (JNA)
general (ABiH)
Ratovi Rat u BiH
Važnije bitke Opsada Sarajeva
Vojska Jugoslavenska narodna armija
Armija Republike Bosne i Hercegovine

Jovan Divjak (11. ožujka 1937. Beograd), bosanski je general i pisac. Jedan od najosebujnijih i najpopularnijih generala Armije RBiH i drugi čovjek te vojske.

Iako rođen u Beogradu, s obzirom da mu je otac porijeklom iz Bosanske krajine gdje je radio kao učitelj, Divjak se nacionalno izjašnjava kao Bosanac, što je u više navrata isticao u intervjuima za domaće i inozemne medije. [1]

Završio je 12. klasu Vojne akademije u Beogradu, usmjerenje za zapovjednika bataljona, Komandno-štabnu akademiju i Ratnu školu. Kasnije je također završio Štabnu školu francuske vojske. Predavao je u Vojnoj školi u Sarajevu.

Rat u BiH[uredi VE | uredi]

Divjak je 32 godine služio u JNA a bio je i član Titovih osobnih tjelohranitelja.[3] Bitka za Vukovar bila je za njega prekretnica, kada je počeo odbijati "vojsku koja brutalno napada nenaoružane civile", ali o tome nije javno govorio te je nastavio još pet mjeseci služiti JNA u Sarajevu.[3]

U travnju 1992. godine, nakon poziva Stjepana Šibera, prešao je strane i priključio se Glavnom odredu Armije BiH, u kojem je do 1994. godine obavljao dužnost zamjenika zapovjednika.[1] Rat ga je zatekao na dužnosti oficira u odredu Teritorijalne obrane BiH. Postao je brigadni general Armije RBiH i pomoćnik načelnika Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prvi je nosilac najvišeg francuskog ordena, Legije časti iz Bosne i Hercegovine. Jedna ratna anegdota kojom često nasmijava ljude je ona kada mu je jedan bošnjački vojnik rekao: „Pukovniče, nemate što brinuti: ovdje srpska noga kročiti neće!“ .[4]

Vidjevši da JNA naoružava srpske paravojne formacije i civile, odlučio je da oružje iz Kiseljaka preda Teritorijalnoj odbrani BiH, kako ga JNA ne bi zloupotrijebila. Vojni sud JNA ga je 1991. osudio na 9 meseci zatvora zbog izdavanja oružja TO BiH. Kaznu je izbjegao napustivši JNA, nakon čega se pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

U Parizu je na francuskom jeziku objavljena knjiga njegovih razgovora pod naslovom "Sarajevo mon amour" (Sarajevo moja ljubavi). Divjak je bio jedan od osumnjičenih od strane MUP-a Republike Srpske za napad 3. ožujka na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici. Osnovao je i ugradio sebe u fondaciju "Obrazovanje gradi BiH". Nakon rata, trajno prebivalište postalo mu je Sarajevo.

Osobni stavovi[uredi VE | uredi]

Wikicitati „Nekada sam se glupo ponašao, recimo pretrčavao ulicu gdje je bio snajper. Pa bi mi onda ljudi pljeskali. A ja sam to radio zbog njih, da im dignem moral.[4]
()

U intervjuu iz 1996., izjavio je da je Nedeljko Prstojević, koji je bio predsjednik Srpske općine Ilidža, vršio genocid nad Bošnjacima i Srbima koji su ostali u Sarajevu. [5] Prema njemu, najbitnije je zadržati multietničku prirodu Bosne i Hercegovine mirnim, političkim putem.[5] U lipnju 1992., Divjak navodi da su od ukupnog broja osoblja Armije BiH Srbi činili 18 % a Hrvati 12 % udjela, međutim do 1996. taj je broj spao na 1 % na obje nacionalne skupine. Alija Izetbegović mu je jednom izjavio da su tijekom rata Bošnjaci izgubili povjerenje u Srbe.[5] Divjak navodi da su 1993., tijekom raznih pregovora, neki predstavnici Republike Srpske odbijali razgovarati sa njim jer su ga smatrali "izdajicom srpskog naroda".[5]

Jednom prilikom njegovog sina su uhitili vojnici Republike Srpske te mu psovali majku i pitali ga "zašto mu je otac u Sarajevu, a ne na Palama". Divjak sam navodi da je ostao na bosanskoj strani jer je imao hrabrosti i jer je htio izvršavati dužnosti koje će ići u korist Bosne i Hercegovine.[5]

Jednom prilikom, tijekom rata je uhićen u blizini Neretvice zbog lažne sumnje da je "surađivao sa četnicima". Trebao je ostati u zatvoru 4 dana, ali je na kraju ostao 27. Tijekom tog razdoblja, štrajkao je glađu 4 dana. Ispitivali su ga 5-6 dana a onda su mu rekli da je slobodan i da može ići, ali da se ne smije vratiti u Sarajevo jer je navodno Juka Prazina planirao njegovu otmicu.[5]

Prema Divjaku, odgovornost za rat u BiH snosi vojno osoblje JNA jer je "pokušalo utjecati na transformaciju političkih odnosa u Jugoslaviji". To ukazuje na "vojni udar, iako je vojska ostala u pozadini, a Milošević je bio glavni igrač u tom puču." Nadalje, prema njemu, JNA je svoj arsenal stavila na raspolaganje ideji o stvaranju Velike Srbije.[5] Za njega, Ratko Mladić je "čudovište".[5] Ipak, priznao je da je bilo zločina i sa hrvatske i bošnjačke strane, navodeći primjer ubojstva peteročlane obitelji Ristović u Sarajevu.[5]

2007. je u Haagu svjedočio za zapovjednika glavnog odreda Armije BiH, Rasima Delića, gdje je sudcima pokušao ukazati na razliku između mudžahira i mudžahedina jer su, kako je objasnio, mudžahiri "oni koji su protjerani iz svojih domova".[1]

Mediji[uredi VE | uredi]

Divjak je dao intervju u britanskom dokumentarcu "Smrt Jugoslavije" 1995. Pojavio se u dijelu koji se odnosio na rat u Bosni.

Privođenje u Austriji[uredi VE | uredi]

3. ožujka 2011. Divjak je zadržan na bečkom aerodromu zbog interpolove tjeralice koju je 2008. podiglo srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine zbog njegove navodne odgovornosti u napadu na JNA vojnike u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu u svibnju 1992.[6] Taj je potez uzrokovao prosvjede u Bosni, dijelom i zbog toga jer se 2010. odigrao sličan slučaj kada je Ejup Ganić zadržan u Britaniji zbog istog slučaja, ali je sudac Timothy Workman odbio izručiti ga Srbiji jer je potjernica bila "politički motivirana".[7]

U roku od jednog dana, 60-ak je nevladinih organizacija izdalo zahtjev za trenutno puštanje Divjaka na slobodu, među njima i Žene u crnom, Helsinški odbor, Civil Right Defenders i Židovska udruga u Sarajevu.[8] Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić također je dao snažnu podršku Divjaku[9] a Glavni odbor Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u BiH (SABNOR) osudio je uhićenje.[10]

U kolovozu 2011., nakon pet mjeseci preispitivanja slučaja, austrijske vlasti su zaključile da nema dovoljno dokaza za nastavak suđenja i ukinuli optužnicu te se tako Divjak vratio u Sarajevo.

Vidi također[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Jovan Divjak: Ja sam Bosanac. B92 (11. rujna 2007.). pristupljeno 9. studenoga 2010.
  2. Jovan Divjak. Vojska.net. pristupljeno 2010-11-09
  3. 3,0 3,1 John F. Burns (1992-07-12). THE WORLD; A Serb, Fighting Serbs, Defends Sarajevo. New York Times. pristupljeno 2010-11-10
  4. 4,0 4,1 Ja nisam Srbin, ja sam Bosanac. Dalje (27. ožujka 2007.). pristupljeno 2010-11-08
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 5,8 Rajko Živković (1996-08-02). Excerpts from an interview with General Jovan Divjak, the top Serb officer in the Bosnian Army: (Un)suitable son of the people. Oslobođenje-Svijet. pristupljeno 2010-11-09
  6. Uhapšen general Jovan Divjak. B92 (3. ožujka 2011). pristupljeno 4. ožujka 2011
  7. Ejup Ganic Returns Home to Hero's Welcome. Balkan Insight (28. srpnja 2010). pristupljeno 4. ožujka 2011
  8. Tilman Zülch (4. ožujka 2011). Schande für Europa! Österreich muss Retter von Sarajevo sofort freilassen!. Gesellschaft für bedrohte Völker. pristupljeno 5. ožujka 2011
  9. Boris Pavelić (4. ožujka 2011). Mesić: Srbija pljuje pravdi u lice. Novi list. pristupljeno 5. ožujka 2011
  10. Bečka štampa: Hapšenje Divjaka "diplomatska je bomba", a general važi za heroja Sarajeva. Denvni avaz (5. ožujka 2011). pristupljeno 5. ožujka 2011

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]