Jovan Sundečić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Jovan Sundečić, 15. ožujka 1897. u časopisu Bosanska vila

Jovan Sundečić (Golinjevo kod Livna, 24. lipnja 1825.Kotor, 19. srpnja 1900.), srpski,[1] crnogorski[1] i hrvatski[1][2] pjesnik,[1] pravoslavni svećenik i osobni dvorski tajnik crnogorskoga monarha Nikole I. Petrovića. Svoje podrijetlo vuče iz livanjskoga kraja.

Otac mu je bio bogati zanatnik i trgovac Pero Sundečić, a majka Ilinka rodom iz Bogdanovića. Otac ga je iz straha od Osmanlija (Turkuša) namjestio kod bake i tetke u Imotski gdje je Jovan naučio čitati i pisati latiničnim pismom.[3] Prvu pouku dobiva od franjevaca u Imotskom.[4] Obiteljska loza Sundečić dala je značajne junake, među kojima je bilo kako svećenika, tako i vojskovođa. Na početku bogoslovne karijere mladi Sundečić službuje u pravoslavnom selu Peroju u Istri, naseljenom Crnogorcima, kao kapelan u godinama od 1848. do 1850. U slikovitim predjelima Istre i Mediterana Sundečić otkriva svoj poetski talent i tu nastaju njegove prve pjesme.

Godine 1865. piše državnu himnu Crne Gore "Ubavoj nam Crnoj Gori", za koju je glazbu komponirao Čeh Anton Šulc.

Godine 1886. je s crnogorske strane kao dvorski tajnik potpisao povijesni Konkordat Crne Gore i Svete Stolice, prvi konkordat u svjetskoj povijesti između Svete Stolice i neke dominatno istočno-pravoslavne kršćanske zemlje.

Kao pjesnik javio se 1848. u Zori dalmatinskoj. Godine 1889. izlaze mu u Zagrebu tiskom Matice hrvatske njegove "Izabrane pjesme". Sundečić je bio urednik kalendara Orlić u Cetinjskoj čitaonici i predsjednik društva "Slavjanski Dom". Svoju ljubav prema Slavenima, pogotovo prema Hrvatima i gradu Zagrebu očituje u istoimenoj pjesmi o glavnom gradu Hrvatske: "Zagrebe, tolike si hrame diga. Znanju, umlju i vještini, pregnuvši da se penješ k pravoj sreći i visini."

Poznata izjava[uredi VE | uredi]

Govoreći o jeziku i narodnosti, Jovan Sundečić je kazao: »Narodnost je tielo, kojemu je jezik duša.«.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Milorad Nikčević, »Jovan Sundečić (1825. – 1900.) : pjesnik integracionog slavjanstva« // Croatica et Slavica Iadertina (Croat. Slav. Iadert.) / ur. Josip Lisac, vol. VI., br. 6. (2010.), Sveučilište u Zadru, Zadar, 2010., str. 339. – 350., cit. sa str. 339. ISSN 1849-0131 (Hrčak). Nadnevak izdavanja na Hrčku: veljače 2011. Pristupljeno: 25. listopada 2013.
  2. Ante Petravić, »Evolucija poezije u Dalmaciji : od početka XIX vijeka do smrti Pavlinovića i Despota« // Glasnik Matice dalmatinske, sv. 2., br. 2., Brzotiskom Narodnoga lista, Zadar, kolovoza 1902., str. 150. – 173., cit. sa str. 166.
    Wikicitati „Premda Srbin po osjećaju, pripada svojim pjesničkim radom hrvatskoj književnosti. Počeo je pjevati g. 1848 u „Zori”.”
    (str. 166.)
  3. Jovan Sundečić, Izabrane pjesme : sa slikom pjesnikovom / uvodom i bilješkama popratio Hugo Badalić, Matica hrvatska, Zagreb, 1889., str. v (Životopis je ovaj sastavljen prema članku, što ga je napisao Luko Zore u »Slovincu« g. 1879., a popunjen je i nastavljen događajima iz novijega vremena, po pismu i bilješkama samoga pjesnika.)
    Wikicitati „Sve je u ovome zborniku onako ostavljeno, kako je pjesnik napisao, a one sitne osebine govora crnogorskoga hrvatskomu su općinstvu dovoljno poznate već iz Mažuranićeva „Čengić-age.“
            I tako predajući „Matičinim“ članovima ove izabrane pjesme Sundečićeve, želimo, da ih hrvatski narod učini svojom duševnom svojinom i prigrli s onom ljubavlju, koju je poštovani pjesnik svojim patriotičnim i pjesničkim radom pošteno zaslužio.”
    (str. xvii)
  4. Đuro Šurmin, Povijest književnosti hrvatske i srpske, Tisak i naklada Knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), Zagreb, srpnja 1898., str. 281.