Jozo Kljaković
| Jozo Kljaković | |
| Secesija | |
|---|---|
 Jozo Kljaković, crkva sv. Marka, Zagreb 1927.[1] |
|
| Rođenje | 10. ožujka 1889., Solin. |
| Smrt | 1. listopada 1969., Zagreb. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Vrsta umjetnosti | slikarstvo |
| Praksa | Split, Zagreb, Beč, Pariz, Rim, Buenos Aires |
| Poznata djela | Pastir s preslicom, Uskoci, Povratak ribara, Na žalu, Portret oca, Vezilje, Bičevanje, Skidanje s križa, Maske |
| Portal o životopisima | |
Jozo Kljaković (Solin, 10. ožujka 1889. - Zagreb, 1. listopada 1969.), hrvatski slikar, pisac, ilustrator i karikaturist. Jedno od najvećih imena hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća.[2]
Sadržaj |
Životopis [uredi]
Rani život i školovanje [uredi]
Jozo Kljaković je rodio se u Solinu 1889. godine kao najstarije od devetero djece u obitelji Nikole Kljakovića Šantića i Pavice Kljaković (rođ. Gašpić).[3] U Splitu je pohađao Kraljevsku veliku realku gdje je i maturirao 1908. godine. Studirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu (gdje paralelno uči slikarstvo kod Vlaha Bukovca, 1908.) i Beču.[4] U Zagreb dolazi nakon Beča i učiti slikati u atelijeru Franje Pavačića, profesora na Obrtnoj školi u Zagrebu.[3] Zatim je na Instituto delle belle arti u Rimu, te kod Ferdinanda Hodlera u Ženevi (1917.), a u Parizu studira na Académie Ranson, kod M. Denisa i M. Lenoira (uči fresko slikarstvo), 1920. godine.
Srbija i Prvi svj. rat [uredi]
Od 1912. do 1915. godine živi u Srbiji.[4] Izbjegavajući vojnu obvezu u Austrougarskoj monarhiji, bježi u Srbiju gdje se zapošljava kao nastavnik crtanja te u tom svojstvu radi u Zaječaru i Negotinu.[3] Prvi svjetski rat zatječe ga u Srbiji i budući se nije mogao vratiti u Hrvatsku zbog kazne koja bi ga sustigla za izbjegavanje vojne obveze preko Soluna bježi u Marseille te kasnije odlazi u Pariz a potom u Ženevu, gdje živi od 1916. do 1918. godine[4] i gdje dočekuje kraj rata.[3]
Nakon Prvoga svjetskog rata [uredi]
Nakon Prvoga svjetskog rata doselio se u Zagreb. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (ALU) (1921.-1943.), gdje je predavao zidno i dekorativno slikarstvo. Za zagrebačku Gradsku vijećnicu naslikao je sliku Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu i umjesto honorara dobio je zemljište na Rokovu perivoju, gdje je sagradio obiteljsku kuću u koju će se 1929. godine useliti zajedno sa suprugom Antonijom Kablar i sinom Krunoslavom. Nakon atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića 1934. godine, potpisao je tzv. Zagrebački memorandum skupine intelektualaca o prilikama u državi i prvim koracima da se one srede te 1937. godine kao prijedlog za raspravu ustavni nacrt o preuređenju države u federativnom smislu radi rješavanja hrvatskoga pitanja.[4] Bio je član Hrvatskoga društva umjetnosti i organizrao je izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti koja je, 1938. godine, održana u Domu likovnih umjetnosti kralja Petra u Zagrebu.[3]
Drugi svj. rat i emigracija [uredi]
Drugi svjetski rat zatječe ga u Zagrebu. Nekoliko mjeseci poslije uspostave NDH Kljakovića ustaše zatvaraju u Zagrebu. Uhićen je 11. studenoga 1941. godine i bio je optužen kako je, zajedno s Ivanom Meštrovićem, želio pobjeći prvo u Italiju a zatim u Španjolsku odakle bi otišao u Švicarsku te ondje djelovao protiv NDH i sila Osovine.[3] Jedno vrijeme provodi u zatvoru na Savskoj cesti gdje je bio zatvoren zajedno s Ivanom Meštrovićem a zatim je u kućnom pritvoru. Iz zatvora je pušten u veljači 1942. godine na intervenciju brojnih osoba iz javnoga i političkog života. Njegova slika Bičevanje uvrštena je u hrvatsku selekciju za XXIII. Biennale u Veneciji 1942. godine, ali otputovati iz zemlje i napustiti kućni pritvor bilo mu je omogućeno tek početkom 1943. godine, i to uz dopuštenje samoga poglavnika NDH, dr. Ante Pavelića.[3] Nakon dolaska u Rim ostaje u političkoj emigraciji. U Rimu je bio dopredsjednik Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Boravio je u Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima.[5]
Nakon Drugoga svj. rata [uredi]
Nakon Drugoga svjetskog rata ostaje u emigraciji. Ne željeći vratiti se u novonastalu državu Jugoslaviju, zbog neslaganja s vladajućim režimom i političkom konstelacijom, odlazi, 1947. godine, u Buenos Aires.[3] U Rim se vraća 1958. godine gdje slika poznate freske u zgradi Zavoda sv. Jeronima. U Zagreb se vraća 1968. godine te godinu dana kasnije umire.
Svoju kuću i djela, namještaj, knjige i Kršinićeve skulpture, 1969. godine, darovao je gradu Zagrebu[6].
Sahranjen je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[7]
U umjetnikovoj kući, na Rokovu perivoju 4, u Zagrebu nalazi se Memorijalna zbirka Joze Kljakovića.[8]
Djelo [uredi]
Motivi su mu religijski i zavičajni, a slikao je i portrete istaknutih osoba. Naslikao je ciklus od 14 fresaka u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, u župnim crkvama u Vranjicu i Dobroti, u memorijalnoj crkvi u Biskupiji kod Knina, te u Trgovačko-obrtničkoj komori (s Omerom Mujadžićem) i Gradskoj vijećnici u Zagrebu. Bavio se i karikaturom, plakatom i ilustriranjem knjiga. Izlagao je na mnogim skupnim izložbama u domovini i inozemstvu.
Književno stvaralaštvo [uredi]
Tijekom boravka u emigraciji također pisao je suvremenu prozu i objavljivao članke u iseljeničkim i emigrantskim listovima a posebno u Hrvatskom glasu i Hrvatskoj reviji.[9] U Hrvatskoj reviji surađivao je s člancima o Ivanu Meštroviću, don Frani Buliću, kardinalu Alojziju Stepincu, splitskim i dubrovačkim umjetnicima (1951., 1953.-55., 1960., 1962.-63.) te s likovnim prilozima.[7] Na poticaj prijatelja piše svoje uspomene te je 1952. godine u Buenos Airesu objavio knjigu U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji a u Rimu 1961. godine autobiografski roman Krvavi val: isječak iz suvremenog života u kojemu je, u epilogu, predskazao smrt komunizma 1992. godine.[7]
U pripremi za tisak ostala mu je knjiga eseja pod naslovom Zašto me biješ?, knjiga u kojoj su sabrani eseji o mnogim hrvatskim kulturnim i političkim problemima[9] a objavljena je 2011. godine u sklopu 2. domovinskoga izdanja njegove knjige U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji.[10]
Djela [uredi]
- U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji, Naklada autorovih prijatelja, Buenos Aires, 1952. (1. domovinsko izd. Matica hrvatska-Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Zagreb, 1992.,[11] 2. domovinsko izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.)
- Mapa reprodukcija, (reprodukcije slika), Buenos Aires, 1961.
- Krvavi val: isječak iz suvremenog života, (autobiografski roman), Naklada autorovih prijatelja, Rim, 1961. (1. domovinsko izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.)[12]
Nagrade [uredi]
- 1925.: Grand prix za freske i vitraje (Međunarodna izložba dekorativne umjetnosti u Parizu).
- 1928.: I. nagrada. (Suautor Augustinčićeva Spomenika palim Šumadincima u Kragujevcu).
- 1937.: I. nagrada, Novi Sad. (s Vanjom Radaušem)
Literatura [uredi]
- Hrvatski leksikon, I. svezak (A-K), Zagreb, 1996.
Izvori [uredi]
- ↑ Matica hrvatska: Jozo Kljaković, crkva sv. Marka, Zagreb 1927., preuzeto 22. veljače 2013.
- ↑ Matica hrvatska: Jozo Kljaković, preuzeto 21. srpnja 2012.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 Matica hrvatska: Bilješka o autoru, preuzeto 21. srpnja 2012.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Hrvatski biografski leksikon: Kljaković, Joza (Josip, Jozo), preuzeto 21. srpnja 2012.
- ↑ Studia croatica. Andrija Lukinović, Bratovština sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama, preuzeto 21. srpnja 2012.
- ↑ Zagreb.hr: Donatori Gradu Zagrebu, preuzeto 21. srpnja 2012.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 236.-238.
- ↑ Centar za Likovni Odgoj Grada Zagreba - Memorijalna Zbirka Jozo Kljaković, preuzeto 21. srpnja 2012.
- ↑ 9,0 9,1 Šimun Šito Ćorić: 60 hrv. emigrantskih pisaca, preuzeto 21. srpnja 2012.
- ↑ Matica hrvatska: Jozo Kljaković. U suvremenom kaosu, preuzeto 21. srpnja 2012.
- ↑ Knjižnice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, preuzeto 21. srpnja 2012.
- ↑ Matica hrvatska: Jozo Kljaković. Krvavi val., preuzeto 21. srpnja 2012.
Vanjske poveznice [uredi]
- Dukić, Josip, Život i rad Joze Kljakovića izvan Hrvatske (1943. - 1968.) // Tusculum, Vol. 1., br. 1. (2008.), str. 181.-198. (Hrčak)
- Neva Lukić: Više slikarevih lica. Vijenac, broj 414, 14. siječnja 2010.
- Magicus.info: Jozo Kljaković hrvatski slikar
- Gradska knjižnica Solin
