Judith A. Reisman

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Judith Ann Reisman
Rođenje 11. travnja 1935.
Newark, New Jersey
Državljanstvo američko
Narodnost židovska
Polje komunikologija
Institucija Sveučilište Liberty
Alma mater Sveučilište Case Western Reserve

Judith Ann Reisman (rođ. Gelernter, Newark, New Jersey, 1935.), američka doktorica komunikologije i trenutačna predsjednica Instituta za medijsko obrazovanje, savjetnica Kalifornijskoga društva za obiteljsku sigurnost, te predavačica na Interameričkom institutu i Pravnom fakultetu Sveučilišta Liberty u Virginiji.[1][2] Radila je kao gostujući ili stalni predavač na desetak američkih i tri izraelska sveučilišta.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođena je kao Judith Ann Gelernter 1935. godine u Newarku (New Jersey). S majčine strane obitelj joj je ruskog, a s očeve strane njemačkog podrijetla, njezini su djedovi pobjegli pred progonstvom u Europi i pripadala je drugoj generaciji američkih židova. Njezin otac Matthew rođen je u Massachusettsu, a majka Ada u New Jerseyu. Bili su vlasnici "Matthew's Sea Fooda" koji su razvili u uspješan riblji posao u Irvingtonu (New Jersey). Roditelji su vjerovali u raširenu propagandu savršenog novog svijeta pod socijalizmom ili komunizmom. Odrastala je prema njezinim riječima u sigurnosti, sve do 1966. kad je njezina desetogodišnja kćer bila zlostavljana od trinaestogodišnjeg obiteljskog prijatelja kojeg je obitelj obožavala i vjerovala mu. Dječak je nekoliko tjedana kasnije napustio zemlju kad se saznalo da je njezina kći bila jedno u nizu djece koje je silovao, uključujući i vlastitog mlađeg brata. Dječak je govorio da je znao da će se njezinoj kćeri svidjeti što joj radi, jer da on to zna iz očevog Playboya.[3] Nakon seksualnog zlostavljanja njena silovana kći zapada u tešku depresiju i petnaest godina kasnije umire od moždane aneurizme.[4]

Početkom 1970-ih godina zarađivala je pišući i pjevajući pjesme za djecu i bila je producentica video spotova za "Captain Kangaroo”, popularni i najdugovječniji dječji televizijski program u Sjedinjenim Državama. Nakon što je dobila molbu da bi u svojim produkcijama trebala ubrzati tempo i time se natjecala brzom akcijom u crtanim filmovima koje emitiraju ostale TV postaje, odlučila je napustiti posao za televiziju i vratiti se na fakultet i specijalizirati utjecaj masovnih medija. S iskustvom umjetničkog rada u muzeju i televiziji upisala je Sveučilište Case Western Reserve u Clevelandu s ciljem postizanja doktorata, studirala utjecaj televizije i tada otkrila da je već 1972. bila dokazano negativno djelovanje televizije u izvješćima američkog ministarstva zdravstva o nasilju na televiziji.[3]

Nakon jeruzalemske konferencije, na kojoj je prema njezinim riječima shvatila “da cjelokupno dotadašnje područje istraživanja spolnosti počiva na Kinseyevom modelu ljudske seksualnosti”, pozvao ju je američki odjel za pravosuđe, mlade i prevenciju delikvencije (“U.S. Department of Justice, Juvenile Justice and Delinquency Prevention”) da se vrati u SAD i postavljena je kao profesorica istraživač na američkom sveučilištu s ciljem istraživanja Kinseyeve uloge u spolnom zlostavljanju djece i povezanosti dječjeg pojavljivanja u mainstream pornografiji, Playboyu, Penthouseu i Hustleru.[3]

Nakon kongresa Britanskog psihološkog društva u Londonu 1977. pročitala je knjigu Edwarda Brechera, “The Sex Researchers” nakon koje je ostala zaprepaštena Kinseyevim uvrštavanjem u svoju knjigu seksualnih eksperimenata[5] i prihvaćanjem takvih eksperimenata kao istraživačke metodologije, te je zatim provjerila istinitost citiranih tvrdnji u Kinseyevom izvorniku, gdje su se djeca promatrala kao seksualna bića. U ožujku 1981. dobila je pismeni odgovor Paula Gebharda, Kinseyevog suautora, nasljednika i ravnatelja u Kinseyevom institutu, koji joj je odgovorio u svezi tablica 30-34 Kinseyevog izvještaja Sexual Behavior in the Human Male[6][7] da se do podataka o djeci došlo od roditelja, školskih nastavnika i homoseksualaca koji su voljeli mlade dječake i da su neki od muškaraca koristili “ručne i oralne tehnike” kako bi zabilježili koliko orgazama novorođenčad i djeca mogu postići u određenom vremenskom razdoblju. Kinsey je, naime, u svom djelu svrstao slučajeve u kategorije na temelju intenziteta doživljavanja orgazma, od isključivo genitalnih reakcija do ekstremno jakih reakcija kao što je gubljenje svijesti, vikanje, krici, konvulzije[8]. Judith Reisman drži da je ova posljednja kategorija posebno problematična jer po njenom mišljenju ne opisuje orgazme već pravo fizičko mučenje djece[9][10][11]. Kasnije se ispostavilo da podatci o djeci priozlaze iz dnevnika jednog jedinog pedofila koji je svoja zlodjela bilježio u svoj dnevnik i te iste podatke dao Kinseyu, koji ih je pak uvrstio u svoj znanstveni rad i krivo ih prikazao kao da proizlaze iz više izvora [12].

Bivša je profesorica na American Universityju i Sveučilištu u Haifi. Predsjednica je 1998. organizacije Restoring Social Virtue & Purity to America. Reisman je istaknuta protivnica radova seksologa Alfreda Charlesa Kinseyja i kritičarka pornografije. Piše za kršćanske časopise kao primjerice Salvo. Dr. sc. Judith Reisman u svojem se radu fokusirala na pandemiju pornografije, njezin utjecaj na muškarce, žene i djecu te na djelo dr. Alfreda Kinseyja i njegova seksološka istraživanja čime se bavi četrdesetak godina.[2]

Reisman tvrdi da postoji mogućnost da je homoseksualni pokret u Njemačkoj pomogao u usponu nacističke stranke i holokausta[13]. Potvrđuje teoriju iz knjige Pink svastika i na njoj razrađuje svoje stajalište, da se skupine koje se bore za spolnu i rodnu ravnopravnost mogu usporediti s Hitlerovom mladeži.[13][14]

Neki njeni osporavatelji optužuju je za banaliziranje ili negiranje holokausta, što ona oštro demantira. Za vrijeme Drugog svjetskog rata njezina je cijela obitelj, kako uža tako i šira, stradala u holokaustu[13] (veći dio u samom Auschwitzu).[15]

Reisman zastupa mišljenje, da je apstinencija od seksa jedini dobar seksualni odgoj i isključuje sve druge vrste seksualnog i zdravstvenog obrazovanja, osobito u pogledu sigurnog seksa i kontracepcije. Ova vrsta seksualnog obrazovanja promiče seksualnu apstinenciju do braka i protivi se korištenju kontracepcije.[14]

Judith Reisman optužuje Kinseyja za pedofiliju i seksualno zlostavljanje djece za znanstvene svrhe.[16]

Judith Reisman bila je u posjetu Hrvatskoj 2013., te je održala niz javnih tribina u hrvatskim gradovima,[17][18] na sveučilištima[19] i u Hrvatskom saboru[20] u kojima je iznijela svoja stajališta, osudivši pri tome uvođenje zdravstvenog odgoja u Hrvatskoj u dijelu koji se odnosi na spolnost. Tom je prilikom bila kritizirana od neistomišljenika i dijela medija, koji su joj spočitavali banaliziranje holokausta, i neznanstvenost njenih teza i radova.[21] Reisman je odbacila napade tvrdnjom da je gotovo cijela njena obitelj stradala u holokaustu.[22]

Citati[uredi VE | uredi]

Wikicitati „ Stotine ljudi iz Hrvatske pišu mi i zahvaljuju mi što sam došla. I ljudi s kojima radim su zaista divni. No, vi u Hrvatskoj doista imate agresivnu skupinu koja viče i urla i napada... Da imaju priliku napraviti veliku štetu, takvi ne bi prezali ni od nasilja. Zasad, oni su verbalni nasilnici.“
(Izvor: [23])
Wikicitati

„Smatrate li doista da je homoseksualni pokret u Njemačkoj pomogao usponu nacističke stranke u Trećem Reichu?

- Prozivaju me zbog antisemitizma, tvrde da trivijaliziram holokaust...

Činite li to?

- To je najgluplja stvar koju sam čula. To je uvreda!

Zašto?

- Zar stalno moram ponavljati da su članovi moje obitelji poubijani u holokaustu? Zašto to moram uvijek ponavljati?“
(Izvor: [23])

Publikacije[uredi VE | uredi]

  • (engl.) Images of Children, Crime and Violence in Playboy, Penthouse, and Hustler (Lafayette: Huntington House Publishers, 1986.), ISBN 9780910311571
  • (engl.) Kinsey, Sex, and Fraud: The Indoctrination of a People (koautori: Edward W. Eichel, J. Gordon Muir i J. H. Court; Lafayette: Huntington House Publishers, 1990.), ISBN 9780910311205
  • (engl.) Soft Porn Plays Hardball (Lafayette: Huntington House Publishers, 1991.), ISBN 9780910311922
  • (engl.) Kinsey: Crimes and Consequences - The Red Queen and the Grand Scheme (Arlington: The Institute for Media Education, 1998.), ISBN 9780966662405

Nagrade[uredi VE | uredi]

  • Medalja Grada Zagreba 2013., kao priznanje za doprinos razvoju tolerancije, uručio gradonačelnik Milan Bandić[24]

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 (engl.) Liberty University: Biography: dr. Judith Reisman, preuzeto 2. veljače 2013.
  2. 2,0 2,1 Informativna katolička agencija (29. siječnja 2013.): Konferencija za novinare dr. Reisman, V - 147947/10, preuzeto 2. veljače 2013.
  3. 3,0 3,1 3,2 (engl.) Reisman, Judith A. (12. lipnja 2011.): Journey: A Personal Odyssey to the Truth, DrJudithReisman.com, preuzeto 2. veljače 2013.
  4. Ogorčena zlobom. Intervju s Judith Reisman: Pornografija je droga koja djeci uništava mozak, Marijana Cvrtila/Marina Karlović Saboli, Slobodna Dalmacija, Objavljeno 01.02.2013. u 21:17
  5. http://zdravstveniodgoj.com/news/kinseyevi-pedofili Secret History: Kinsey's Paedophiles
  6. http://books.google.de/books?id=pfMKrY3VvigC&pg=PA157&lpg=PA157&dq=%22early+sexual+growth%22%22Kinsey%22&source=bl&ots=kN1QHE9W_6&sig=hCD97RET14COc-1TPSq44Lty_yM&hl=de&sa=X&ei=XQwMUbGXGofktQb0koGIDA&ved=0CEMQ6AEwAg#v=onepage&q=%22early%20sexual%20growth%22%22Kinsey%22&f=false
  7. http://books.google.ca/books?hl=en&id=pfMKrY3VvigC&dq=sexual+behaviour+in+the+human+male&printsec=frontcover&source=web&ots=kM_PBJ70R7&sig=76CRxGhnlmI4-2CIfM4nC4XEqIU&sa=X&oi=book_result&resnum=2&ct=result#PPP1,M1
  8. Sexual behavior of human male Alfred C. Kinsey, 1948. str. 161.
  9. [1]
  10. http://www.drjudithreisman.com/archives/2010/10/pages_160-161.html "Our several thousand histories have included considerable detail on the nature of orgasm; and these data, together with the records supplied by some older subjects who have had sexual contacts with younger boys, provide material for describing the different sorts of reactions which may occur. In the pre-adolescent, orgasm is, of course, without ejaculation of semen. In the descriptions which follow, the data supplied by adult observers for 196 pre-adolescent boys are the sources of the percentage figures indicating the frequency of each type of orgasm among such young males.
  11. http://www.drjudithreisman.com/archives/2011/06/journey.html "3. Extreme tension with violent convulsion: Often involving the sudden heaving and jerking of the whole body. Descriptions supplied by several subjects indicate that the legs often become rigid, with muscles knotted and toes pointed, muscles of abdomen contracted and hard, shoulders and neck stiff and often bent forward, breath held or gasping, eyes staring or tightly closed, hands grasping, mouth distorted, sometimes with tounge protruding: whole body of parts of it spasmodically twitching, sometimes synchronously with throbs or violent jerking of the penis. The individual may have some, but little, control of these involuntary reactions. A gradual, and sometimes prolonged, build-up to orgasm, which involves still more violent convulsions of the whole body; heavy breathing, groaning, sobbing, or more violent cries, sometimes with an abundance of tears (especially among younger children), the orgasm or ejaculation often extended, in some individuals involving several minutes (in one case up to five minutes) of recurrent spasm. After-effects not necessarily more marked than with other types of orgasm, and the individual is often capable of participating in a second or further experience. About one sixth (17%) of the pre-adolescent boys, a smaller percentage of adults males. 4. As in either type 1 or 2: but with hysterical laughing, talking, sadistic or masochistic reactions, rapid motions (whether in masturbation or in intercourse), culminating in more or less frenzied movements which are continued through the orgasm. A small percentage (5%) of either pre-adolescent or adult males."
  12. Kinsey Institute director denies allegations by Reisman
  13. 13,0 13,1 13,2 (engl.) Reisman, Judith A. (8. rujna 2006.): The Pink Swastika as Holocaust Revisionist History, Arlington: The Institute for Media Education, preuzeto 2. veljače 2013.
  14. 14,0 14,1 (engl.) Radosh, Daniel (6. prosinca 2004.): The Culture Wars: Why Know?, The New Yorker, preuzeto 30. veljače 2012.
  15. Dnevnik.hr (29. siječnja 2013.): Zagrebački rabin: Reisman mi je oštro demantirala da osporava holokaust, Nova TV, preuzeto 2. veljače 2013.
  16. (engl.) Pool, Gary (rujan/listopad 1996.): Sex, science, and Kinsey: a conversation with Dr. John Bancroft - head of the Kinsey Institute for Research in Sex, Gender, and Reproduction - Interview, The Humanist, preuzeto 2. veljače 2013.
  17. Judith Reisman u posjetu Splitu, preuzeto 06. veljače 2012.
  18. Judith Reisman u posjetu Zadru, preuzeto 06. veljače 2012.
  19. Judith Reisman na filozofskom fakultetu u Zagrebu, preuzeto 06. veljače 2012.
  20. Judith Reisman u Hrvatskom saboru, preuzeto 06. veljače 2012.
  21. Kritike Judith Reisman, preuzeto 06. veljače 2012.
  22. Intervju s Judith Reisman, preuzeto 06. veljače 2012.
  23. 23,0 23,1 Ogorčena zlobom. Intervju s Judith Reisman: Pornografija je droga koja djeci uništava mozak, Marijana Cvrtila/Marina Karlović Sabolić, Slobodna Dalmacija, Objavljeno 01.02.2013. u 21:17]
  24. Bandić se ispričao Judith Reisman zbog incidenata u Zagrebu, Piše: sb/VLM, Večernji list, Objava: 31. siječnja 2013. u 16:30

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]