Jugonostalgija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Jugonostalgija označava društveni fenomen u zemljama nastalim raspadom druge Jugoslavije, te sociološki pojam novijeg datuma. Označava prvenstveno stav koji idealizira ekonomija, kulturnu i sigurnosnu situaciju u socijalističkoj Jugoslaviji od 1945. do 1991. godine. Pojam se pojavio pri raspadu zemlje, 1990-ih godina. Pojam je zapravo utemeljila Dubravka Ugrešić tijekom Velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH [1][2] Fenomen u politici, po kojem bivša država ili vladar s vremenom poprimaju sve pozitivniji imdž u masama, primijećen je i drugdje, a objašnjava se potiskivanjem loših sjećanja i stavljanjem lijepih, makar malobrojnijih, u prvi plan. Jedan od snažnijih generatora nostalgije je minula mladost nostalgičara.[3]

Zastava SFRJ uveličana teritorijem kojeg je držala, prikazanog unitarim

Kao posljedica većeg broja društvenih promjena koje su zadesile SFR Jugoslaviju, jugonostalgija je uglavnom ograničena na pojedince i manje skupine, koji su proveli najveći dio života u SFRJ, te koji ga smatraju pozitivnijim i sretnijim u odnosu na vrijeme rata i ekonomske nesigurnosti, poslije 1991. Neki od primjera jugonostalgičarskog ponašanja su kumrovečke i proslave u Kući cvijeća, proslave Dana mladosti 25. svibnja itd. Dobar primjer je osnivanje jugonostalgičarskih društava, poput društva "Josip Broz Tito", koje njeguje uspomenu na jugoslavenskog maršala i tekovine antifašističke Revolucije, te radom na internetskim stranicama posvećenim toj temi.

Suveniri za obožavatelje Tita 2012. godine u Kumrovcu.
Suveniri za obožavatelje Tita 2012. godine u Kumrovcu.
stup sa Titovim slikama u Skoplju

Jugonostalgija je društveni fenomen oblika domobolja, koji je danas posebno izražen u daytonskoj Bosni i Hercegovini (većinom među Bošnjacima), najviše radi tadašnjeg mira i nekomplicirane podjele države. Najmanje je izražen u procvjetaloj Sloveniji izuzmemo li bendove poput "Zaklonišče prepeva", a i u Hrvatskoj izuzmemo li kumrovečke proslave i proslave antifašističke borbe. Jugonostalgija u Hrvatskoj dijelom je umjetno stvarana i održavana plasiranjem nekritičkih ili čak činjenično pogrešnih teza u prilog Jugoslaviji, od strane pojedinaca[4] kod kojih je izražen kompleks niže vrijednosti zbog pripadnosti ili povezanosti s hrvatskim narodom, a imaju zapaženu medijsku moć.[3] Isto se pripisuje i pojedinim medijskim kućama u cjelini, npr. Europapress Holdingu.[3][5][6] Nostalgija je posebnije izražena i u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, koje su za Titove vladavine doživjele opći ekonomski procvat i kulturnu i političku emancipaciju. Treba izuzeti Kosovo, na kojemu su Albanci Jugoslavijom zadovoljni samo zbog priznavanja autonomne pokrajine.

Primjeri manifestacije jugonostalgije su tzv. 4. Mini Jugoslavija, sa svim simbolima, organizirana u Vojvodini, koja je kratko predstavljala omanju turističku zanimljivost. Indikativno je da je promotor te "mini Jugoslavije" Hrvat koji potiskuje/poriče svoje hrvatstvo, iako je neosporno hrvatskog podrijetla, imena i prezimena. U toj svojoj mini Jugoslaviji izrazito se vidi kako se Jugoslavija bazira na zatomljivanju, potiskivanju i zatiranju hrvatstva: kad je autor tog projekta prikazivao na modelu te mini Jugoslavije što je što, nabrojao je sve republike i pokrajine, osim Hrvatske; no za jezerce je rekao "ovo predstavlja naše more".[7] Drugi oblik manifestacije jugonostalgije je udruga Savez Jugoslavena, koja je bila dobila medijsku pozornost kontroverznim izjavama.[8][9]


Rušenja diktatura uvijek su popraćena egzistencijalnom nesigurnošću i strahovima, nesnalaženjem velikog dijela stanovništva i snažnom težnjom za povratkom u sigurnost diktature. Fenomen se pojašnjava primjerom usporedbe čovjeka sa životinjom koja je rođena u kavezu.[10]

Vidovi Jugonostalgije[uredi VE | uredi]

  • potpunom Jugonostalgijom mogao bi se nazvati nekritički pogled na bivšu državu, koja je za određeni socijalni sloj bila idealna država
  • djelomična Jugonostalgija je nekritički pogled na neki segment bivše države, bilo socijalni, bilo politički

Jugonostalgijom se ne može zvati sjećanje na kulturna ostvarenja (filmove i glazbu) nastale u bivšoj državi, jer takva suradnja postoji i danas (TV emisije, TV sapunice, koncerti) između današnjih samostalnih država.

Slovenski sociolog Mitja Velikonja u svojim istraživanjima fenomena jugostalgije u svom zborniku „Zid je mrtav, živeli zidovi! Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije“, pokazuje da osim t.zv. „pasivne jugonostalgije“ postoji i „aktivna jugonostalgija“.

Mitovi Jugonostalgičara[uredi VE | uredi]

Brojni mitovi su usađivani u svijest stanovništva kažu da su u Jugoslaviji svi imali posao i plaću, besplatne stanove i dobro živjeli. Navode da je Jugoslavija izvozila, gradila tvornice, bolnice itd. Svi su bili srednji sloj i da ke svima bilo dobro. Potom ti mitovi navode da je ...došla demokracija sve nam otela, privatizirala, opljačkala, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke... itd.

Vidovi Jugonostalgije[uredi VE | uredi]

  • "Svi u u Jugoslaviji bili zaposleni"

Preko pola milijuna odoba samo u prvih pet godina u razdoblju od 1968. - 1973. nakon što je Tito otvorio granice napustilo je "zemlju trbuhom za kruhum". Kasnije im se pridružilo još oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama odgovarala je broju ljudi koji su - odselili. Masovnim odlazak i zapošljavanje preko veze na fiktivna i nepostojeća radna mjesta u bivšoj državi.

Domaće i strane studije su upućivale da je u Jugoslaviji postojiala kao posljedica "političkog zapošljavanja" ogromna skrivena nezaposlenost, Prema istraživanjima postojao je skriveni višak zaposlenih koji je iznosio oko 20-30% radne snage: osobe koje su imali radno mjesto, ali zapravo bili čisti balast tvrtci. Brojni su koji su bili zaposleni u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne radeći ništa. Osamdesetih su sve češći bili "prinudni godišnji" neplaćeni odmori koji su znali potrajati po godinu i više dana.

  • "Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga"

20 milijardi Dolara koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih iznosio je otprilike kao današnjih stotinu milijardi: Tada je kuća u SAD stajala nekoliko desetaka tisuća dolara, a novi VW Golf za 7.995 dolara, što je preračunato oko 5.000 eura...

Dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka - dugi niz godina je bio "zacementiran" na tom tečaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo skače na tri, u jednom trenutku čak četiri marke! A kamate su istovremeno drastično rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u "švicarcima". Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera u markama. A dug je bio u dolarima.

  • "Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju"

U bivsoj SFRJ tijekom 1970-ih i 1980-ih velik broj osoba nešto su sitno švercali: Primjerice kavu iz Graza, traperice iz Trsta i tehnicku robu. Savezna vlada se protiv toga bez uspjeha pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo... Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu gospodarskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage gospodarstva je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

Uglavno proizvodilo se po licenci. Mali broj gotovih proizvoda u socijalističkoj Jugoslaviji bili isključivi rezultat domaće pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo je bio odbačeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan u ranoj fazi razvoja, obzirom da je u startu ocijenjen tehnološli zastarjelim i dizajnerski promašenim. Jugo - inženjeri su ga nerazvijenog pustili na tržište, bez pravog razvoja, a Talijani se vratili za crtaće daske i stvorili prvi Uno.

Megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 rađen je po sovjetskoj licenci u „Đuro Đakoviću", „Goši" i MIN-u. Ukupni troškovi osvajanja proizvodnje ovog tenka koštali su SFRJ oko tri milijarde tadašnjih dolara, bez da je taj novac ikad vraćen.

Općenito su tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u konačnici, nekom treba i prodati da bi se zaradilo.

Danas ljudi pamte zlatne sedamdesete kad je standard je rastao zahvaljujući zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. Upravo zato se jugonostalgičari prisjećaju „zlatnih sedamdesetih". Međutim, taj rast je doveo do najveće krize u povijesti Jugoslavije, koja ju je i odnijela s povijesne scene.

  • "Jugoslavija je auto ceste, stanove, bolnice"

Jugoslavija je u 45 godina uspjela sagraditi 45 kilometara auto cesta. Za autcestu od Zagreba do Splita sredstva samodoprinosa su preusmjerena u prugu Beograd - Bar, a auto cesta proglašena "nacionalističkom". Tito je gradio bolnice, samo ne u Zagrebu ili u Rijeci, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. U Rijeci je još gore. Nova sveučilišna bolnica nikad nije sagrađena...

Lijekova tijekom osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate nekoliko godina, morali ste dati mito liječniku.

Školstvo je također bilo s izuzeztkom par boljih tehničkih škola poput ETF-a (danas FER), PMF-a i strojarstva u Zagrebu upitne kvalitete. Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu, a svjedodžbe legendarnih sveučilišta poput "Đure Pucara Starog" u Banja Luci ili "Džemala Bijedića" u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti poštom uz odgovarajuću naknadu.

Jugoslavija je, unatoč "besplatnom" školstvu imala tek oko 8-9% visokoobrazovanog stanovništva među radnom snagom. Točan broj nije moguće dati, zbog manjkave evidencije koju je Jugoslavija vodila. Za srednje razvijenu državu, minimum je oko 20%.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Mitja Velikonja Titostalgija: študija nostalgije po Josipu Brozu, Mirovni inštitut, Ljubljana 2009, ISBN/EAN: 9789616455534; Jure Trampuš: Recenzija Mladina, lipanj 2009, slov.
  • Trovesi, Andrea: L'enciclopedia della Jugonostalgija. In Banchelli, Eva: Taste the East: Linguaggi e forme dell'Ostalgie, Sestante Edizioni, Bergamo 2006, ISBN 88-87445-92-3, p. 257-274.
  • Dejan Djokic, ed. "Yugoslavism: Histories of a Failed Idea, 1918–1992". London: Hurst & Co., 2003. 356 pp.
  • Yugo-Nostalgia: Cultural Memory and Media in the Former Yugoslavia, Author: Volcic, Zala, Critical Studies in Media Communication, Volume 24, Number 1, March 2007 , pp. 21-38(18), Publisher: Routledge.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://sdp-brcko.org/arhiva/content/view/636/78/ Jugonostalgija i drug Tito).
  2. http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac394.nsf/AllWebDocs/ Jugoslaveni_danas_i_ovdje ).
  3. 3,0 3,1 3,2 Fizzit.net, M. Holjevac, 20. listopada 2012. - 21 godina neovisnosti, ili zašto Hrvati ne vole sebe, pristupljeno 28. listopada 2012.
  4. Monitor.hr Odgovornost za jugonostalgiju, "Miljenko Jergović u intervjuu za Blic progovara o jugonostalgiji koju osjeća zbog društva tog vremena i vlastite mladosti.", pristupljeno 28. listopada 2012.
  5. HRsvijet.net Tko su pravi vlasnici medija u Hrvatskoj?, pristupljeno 28. listopada 2012.
  6. Slobodna Dalmacija [1], pristupljeno 28. listopada 2012.
  7. Putopis na National Geographicu, kad su bili na proputovanju kroz jugoistočnu Europu.
  8. Dnevno.hr Jugoslaveni se udružuju u Njemačkoj, hrvatski iseljenici ogorčeni, pristupljeno 28. listopada 2012.
  9. Od Triglava do Gevgelije: "Savez Jugoslavena" traži uvođenje nacionalnosti Jugoslaven u ustav!, pristupljeno 28. listopada 2012.
  10. "...jednom puštena na slobodu, gdje mora sama loviti i brinuti ona će uvijek težiti vratiti se u svoj kavez u kom uživa sigurnost i dva-tri bilo kakva obroka dnevno, makar i uz cijenu povremenih batina od čuvara. Jednostavno, na drugo nije navikla i ne može se adaptirati. Samo ljudi stasali u slobodnom društvu mogu se u njemu dobro osjećati. Prednost je totalitarnih sustava da ne morate razbijati glavu ni oko čega: ima tko je tu da misli o svemu, i da brine o vama, i što je diktatura bila sveobuhvatnija ljudima će više nedostajati. Nemojte misliti da ljudi u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj i Mađarskoj žale za komunizmom jer im je onda bilo bolje. Da vidite kako će tek za njim žaliti u sjevernoj Koreji i na Kubi, gdje doslovce gladuju.", M. Holjevac, 21 godina neovisnosti, ili zašto Hrvati ne vole sebe, pristupljeno 28. listopada 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Povezani članci[uredi VE | uredi]