Juraj Ferri
Juraj Ferri (? − Imotski, ožujka 1917.)[1] je bio hrvatski političar i pravnik, borac za hrvatski jezik. Rodom je iz Trpnja.[2]
Studirao je pravo u Gradcu. Djelovao je pri Družtvu Hrvatska.[2]
Kao mladi djelatnik na sudu usudio se je pisati hrvatskim, iako je to nosilo rizik da će ga proganjati talijanaši. Ustrajno je pisao hrvatski, trpeći i kazne, sve dok ga nisu umirovili.[1] Zabilježeno je da ga je 1898. osudio sud zbog uporabe hrvatskog jezika kao uredovnog, a kad se pristav žalio Vrhovnom sudu u Beču, taj je sud 1900. potvrdio odluku lokalnog suda jer da je to "kršenje discipline".[3] Ipak, Ferrijev rad nije bio uzaludan. Bečki je Vrhovni sud istaknuo da "unutarnji saobraćaj u sudstvu može biti uregjen bez ikakvog obzira na jezike koji su u običaju u dotičnoj zemlji". Ta je odluka bila sudski presedan i potakla je ine sudce u Dalmaciji služiti se hrvatskim u unuarnjem poslovanju.[4]
Bio je u Zastupničkom domu Carevinskog vijeća 1903. godine koje je 8. siječnja 1903. sazvao car i kralj Franjo Josip I. Kraljevinu Dalmaciju su, pored Ferrija koji je bio u Narodnoj hrvatskoj stranci, zastupali iz Stranke prava Juraj Biankini, Josip Virgil Perić, iz Narodne hrvatske stranke Ante Šupuk, Ante Vuković Vučidolski, Lovro Borčić, Josip Zaffron, Vicko Ivčević, Petar Klaić, a Srpskoj narodnoj stranci Andrija Vujatović-Šarov i Radoslav Kvekić.[5] Od aktivnosti valja spomenuti supotpisivanje interpelacije Jurja Bijankinija 15. svibnja 1903. na ministra obrane Zena von Welsersheimba glede angažmana vojske u nemirima u Hrvatskoj, s obzirom na neopravdanost uporabe takve sile, čak i prema ženama i djeci (potpisali su ju 19 hrvatskih i slovenskih zastupnika Zafronn, Šupuk, Spinčić, Berks, Šusteršič, Gregorčič, Žičkar, Vuković, Borčić, Ferri, Perić, Klaić, Ivčević, Pogačnik, Ferjančič, Hajek, Breznovsky, Chok, Koudela, ali ne i dvojica zastupnika Srpske stranke iz Dalmacije)[6] te prešni prijedlog od 19. svibnja i.g. u svezi s redarstvenim mjerama koje su u Ljubljani poduzeli policijski agenti Khuena Hedérvarya u Ljubljani (policijski agenti su tragali za osumnjičenim Hrvatima zbog objave antikhuenovskih plakata te proveli predistragu protiv jedne ljubljanske tiskare koju su vlasti osumnjičile zbog njihova tiskanja).[7]
Radovi o njemu[uredi | uredi kôd]
- Vjekoslav Maštrović: Završna faza uvođenja narodnog jezika u dalmatinsko sudstvo i slučaj dra Jurja Ferrija[neaktivna poveznica], Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, sv. 10 (1963) (ur. Grga Novak i Vjekoslav Maštrović), str. 67-87.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Razne politične vesti, Edinost, Trst, 22. ožujka 1917., str. II (slovenski)
- ↑ a b Irvin Lukežić: Posljednji riječki dvoboj, Sušačka revija br.60
- ↑ Obsojen hrvatski sodnik, Gorica (zjutranje izdanje), Gorica, 28. srpnja 1900., str. 3 (slovenski)
- ↑ J. Lučić: Ocjene i prikazi: Radovi Instituta JAZU X, Zadar 1963. Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. rujna 2015. (Wayback Machine), Historijski zbornik, 1964., 17 28, str. 477-478
- ↑ Marko Trogrlić: Bečki odjeci nemira u Hrvatskoj 1903. godine: aktivnosti dalmatinskih zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču, Časopis za suvremenu povijest, god. 37., br. 3./2005., str. 679.
- ↑ Marko Trogrlić: Bečki odjeci nemira u Hrvatskoj 1903. godine: aktivnosti dalmatinskih zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču, Časopis za suvremenu povijest, god. 37., br. 3./2005., str. 686.-687.
- ↑ Marko Trogrlić: Bečki odjeci nemira u Hrvatskoj 1903. godine: aktivnosti dalmatinskih zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču, Časopis za suvremenu povijest, god. 37., br. 3./2005., str. 688.