Justin Mučenik
Izvor: Wikipedija
Sveti Justin mučenik (Flavia Neapolis, između 100.-110. – Rim, oko 164.), bio je kršćanski filozof i mučenik, najplodniji i najpoznatiji apologeta II. st. Katolička Crkva ga slavi kao sveca, mučenika i ubraja ga među Crkvene Oce. Njegova dva najpoznatija djela su Prva apologija i Druga apologija prema kojima je bio prvi koji je branio kršćansku misao pred poganima.
Sadržaj |
[uredi] Životopis
Justin dolazi iz obitelji latinskih korijena koja je živjela u Samariji. Rođen u poganstvu, odgojen u kulturi svoga vremena, pohađao je filozofske škole stoika, peripatetika, pitagorejaca i naposljetku neoplatonista. Završivši škole djelovao je kao filozof u Ateni. Međutim, željan spoznaje istine, osjećao je da ni u jednoj ovoj školi nije mogao zadovoljiti žeđ za pravom spoznajom Boga, sve dok se nije upoznao kršćanstvom, vjerojatno u Efezu oko 130. godine. Nakon toga kao laik je branio i naučavao “novu filozofiju” – kršćanstvo. U Rim dolazi oko 140. godine te tu osniva vlastitu školuu kojoj besplatno uvodi učenike u kršćansku vjeru. Borio se protiv marcionita i gnostika. Njegov učenik je bio Tacijan. Bio je optužen zbog ispovijedanja kršćanske vjere (vjerojatno od ciničkog filosofa Krescenta) te je umro mučeničkom smrću zajedno sa svojih šest drugova oko 164. godine.
[uredi] Djela
Justin je napisao dvije Apologije upravljene Antoninu Piju, dužu u 68 poglavlja i kraću u 15 poglavlja. Još je napisao i Dijalog s Trifonom. Iz ovih djela se može razabrati organizacija i život prve kršćanske zajednice
[uredi] Prva apologija
Napisana je oko 155. g. u dva dijela. U prvom pobija klevete pogana o kršćanima. To je kraći i negativni dio. U drugom dijelu koji je širi i pozitivan, Justin izlaže i objašnjava sadržaj kršćanskog nauka iznoseći opširno dokaz za vjeru u Kristovo božanstvo. U slijedećim poglavljima opisuje kršćansku inicijaciju i euharistijsku liturgiju. Uvjeren je da je kršćanstvo progonjeno samo zato što ga se dobro ne poznaje. Zato nastoji naširoko izložiti kršćansko učenje, običaje, kult, Sveto Pismo.
[uredi] Druga apologija
Napisana je kao nadopuna prvoj. Justin ju je napisao povodom mučeničke smrti triju kršćana zbog ispovijedanja svoje vjere. Justin prosvjeduje protiv toga i želi utjecati na javno mnijenje. Veliki dio ove apologije posvećuje pobijanju stoicizma i platonizma dokazujući uzvišenost kršćanstva nad tim filozofijama.
[uredi] Dijalog s Židovom Trifonom
Djelo je napisano u obliku dijaloga kojeg Justin ima s Židovom Trifonom. Dok je u apologijama bio u polemici s poganima, ovdje ulazi u polemiku sa Židovima koji su se jednako opirali kršćanstvu kao i pogani. Također opisuje i svoje duševno proživljavanje obraćenja.
[uredi] Justinova Teologija
Obrazlažući Justinovu teologiju treba imati u vidu da ne posjedujemo autorovo cjelovito izlaganje kršćanske vjere, a izgubljeni su spisu upravo oni koji su u pravom smislu teološki. Braneći vjeru protiv nevjernika, prvenstveno se poziva na razum. Uvjeren da istina najbolje sebe brani, počeo je kršćansku istinu opširno iznositi i tumačiti. Traži sličnosti između crkvenog nauka i onog grčkih pjesnika, s ciljem da dokaže kako je kršćanstvo jedina zdrava filozofija. Osjeća se utjecaj platonizma, koji je u Justinovim očima bio filozofija najviše vrijednosti. Najbolje možemo opisati Justina riječima Ivana Pavla II kao: "pionira pozitivnog susreta s filozofskom mišlju, premda pod znakom opreznog razlučivanja": on doista, "iako je i nakon obraćenja zadržao osobito poštovanje prema grčkoj filozofiji, snažno je i jasno tvrdio da je u kršćanstvu pronašao 'jedinu sigurnu i plodonosnu filozofiju' (Dial. 8,1)" (‘’Fides et ratio’’, 38).
[uredi] Literatura
J. Pavić-T.Z. Tenšek, Patrologija, KS, Zagreb 1993 T. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske književnosti, Zagreb 1976
