Karlo I. Austrijski

Karlo I.
Fotografski portret cara Karla
Austrijski car, ugarski i hrvatski kralj
Vladavina	21. studenog 1916. - 12. studenog 1918.
Krunidba	30. prosinca 1916. Beč, Austrija
Prethodnik	Franjo Josip I.
Nasljednik	Monarhija ukinuta
Supruga	Zita od Bourbon-Parme
Djeca
Otto von Habsburg Nadvojvotkinja Adelheid Robert, austrijski nadvojvoda Nadvojvoda Felix Nadvojvoda Karl Ludwig Nadvojvoda Rudolf Nadvojvotkinja Charlotte Nadvojvotkinja Elisabeth
Puno ime
Karl Franz Joseph Ludwig Hubert Georg Otto Marie von Habsburg-Lothringen
Dinastija	Habsburg
Otac	Otto Franz
Majka	Marija Josipa Saska
Rođen	17. kolovoza 1887. Persenbeug, Austrija
Preminuo	1. travnja 1922. Fuchal, Portugal
Pokop	Igreja Nossa Senhora do Monte Madeira, Portugal
Vjera	katolicizam

Karlo I. Austrijski ili Karlo IV. Ugarski (hrv. Karlo Franjo Josip Ludovik Hubert Juraj Oton Marija Habsburško-Lorenski, njem. Karl Franz Joseph Ludwig Hubert Georg Otto Marie von Habsburg-Lothringen, engl. Charles Francis Joseph Louis Hubert George Otto Mary of Habsburg-Lorraine, mađ. IV. Károly ili Habsburg-Lotaringiai Károly Ferenc József Lajos Hubert György Mária, tal. Carlo Francesco Ludovico Giorgio Ottone Maria d'Asburgo Lorena, polj. Karol Franciszek Józef Ludwik Hubert Jerzy Otto Maria Habsbursko-Lotaryński, ukr. Карл І Франц Йосиф; Persenbeug, 17. kolovoza 1887. - Funchal, Madeira, 1. travnja 1922.), posljednji austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj (kao Karlo IV.). Vladao je od 1916. do 1918. godine. U Katoličkoj Crkvi štuje se kao blaženi Karlo Austrijski.

Carska kočija Karla I. Austrijskog pri njegovoj krunidbi za ugarsko-hrvatskog kralja, 1916. god.

Punim imenom Karl Franz Josef Ludwig Hubert Georg Maria, bio je sin nadvojvode Otta, nećaka cara Franje Josipa I., i princeze Marije Josipe od Saske. Nakon što je njegov stric nadvojvoda Franjo Ferdinand 1914. godine ubijen u Sarajevu, Karlo je postao prijestolonasljednik, te 1916. i naslijedio starog cara Franju Josipa. Oženio se princezom Zitom od Bourbon-Parme, s kojom je imao osmero djece.

Od samog početka svoje vladavine, šokiran ratnim stradanjima, počeo je pripremati teren za pregovore o mirovnom sporazumu između Austrije i sila Antante, ali nikad nije imao hrabrosti zaključiti mir bez njemačke dozvole. Iako je car djelovao u dobroj namjeri, nije imao dovoljno znanja ni snage da se suprotstavi zagovornicima rata u Austro-Ugarskoj, a posebno savezniku Njemačkoj. Mogućnost sklapanja mira bez sudjelovanja Njemačke je smatrao nečasnom, tako da su na kraju svi pregovori propali. To je 1918. godine i dovelo do raspada Austro-Ugarske Monarhije. Sve do te posljednje godine rata, sile Antante nisu imale u planu potpuno razbijanje Habsburške monarhije. Ta je ideja prevladala uslijed neodlučnosti cara i austrijskih političara te istovremenog odlučnog djelovanja čeških i južnoslavenskih predstavnika.

Nakon raspada države Karlo odbija abdicirati, te odlazi u progonstvo u Švicarsku, odakle dva puta pokušava osvojiti krunu Mađarske, koja je ustavno postala monarhija bez kralja. Takvo rješenje je za razliku od Austrije, u kojoj je proglašena republika, ostavljalo mogućnost za povratak Habsburgovaca na vlast. Prvi pokušaj u ožujku 1921. godine propao je kada je Horthijeva vlada zamolila Karla da napusti zemlju, iako mu je formalno izražavala svoju vjernost. Drugi put bivši kralj dolazi u Mađarsku u listopadu 1921. godine, te mu se u Sopronu priključuje oko tri tisuće mađarskih vojnika. Međutim, kada su se približavali Budimpešti stigao je ultimatum Kraljevine SHS i Čehoslovačke o objavi rata Mađarskoj u slučaju njegove krunidbe. Time su propali svi pokušaji obnove monarhije. Svakako je značajnu ulogu igralo i sabotiranje mađarskog namjesnika Miklosa Horthyija, koji nije bio voljan podijeliti vlast s bivšim kraljem.

Kako su Velika Britanija i Francuska sada Karla smatrale opasnim za Versajski poredak i mir u Srednjoj Europi, odredile su kao mjesto njegovog izgnanstva portugalski otok Madeiru. Tamo je i umro nekoliko mjeseci kasnije, iscrpljen ratnim i poratnim zbivanjima.

Dana 3. listopada 2004. godine, Papa Ivan Pavao II. je Karla proglasio blaženikom, zbog njegovih mirovnih nastojanja tijekom Prvog svjetskog rata. Proces za Karlovu kanonizaciju se vodio još od 1949. godine, ali je ovaj potez ipak izazvao niz suprotstavljenih reakcija, posebno u nekadašnjim zemljama Antante.

Karlov sin Otto von Habsburg, službeni prijestolonasljednik Austro-Ugarske krune, niz godina je bio zastupnik u Europskom parlamentu.

Službena velika titula

Njegovo Cesarsko i Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo,

Karlo Prvi,

po milosti Božjoj, cesar Austrije, apostolski kralj Ugarske, ovog imena Četvrti, kralj Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Galicije, Lodomerije i Ilirije; kralj Jeruzalema, nadvojvoda Austrije; veliki vojvoda Toskane i Krakova, vojvoda Lorene i Salzburga, Štajerske, Koruške, Kranjske i Bukovine; veliki knez Transilvanije; markgrof Moravske; vojvoda Gornje i Donje Šleske, Modene, Parme, Piacenze i Guastalle, Auschwitza i Zatora, Tešina, Furlanije, Dubrovnika i Zadra; kneževski grof Habsburga i Tirola, Kyburga, Gorice i Gradiške; knez Tridenta i Brixena; markgrof Gornje i Donje Lužice i u Istri; grof Hohenemsa, Feldkircha, Bregenza, Sonnenberga; gospodar Trsta, Kotora i nad Slovenskom krajinom; veliki vojvoda Vojvodine Srbije.

Vanjske poveznice

• O Karlu I. Austrijskom iz kataloga Njemačke nacionalne knjižnice
• Mayerling Arhiv
• Liga cara Karla I. Austrijskog

Karlo I. Austrijski kuća Habsburg-Lorena rođen: 17. kolovoza 1887. umro: 1. travnja 1922.
vladarske titule
prethodnik Franjo Josip I.	cesar Austrije 1916.–1918.	ukinuće monarhije
	kralj Ugarske 1916.–1918.	vakantno
austrougarska kraljevska rodbina
prethodnik Franjo Ferdinand	nasljednik austrougarskog prijestolja 1914.–1916.	nasljednik krunski princ Oton
političke službe
prethodnik Franjo Josip I. kao cesar Austrije	poglavar države Austrije kao cesar Austrije 1916.–1918.	prethodnik Karl Seitz kao predsjednik Austrije
prethodnik Franjo Josip I. kao kralj Ugarske	poglavar države Ugarske kao kralj Ugarske 1916.–1918.	prethodnik Mihály Károlyi kao privremeni predsjednik Mađarske
pretendirane titule
postojeća titula prije raspada Austro-Ugarske	— TITULARNI — cesar Austrije 1918. – 1. travnja 1922.	nasljednik krunski princ Oton
	— TITULARNI — kralj Ugarske, Češke, Hrvatske i Galicije 1918. – 1. travnja 1922.
prethodnik nadvojvoda Franjo Ferdinand	— TITULARNI — vojvoda Modene 28. lipnja 1914. – 16. travnja 1917. Razlog sukcesijskog neuspjeha: titula ukinuta 1860.	nasljednik nadvojvoda Robert
	— TITULARNI — nadvojvoda Austrije-Estea 28. lipnja 1914. – 16. travnja 1917. Razlog sukcesijskog neuspjeha: raspad Austro-Ugarske