Katarina Matanović Kulenović

	Katarina Matanović Kulenović
	; Katarina Matanović kao diplomirani turistički pilot
Rođenje	18. ožujka 1913., Vuka
Smrt	24. travnja 2003., Zagreb
Nacionalnost	Hrvatica
Poznat(a) po	prva pilotkinja u Hrvatskoj
Zanimanje	uredska činovnica; pilot
	Portal o životopisima

Katarina Matanović-Kulenović (Vuka, 18. ožujka 1913. – Zagreb, 24. travnja 2003.) prva je hrvatska pilotkinja i padobranka.^[1] Od 1935. članica je zagrebačkog aero-kluba a već 1936. dobiva dozvolu športskog pilota. 1938. na letilištu u Zemunu postaje prva žena u Istočnoj Europi koja je skočila s padobranom. U sastavu zrakoplovstva NDH bila je od 1943. godine s činom poručnika. Uz prijevoz vojne pošte bila je i osobna pilotkinja tadašnjeg ministra oružanih snaga Ante Vokića.

Školovanje[uredi | uredi kôd]

Katarina Matanović-Kulenović rođena je u slavonskom selu Vuci kraj Osijeka gdje završava osnovnu školu. Otac joj je umro kada je imala 16 godina nakon čega je dobrostojeća obitelj zapala u financijske poteškoće. Katarina se seli u Zagreb kod svoje sestre Paule kako bi uz njenu financijsku pomoć nastavila školovanje. Pohađala je gimnaziju na gornjogradskom Katarinskom trgu, a pokazivala je i izuzetan športski duh te je zimi svaki dan odlazila na skijanje. Prva dva razreda Katarina je pohađala u Osijeku, a ostale u Zagrebu. Nakon završenih šest razreda gimnazije upisuje tečaj za uredski posao u želji da se što prije zaposli i stekne samostalnost. U njoj je i dalje tinjao športski duh i često se zamišljala kao vozačica trkaćih automobila. Iako ju je njena sestra Paula usmjeravala u oblačenju, najviše je voljela skromnu i športsku odjeću.

Uredska činovnica[uredi | uredi kôd]

Posao uredske činovnice uspjela je dobiti u građevinskom poduzeću "Švab". Iako joj je sjedenje u uredu bilo mučno, radi njene savjesnosti bila je cijenjena na poslu. S vremenom je napredovala što je značilo i veću plaću i bolje materijalne prilike.

Pilotska diploma[uredi | uredi kôd]

Prvi susret sa zrakoplovstvom bila je obavijest u "Jutarnjem listu" 1935. godine o otvaranju pilotske škole na Aerodromu Borongaj. Iako je cijena pilotske škole bila previsoka, Katarina se prijavila u aeroklub ali te godine, radi nedostatka financijskih sredstava, pilotska škola nije proradila. Katarina se nije predavala te je i na svom poslu nastavila lobirati u korist Aerokluba te su mnogi partneri, uključujući i samu tvrtku "Švab" postali "doživotni" članovi aerokluba svojim uplatama. Dana 5. kolovoza 1935. Katarina se po prvi puta našla u avionu. S borongajskog aerodroma poletjela je u dvokrilcu s kojim je pilotirao umirovljeni satnik Ivan Mrak i taj datum ponosno je upisala u svoju letačku knjižicu. Prvi sat letenja s instruktorom Ivanom Mrakom bio je u lipnju 1936. godine. Slijedili su svakodnevni letovi, a letačka knjižica br. 193 bila je sve više ispunjena. Pred kraj kolovoza Katarina je imala svoj prvi samostalni let, a 10. listopada 1936. pred komisijom i po vrlo lošem vremenu polaže pilotski ispit s odličnim uspjehom i postaje prvi hrvatski ženski pilot. Nakon dobivanja letačke diplome nastavila je s letovima i na drugim avionima aerokluba neumorno skupljajući potrebne nalete za produženje letačke dozvole.

Godinu dana nakon prvog leta Katarina je težila novom izazovu, skoku s padobranom.

Padobranstvo[uredi | uredi kôd]

Na međunarodnoj zrakoplovnoj izložbi od 28. svibnja do 13. lipnja 1938. godine u Beogradu Katarina prva skače sa 100 metara visokog tornja s unaprijed otvorenim padobranom. Kupola padobrana bila je svezana konopom te se spuštanje uz pomoć elektromotora izvodilo jednoliko. Dana 5. lipnja 1938. uporno nagovara organizatore aeromitinga da joj se dozvoli skok s padobranom iz aviona. Ispočetka su njeni zahtjevi shvaćani neozbiljno ali joj se na kraju upornost isplatila te Katarina izvodi svoj prvi skok s 1500 m visine i postaje prva žena padobranac na ovim prostorima.^[2] Pri doskoku je iščašila nogu što nije umanjilo njenu popularnost, a dobila je i tadašnje vojno odlikovanje.

Ženska sekcija Aerokluba[uredi | uredi kôd]

Ohrabrena svojim uspjesima u aeroklubu osniva "žensku sekciju" Aerokluba Zagreb i već 29. siječnja 1939. godine organizira veliki ženski aeromiting. Za aeromiting je bila organizirana nagradna igra isključivo za žene, a kao glavna nagrada bio je panoramski let nad Zagrebom. Iako se očekivalo stotinjak odgovora na postavljena pitanja u redakciju organizatora stiglo ih je 837 od kojih je preko 300 bilo točno. Kako je planirano "samo" sto letova, sretne dobitnice morale su se izabrati izvlačenjem. Uz učenice i studentice na natječaju su sudjelovale i starije dame.

Iz predavanja na ženskom aeromitingu kojeg je u pauzi održala Katarina:

»...Treba samo jednom pokušati kako je to upravo božanstveno letjeti avionom ili jedrilicom visoko gore u azurnom plavetnilu atmosfere, pa da se osjeti neodoljiva želja za daljnje letenje i da se sva posvetite tom divnom i zanosnom športu.«

Kako više nije imala prilike za učestalo letenje kao u pripremi za letačku dozvolu uputila je molbu Komandi zrakoplovstva u Zemunu za letenje u vojnom trenažnom odjeljenju zagrebačkog IV. Korpusa zrakoplovnog puka. U međuvremenu se zaposlila u "Poduzeću za zračni saobraćaj Aeroput" kao činovnica.

Sudjelovala je na svakom Aero-mitingu na kojima je privlačila pozornost i gledatelja i novinara, letjela je na svim natjecanjima preleta i kružnim letovima tadašnje države. Zagrebački aeroklub je 1934. i 1940. godine od ranog proljeća reklamirao zrakoplovstvo organizirajući aeromitinge po cijeloj Hrvatskoj

Ratni pilot[uredi | uredi kôd]

Početkom Drugog svjetskog rata, dok on nije zahvatio ova područja, mnogi su zrakoplovci vježbali letenje na tada novim dvomotornim engleskim bombarderima Bristol Blenheim. Na Borongaj su često dolazili europski avioni s letačkom posadom tvrtke radi pokaznih letova. I za Katarinu se govorilo da će biti povojničena ali do toga nije došlo radi pomanjkanja povjerenja. Mnogi hrvatski zrakoplovci slani su u to vrijeme sa starim dvokrilcima u borbene misije. Kada je rat zahvatio i ova područja raspao se Aeroput. Katarina se brzo snašla i zaposlila u uredništvu zrakoplovnog časopisa "Hrvatska krila", a 15. studenog 1941. primljena je kao vojni pilot u službu Prve zrakoplovne luke u Zagrebu s činom poručnika. Letjela je lakim dvosjednim avionom, talijanskim FL-3 na zadatcima prijevoza dokumenata, lijekova, vojnih zapovjednika i ranjenika. Često je prevozila i tadašnjeg zapovjednika oružanih snaga Ante Vokića koji je jedino u nju imao povjerenja.

Katarina se 1. svibnja 1942. godine udaje za poznatog novinara dnevnika "Novosti" Namika Kulenovića. Namik nije volio letenje i uvijek je bio zabrinut kada se Katarina nalazila u svom malom avionu. Igrom sudbine 22. svibnja 1944. Namik je službeno morao odletjeti u Bihać, a avion Puss-Moth kojim je pilotirao pilot Bartol Mihaljević oboren je od strane engleskog Spitfirea.

Iako u lošem psihičkom stanju Katarina se već 30. svibnja 1944. javlja na dužnost. Tog dana bombardiran je Borongaj. Jedna bomba je pala blizu zaštitnog rova u kojem se sklonila s par pilota. Pri urušavanju rova dvije krhotine pogađaju je u čelo. Srećom rane nisu bile teže te je već isti dan otpuštena na kućnu njegu ali s novim saznanjem: pri preventivnom pregledu unutarnjih organa liječnici su Katarini otkrili da je trudna.

Kao više nije bila psihički sposobna za obavljanje ratnih zadataka do kraja rata bila je na bolovanju. Nakon toga dana više nije letjela.

Poslijeratno razdoblje[uredi | uredi kôd]

Odmah nakon rata, 29. siječnja 1945. godine Katarina je s malim sinom izbačena iz stana, a u zatvoru je provela 42 dana bez ikakvih optužbi. Zahvaljujući svom borbenom duhu uspijeva dobiti posao u "General-turistu" u Zagrebu. Sin joj od ranih dana pokazuje sklonost za slikarstvo te odlazi u Köln na studij gdje završava slikarsku akademiju. Često posjećujući sina, Katarina u Kölnu nalazi namještenje kao domaćica kod starijeg profesora gdje provodi 10 godina. Život joj se sastojao uglavnom od čitanja knjiga što je pod starije dane uzrokovalo i probleme s vidom.

Dana 26. svibnja 1998. godine Katarina Matanović-Kulenović odlikovana je s Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara, a nakon 56. godina, 26. studenog 2001. godine ponovno je primljena u Aeroklub Zagreb.^[2]