Katedrala Marije Majke Crkve u Mostaru

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Katedrala Blažene Djevice Marije, Kraljice neba i Majke Crkve
Katedrala mostar.jpg
Lokacija Mostar, BiH
Koordinate 43°20′20″N 17°47′52″E / 43.338889°N 17.797778°E / 43.338889; 17.797778Koordinate: 43°20′20″N 17°47′52″E / 43.338889°N 17.797778°E / 43.338889; 17.797778
Religija Katoličanstvo
Patron Marija Kraljica neba i Majka Crkve

Katedrala Marije Kraljice neba i Majke Crkve je stolna ili katedralna crkva mostarsko-duvanjskoga biskupa te je u tome svojstvu glavna crkva odnosno crkva matica Mostarsko-duvanjske biskupije i istodobno je jedna od danas četri postojeće katoličke stolnice, katedrale u Bosni i Hercegovini.

Podignuta na čast Božju, mostarska je katedrala posvećena Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici neba i Majki Crkve.[1]

Nalazi se u ulici nadbiskupa Petra Čule b.b. u Mostaru.

Povijest[uredi VE | uredi]

Nastojanjem apostolskoga vikara biskupa Anđela Kraljevića, franjevca, u Mostaru je 7. ožujka 1866. počela gradnja katedralne crkve (templum cathedrale) apostolskih prvakâ svetoga Petra i Pavla, dovršena većom pomoću dobrotvora iz inozemstva[2] i blagoslovljena 1872. Uz nju je 1873. podignut prostran i udoban župni stan.[3]

Ova prva mostarska katedrala pripojena je 1890. mostarskomu franjevačkom samostanu te je istodobno nastavila služiti i kao župna crkva i kao stolna crkva. Bilo je to u doba prvoga mostarsko-duvanjskoga biskupa Paškala Buconjića, franjevca, (1880.--1910.), koji je hercegovačkim franjevcima pomogao sagraditi samostan s bogoslovijom, podignut tijekom 1890. i 1891., i opskrbio potrebnim.[4] Inače, to je u Mostaru sve do početka osamdesetih godina prošloga stoljeća bila i jedina crkva na raspolaganju mostarskim katolicima. A kako ni jedan biskup u redovitim prilikama ne može vršiti svoju službu bez vlastite crkve, niti biskupija može biti bez crkve matice, biskup Paškala Buconjića je pribavio zemljište za novu biskupsku crkvu, u predjelu grada tada zvanom Guvno, a danas Rondo odnosno Trg hrvatskih velikana.

Pribavljeno zemljište je dijelom poklonjeno, a dijelom kupljeno, sastavljeno od dviju katastarskih čestica od kojih je jedna s površinom od 3.754 m² a druga s površinom od 4.684 m², što daje ukupnu površinu od 8.388 m² te je uknjiženo na Mostarsko-duvanjsku biskupiju.[5] Biskup je za gradnju pribavio i oko 5 vagona vapna, koji je na gradilištu stajao preko 40 godina. I novi mostarsko-duvanjski biskup Alojzije Mišić, franjevac, (1912.-1942.), mislio je na gradnju stolne crkve, te je na gradilište dao složiti preko 250 četvornih metara klesanoga kamena. U međuvremenu se je pojavila i neka hipoteka stavljena na zemljište.

Kada je 1942. preuzeo biskupiju, biskup Petar Čule se je odmah zbog gradnje obratio tada poznatim arhitektima. Čak je i glasoviti hrvatski umjetnik Ivan Meštrović bio sam ponudio da će izraditi idejnu skicu nove crkve. Učinjeno je malo zbog Drugoga svjetskog rata, a onda i zbog teških poratnih prilika, pa od gradnje nije bilo ništa i naum je propao. Naime, jugoslavenske komunističke vlasti u travnju 1948. biskupa uhitile te ga u srpnju te iste godine osudile na 11 i pol godina stroge tamnice koju je odrobijao u KPD Zenica.[6]

Zatvorivši pastira Crkve mostarsko-duvanjske, a nije na žalost bio jedini kojega je takva sudbina zapala u ono doba, Gradske vlasti, Gradski narodni odbor, se dao na posao te zaplijenio spomenuto zemljište i dadoše ga GNO-u Mostar za izgradnju Doma kulture[7], i to je danas Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače. I nije to bilo jedino što su oteli Crkvi i prisvojili. Popis je žalostno dug. Biskupov delegat mons. Andrija Majić ništa nije mogao učiniti, jer mu jugoslavenske komunističke vlasti nisu niti odgovarale na prigovore i tužbe. I dok je ležao u tamnici biskup je mislio na gradnju svoje crkve te čak od najodgovornijega za jugoslavenske komunističke progone, koji je bio iznad svega i svakoga, Tita, smjelo tražio da se oduzeto zemljište vrati ili da se biskupiji dade u zamjenu drugo iste veličine i odgovarajućega položaja i kakvoće, ali bez uspjeha.

Stigavši iz uzništva u biskupiju početkom 1957., biskup tek početkom 1958. preuzima upravu biskupije i ne prestaje tražiti da se riješi pitanje oduzetoga zemljišta. Prvi pisani zahtjev podnio je 24. listopada 1959., ali na nj, u duhu ondašnjega vremena i postupaka prema Katoličkoj Crkvi, nije nikada dobio odgovora. Opet razgovara i pregovara s komunističkim čelnicima te mu je tek 30. lipnja 1967. bilo moguće predati novi zahtjev. Kada je sve krenulo s mrtve točke, u pregovorima mu je rečeno da će mu biti dano zemljište biskupove bašče, oduzeto 1948. zajedno s drugim biskupijskim dobrima, uključujući i spomenuto zemljište na Guvnu, odnosno Rondou, namijenjeno za stolnu crkvu. Ne imajući drugoga izlaza, biskup pristaje te konačno 17. prosinca 1971. Zavod za urbanizam i komunalnu djelatnost Mostara izdaje uredbu o dodjeli lokacije. U ožujku je 1973. odobren idejni nacrt crkve s pripadnim uredsko-stambenim objektom. Građevinska dozvola stiže 22. travnja 1974. te 9. studenoga 1975. biskup Petar, položivši kamen temeljac, blagoslivlja temelje buduće crkve, koju svaki biskup i svaka biskupija moraju imati, to jest crkve matice, što je po svojoj naravi svaka stolnica ili katedrala.[8]

Svojom upornošću hrabri i napaćeni biskup Petar Čule i njegovi svećenici unatoč raznim teškoćama i ograničenjima unutra i izvana uspijevaju podignuti novu crkvu, te je kako tako građevinski okončati 1980. i osposobti za sveto bogoslužje. Ostvaruje se tako san hercegovačkih katolika duži od jednoga stoljeća, čime je grad na Neretvi napokon dobio biskupsku crkvu. Nju je one iste godine na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, to jest 14. rujna 1980., biskup Petar Čule svečano posvetio i predao svojemu nasljedniku na biskupskoj stolici mostarsko-duvanjskih biskupa, mons. Pavlu Žaniću, kleru i vjernome Božjem puku. U toj prigodi sam biskup Petar Čule, koji je istodobno u znak posebnoga papina poštovanja toga dana promaknut za nadbiskupa, biskupu koadjutoru Pavlu Žaniću predao je i Mostarsko-duvanjsku biskupiju kao i upravu Trebinjsko-mrkanskom biskupijom.

Novopodignuta mostarska stolnica ili katedrala teško je stradala u granatiranjima grada za vrijeme Domovinskoga rata devedesetih godina prošloga stoljeća, te joj je bila prijeko potrebna temeljita obnova. U okviru te obnove sagrađen je i zvonik u čijemu se tornju sada nalazi šest zvona. Postavljene su i klasične orgulje, što je i vjerski i kulturni doprinos razvoju grada Mostara i glazbenoga života uopće.

Kripta[uredi VE | uredi]

Osim vanjskoga dijela, postoji i kripta, smještena u podzemnomu dijelu same stolne crkve, koja služi kao kapela namijenjena za bogoslužna slavlja manjih skupina vjernika.

U samoj kapeli nalaze se i grobovi dvojice biskupa, posebno zaslužnih za izgradnju crkve: grobovi nadbiskupa Petra Čule i biskupa Marka Perića. Na prvome grobu stoji natpis: »Dr. Petar Čule / 1898.-1985. / Nadbiskup«.[9]

Graditeljski stil[uredi VE | uredi]

Stolnica je izgrađena u postmodernom stilu, koji prevladava u crkvenome graditeljstvu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u drugoj polovici prošloga i na početku ovoga stoljeća. Za izgradnju su korišteni beton, kovine, staklo i, dijelom, kamen. Samo zdanje jednostavno je u oblicima i siromašno u izrazima, ali doima se kao složna cjelina.

Katedralna župa[uredi VE | uredi]

Uz stolnicu ili katedralu vezana je i jedna od ukupo 6 danas postojećih mostarskih gradskih katoličkih župa, Župa Marije Majke Crkve, kojoj istodobno služi kao župna crkva. Osim dijela grada (Centar 1), obuhvaća još i Zahum.

Župni ured nalazi se u ulici nadbiskupa Petra Čule b.b.

Ostalih pet mostarskih župa su (abecednim redom):

  • Župa svetoga Ivana Apostola i Evanđelista (osnovana na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja 1993., a obuhvaća Centar 2 i Zalik; župni ured je u ulici Kneza Višeslava 2),
  • Župa svetoga Luke Evanđelista (osnovana na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja 1993., a obuhvaća Iliće; župni ured je u Barakovac b. b.),
  • Župa svetoga Marka Evanđelista (osnovana na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja 1993., a obuhvaća Cim; župni ured je isti kao i za Župu sv. Luke u Ilićima, Barakovac b. b.; na području župe nalazi se ostatci rimske bazilike),
  • Župa svetoga Mateja Evanđelista (osnovana na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja 1993., a obuhvaća Rudnik i Orlac; župni ured je u Rudarskoj ulici b.b.),
  • Župa svetoga Petra i Pavla (obuhvaća Podhum, Rodoč, Jasenicu; župni ured je u Franjevačkoj ulici 2; sve do osamdesetih godina prošloga stoljeća jedina katolička župa u Mostaru; na području grada stara župa od 15. do 17. stoljeća, obnovljena 1849.),
  • Župa svetoga Tome Apostola (osnovana 7. listopada 2011.), obuhvaća područje mjesne zajednice Bijeli Brijeg II.[10]

Posebna slavlja[uredi VE | uredi]

Osim redovitih katoličkih svetkovina i blagdana u mostarskoj se stolnici ili katedrali posebnom svečanošću slave još

Zvona[uredi VE | uredi]

Zvonik mostarske Katedrale završen je 2005., a poklonio ga je, skupa sa zvonima, zagrebački kanonik Milan Balenović. Zvona su izlivena u ljevaonici Grassmayr u Innsbrucku, koja se bavi lijevanjem zvona od 1599.[11]

Ukupno je šest zvona:

  • Ton G0, promjer 212 cm, 5782 kg
  • Ton A0, promjer 186 cm, 4030 kg
  • Ton H0, promjer 166 cm, 2848 kg
  • Ton D1, promjer 135 cm, 1548 kg
  • Ton E1, promjer 121 cm, 1044 kg
  • Ton G1, promjer 102 cm, 608 kg.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Službeni vjesnik Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, br. IV/1981., str. 3; Crkva na kamenu, br. 9-10/1981., str. 1.
  2. Usp. Schematismus topographico-historicus Vicariatus Apostolici et Custodiae Provincialis Franciscano-missionariae in Hercegovina pro anno Domini 1873., Mostar, 1873., str. 129-130.
  3. Usp. Radoslav Glavaš, Spomenica 50-godišnjice hercegovačke franjevačke Redodržave, Mostar, 1897., str. 76.
  4. Usp. Radoslav Glavaš, Biskup fra Paškal Buconjić. Prigodom 30 godina biskupovanja, 1880-1910., Mostar, 1910., str. 19-20; Dominik Mandić, »Osnutak franjevačkog samostana i bogoslovije u Mostaru«, u: Stopama Otaca. Almanah hercegovačke franjevačke omladine, Mostar, 1934/1935., str. 19-21.
  5. Usp. Zemljišno-knjiški uložak katastarske općine Mostar: katastarska čestica br. 408 i 406/12.
  6. Zenica je bila jugoslavenski Alcatraz U Zenici su robijali mostarsko-duvanjski biskup Petar Čule, te svećenik don Anto Baković.
  7. Usp. Gradska eksproprijaciona komisija, br. 48.440/48., od 22. ožujka 1949. i br. 4.689/54., od 25. kolovoza 1955.
  8. Usp. Glas koncila, katolički dvotjednik, god. 15. (1976.), br. 24, str. 14.
  9. Vidi http://www.cbismo.com/index.php?menuID=94
  10. http://www.cbismo.com/index.php?mod=vijest&vijest=894
  11. Usp. Crkva na kamenu, 8/2003., str. 18-19.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Katedrala Marije Majke Crkve u Mostaru

Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je sa službene stranice Mostarsko-duvanjske biskupije. Vidi dopusnicu.