Koloman Bedeković

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Koloman Bedeković
Koloman Bedeković
hrvatski ministar
u službi
8. prosinca 1868. – 10. veljače 1871.
Prethodnik položaj stvoren
Nasljednik Petar Pejačević
ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
u službi
26. siječnja 1871. – 12. veljače 1872.
Zamjenik dr. Mirko Šuhaj
Antun pl. Vakanović
Prethodnik  Levin Rauch
Nasljednik Ivan Mažuranić
hrvatski ministar
u službi
25. veljače 1876. – 10. kolovoza 1889.
Prethodnik  Petar Pejačević
Nasljednik Emerik Josipović
Rođenje 1818.
Smrt 1889.

Koloman pl. Bedeković Komorski (Jalžabet,[1] 13. listopada 1818. - Hinterbrühl, 10. listopada 1889.),[2] hrvatski političar iz Unionističke stranke te hrvatski ban od 1871. do 1872. godine.

Rana politička karijera[uredi VE | uredi]

Rođen je u staroj hrvatskoj plemićkoj obitelji Bedeković. Bio je saborski zastupnik Unionističke stranke. Godine 1867. imenovan je velikim županom Varaždinske županije, a 1868. imenovan je u hrvatsku regnikolarnu diputaciju koja je pregovarala o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi. Po sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe u Pešti je imenovan prvim hrvatskim ministrom.[3]

Banovanje[uredi VE | uredi]

Nakon pada Levina Raucha, kralj je 26. siječnja 1871. imenovao Bedekovića banom. Njegovim zamjenikom postao je Mirko Šuhaj, koji je privremeno upravljao sa sva tri odjela u Zemaljskoj vladi. Bedeković je ublažio Bachov patent o tisku, nakon čega je Narodna stranka mogla u Zagrebu izdavati svoj list Obzor. 8. lipnja 1871. Hrvatskoj su pridruženi krajiški gradovi: Bjelovar, Senj, Ivanić i Sisak, te varaždinska Krajina, tj. križevačka i đurđevačka pukovnija, na čijem području je osnovana Bjelovarska županija.

Za njegova banovanja bili su raspisani izbori za Sabor, na kojima je pobjedu odnijela Narodna stranka. Kralj je sazvao Hrvatski sabor najprije za 1. lipnja, ali ga je zatim tri puta odgađao: najprije na 13. rujna, onda na 20. rujna, a napokon na 15. siječnja 1872. To je uzrujalo pobjedonosnu Narodnu stranku, te je ona 20. rujna izdala manifest. U tom "Rujanskom manifestu", koji su potpisala 54 zastupnika, kaže se da "se nagodba ne može smatrati pravovaljanom", jer je sklopljena "bez sudjelovanja većega dijela našega naroda", tj. bez Vojne krajine, koja je sudjelovala kod svih prijašnjih državo-pravnih rasprava. Po nagodbi je "autonomna vlada podvrgnuta uplivu ugarske vlade, pa i nije drugo, nego li samo odsjek ugarskog ministarstva; dokle god bude ban odvisan od ugarskoga ministra-predsjednika, dotle ne može biti govora o hrvatskoj autonomnoj vladi". Malo iza toga pokušao je Eugen Kvaternik dignuti bunu u Krajini. Pobuna je propala te je Kvaternik zajedno s ustanicima 11. listopada ubijen kod Rakovice.

Prije nego se sastao Sabor, imenovani su novi odjelni predstojnici u Zemaljskoj vladi. Nakon tri odgode, novoizabrani Sabor se sastao 15. siječnja 1872., a održane su bile samo tri saborske sjednice. Ivan Mažuranić izabran je za predsjednika. Na trećem zasjedanju, 19. siječnja 1872., po nalogu bana Kolomana Bedekovića, bio je pročitan kraljev reskript kojim se Sabor raspušta. Kao razlog tome kralj je naveo "Rujanski manifest" Narodne stranke:

Wikicitati „Izjava većine nar. zastupnika, objelodanjena 20. rujna 1871., pobudila je u Nama žalosno uvjerenje, da se (...) od toga sabora nije nadati uspješnomu djelovanju.“
(Franjo Josip I.)

Bedeković i Šuhaj odstupili su s dužnosti 12. veljače 1872., a banskim namjesnikom postao je Antun Vakanović, do izbora Mažuranića za bana 1873. godine.

Kabinet[uredi VE | uredi]

  • podban i odjelni predstojnik za unutarnje poslove: Mirko Šuhaj (do 3. listopada 1871.), Antun Vakanović
  • odjelni predstojnik za bogoštovlje i nastavu: Pavao Muhić
  • odjelni predstojnik za pravosuđe: Makso Priča

Kasniji život[uredi VE | uredi]

Bedeković je 1876. imenovan hrvatskim ministrom u budimpeštanskoj vladi te je taj položaj držao sve do smrti, 1889.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Rudolf Horvat, "Najnovije doba hrvatske povijesti", Zagreb, 1906.

Izvori[uredi VE | uredi]