Konzervacija vitraja

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Pogled na vitrajima urešenu rozetu katedrale u Chartresu, Francuska

Konzervacija vitraja jest aktivnost usmjerena na zaštitu i očuvanje povijesnih vitraja za sadašnje i buduće generacije. U sebi uključuje sve akcije usmjerene ka prevenciji, usporavanju ili zaustavljanju procesa propadanja koji pogađa ove predmete. Ova specijalnost nadalje djeluje i kao dio šire prakse konzervacije-restauracije predmeta kulturne i arhitektonske baštine.

Vitraj je slavljen kao najljepši oblik arhitektonske dekoracije, no treba naglasiti ujedno je i najosjetljiviji na propadanje i oštećenja. Samo staklo, te boje, odnosno bojitelji korišteni u ukrašavanju, ali i metal koji nosi kako dijelove tako i cjelokupnu konstrukciju izrazito su osjetljivi, pa stoga zahtijevaju rad konzervatora da bi opstali što dulje vrijeme.

Povijesno ostakljenje podvrgnuto je oštećenjima bilo od strane okoliša, bilo uslijed humanog faktora. Propadanje nije u pravilu sporo već se može odvijati i priličnom brzinom, kao kod primjerice požara, neprimjerenog rukovanja, uklanjanja ili tretmana, te vandalizma.

Zbog delikatne prirode materijala, i neprocijenjive estetske i povijesne vrijednosti, bilo koji, ali i svaki zahvat treba biti pažljivo i planirano izveden od strane profesionalnih konzervatora, te od njih nadziranih zanatlija. Dok u zaštitu moraju biti uključeni svi, znači uključujući i posjetioce, one koji rade na čuvanju, kod zahvata na materijalu prednost treba dati isključivo provjerenim profesionalnim konzervatorima.

Stoga, svi projekti zaštite počinju pomnim planiranjem i istraživanjima. Odabrani postupak mora odražavati prije spomenuto, kao i potrebu da se građevina u cjelini mora dokumentirati kao referentna točka za budućnost.

Propadanje vitraja[uredi VE | uredi]

Primarni je cilj konzervacije usporavanje propadanja, uz minimalne moguće gubitke na značaju, te povijesnim i estetskim vrijednostima. No, u slučaju vitraja, ovi se napori još više kompliciraju zbog prirode medija kao takvog. Vitraj jest kompleksni objekt koji u sebi uključuje dva materijala, i svaki od njih donosi vlastite, prilično raznolike probleme i potrebe. Osim samog stakla koje može biti i oslikano, odnosno obojeno, komadi su spojeni metalnim trakama, koje ne samo da materijal fiksiraju već ga i vežu na dodatna ojačanja.

Stanje svake od ovih komponenti igra vrlo važnu ulogu u cjelokupnoj zaštiti prozora, jer u određenim slučajevima propadanje jednog materijala manje ili više utječe i na propadanje onog drugog.

Uzroci[uredi VE | uredi]

Velika je većina vitraja izvorno stvorena kako bi bila u funkciji građevine u kojoj jest, znači prije svega da odvaja unutrašnjost od utjecaja vanjskih vremenskih uvjeta. Stoga je većina izvornog ostakljenja bila izložena štetno djelujućim uvjetima koji uključuju (no nisu ograničeni samo na iste): ultraljubičasto zračenje, ekstremne vremenske uvjete uslijed vanjskog ili unutarnjeg zagađenja, kao i oštećenja biološkog porijekla tj. izmeta goluba ili šišmiša, te raznih mikroorganizama. Posljedica prije rečenog je česta obloženost ploča kompaktnim slojevima prljavštine, koji čak mogu biti i preklopljeni sa slojevima boje. Okoliš također ima značajnu ulogu u propadanju metalnih okvira koji nose staklene plohe, što nadalje može dovesti do značajnih strukturalnih oštećenja.

Propadanje stakla[uredi VE | uredi]

Uprkos činjenici da je staklo poznato po svojoj kemijskoj stabilnosti i otpornosti na propadanje, nečistoće i oscilacije u sastavu mogu prouzročiti priličnu kemijsku nestabilnost koja može voditi daljnjim oštećenjima[1]. Staklo je isto tako osjetljivo na zagađen zrak, te visoku razinu relativne vlažnosti zraka ili dugotrajno izlagaje vlažnom zraku, oba ova čimbenika mogu bitno povećati stupanj korozije nestabilnih staklenih predmeta. Vremenom korozija biva sve izraženija, te može doći i do uočljivih oštećenja[2]. Zamućenja koja se prilikom ovog javljaju dovode do nastanka neprozirnih kristala sigenita i gipsa[2]. Daljnji rast spomenutih kristala sve više ugrožava opstojnost predmeta, može doći do ljuštenja finih slojeva boje, te stvaranja pukotina[2], staklene ploče mogu potamniti ili se zamutiti uslijed oksidacije stanovitih metala poput mangana, koji je bio razmjerno uobičajen sastavni dio kasno srednjevjekovnih stakala[3].

Propadanje boja i emajla[uredi VE | uredi]

Slojevi boje mogu biti pogođeni propadanjem samog materijala, međutim, ovaj fragilni sloj također može biti sklon i drugim vrstama oštećenja. Obojene površine nanešene na staklo u hladnom stanju, te potom izložene visokim temperaturama, izrazito su osjetljive na kondenzaciju i druge štete uslijed izlaganja vanjskim uvjetima, sve zbog nepravilno izvedenog paljenja kod proizvodnje[1]. Čest je to slučaj i kod izbljeđivanja boja te nestanka finih detalaja, poput lica kod figurativno urešenih vitraja. Vremenom emajli počinju otprskavati s ostakljenja, dok određene vrste obojenih ukrasa mogu promijeniti boju zbog dugotrajnog izlaganja ultraljubičastom svjetlu, što pak dodatno mijenja estetski doživljaj djela kao cjeline[4][1].

Strukturalne deformacije i srodna oštećenja[uredi VE | uredi]

Propadanje metalnih okvira koji nose ostakljenje, poput korozije metalnih okvira i nosive konstrukcije, često predstavlja ponajveću opasnost za sam vitraj[1]. Olovo i cink najčešće se koriste kao okvir, te su izloženi širenju i stezanju uslijed toplinskih oscilacija, što može dovesti do zamora materijala, a ovo nadalje može prouzročiti izobličenja ili propadanje ostakljenih ploha[5]. Dodatna oštećenja može prouzročiti i vjetar.

Stvaranje plana zaštite[uredi VE | uredi]

Osnovne postavke[uredi VE | uredi]

J. Sloanova raprava o konzervaciji vitraja u SAD, navodi slijedeću listu etičko-filozofskih kriterija koji moraju biti poštovani kod konzervacije vitraja[6]:

  • Svi primijenjeni postupci moraju biti reverzibilni (...).
  • Sve intervencije moraju biti podložne postizanju željenog cilja.
  • Original mora biti očuvan u najvećem mogućem opsegu.
  • Sve postupke i materijale mora se primjereno dokumentirati.
  • Rad ne smije nositi bilo kakav osobni pečat vidljiv običnom promatraču, međutim obnovljeno mora biti jasno uočljivo budućim konzervatorima.
  • Konzervator je etički obavezan izvesti zahvat nejkvalitetnije što može, bez obzira na osobno mišljenje o vrijednosti objekta.

Istraživanja[uredi VE | uredi]

Zbog izrazite raznolikosti u kemijskom sastavu i metodologiji izrade vitraja, istraživanja općenitih proizvodnih navika u određenimm regijama ili razdobljima mogu koristiti konzervatoru da shvati značaj tretiranog djela, predvidi što očekivati od materijala i odredi kako djelovati u konkretnom slučaju [7][8]. Primjerice, kad konzervator radi na grupi ostakljenih prozora proizvedenih u SAD, normalno je da će istražiti provinijenciju stakla, kao i vrijeme proizvodnje istog, te provjeriti da li je u tom razdoblju bilo kakovih variranja u načinu proizvodne odnosno sastavu spomenutog. Posljedica ovog je i mogućnost predviđanja daljnjeg ponašanja tretitanog predmeta[1]. Unutar te istraživačke faze mogu biti uključena i cjelovita izviješća o stanju objekta, zajedno sa zabilješkama o eventualnim prethodnim restauracijama ili reparacijama[9].

Donošenje odluka[uredi VE | uredi]

Kod donošenja odluka obavezno se rukovodimo i informacijama stečenima za vrijeme istražnih radova. Voditelji projekata, te održavanja moraju biti odgovorni za izbor konzervatora, dok sami konzervatori snose odgovornost za boljitak predmeta na kojem rade ili će raditi. Sve faze rade moraju biti izvedene u skladu s prethodno donešenim planovima konzervacije.

Dokumentacija[uredi VE | uredi]

Uloga primjerene dokumentacije iznimno je važna za cjelokupni proces, te mora biti određena kao obavezna. Probna istraživanja, ispitivanje stanja, plan zahvata, te sve metode i materijali koje ćemo koristiti moraju biti egzaktno zabilježeni i dugoročno dostupni[9].

Vrste tretmana[uredi VE | uredi]

Čišćenje[uredi VE | uredi]

Pažljivo čišćenje vitraja može doprinijeti dramatičnom poboljšanju cjelokupnog dojma jer ova je umjetnička tehnika izrazito zavisna o propusnosti za zrake svijetlo. Na nesreću, skoro sve vrste čišćenja mogu prouzročiti površinske promjene na staklu, kao i u oslikanom sloju [10]. Stoga nije neophodno potpuno ukloniti neželjene slojeve, već se možemo usmjeriti na njihivo stanjivanje do točke na kojoj će prolazak svijetla biti na prihvatljivoj razini. Najjednostavniji je oblik čišćenja onaj pri kojem koristimo destiliranu vodu, uz napomenu da u pravilu moramo koristiti i druge metode čišćenja, no uvijek kontrolirano i sa primjerenom pažnjom[11][12].

Rad sa skalpelom ili mikromlazom mogu se koristiti za postupno stanjivanje inkrustacija. Također možemo koristiti i tampone natopljene neionskin detergentom ili EDTA otopinom. Bez obzira na koji način radili, dužni smo paziti da ne narušimo stabilnost obojenog sloja. U slučaju posebno osjetljivih površina, radimo isključivo s tamponima vate. Otpale komadiće boje podlijepimo, najbolje uz pomoć mikroskopa. Također treba paziti i na očuvanje naknadno nanešenih slojeva, jer i ovi mogu biti od značaja za povijest predmeta.

Popravci[uredi VE | uredi]

Unutar konzervacije obnova dijelova ili cjeline usmjerena je na trajnost, no mora biti isto tako što lakše ukloniva, i uz striktno pridržavanje etičkih uzusa suvremene konzervatorske prakse[6]. U kontekstu vitraja obnova uključuje rad na samoj materiji objekta, obradi dijelova koji nedostaju, kao i strukturalnoj konsolidacijii kako objekta tako i okolne arhitektonske tvari.

Suvremena bi se praksa mogla svesti na prije svega ljepljenje epoksidnim ili silikonskim ljepilom, te nešto rjeđe korištenje bakrene folije i mekog lemljenja. Svaki od navedenih postupaka ima svoje mane i prednosti - dok bakrena folija i lemljenje daju veliku čvrstoću, reverzibilnost, no zbog primjene topline nije najpogodnilikoni pak daju laku reverzibilnost, no nažalost svijetlo reflektiraju drugačije od samog stakla, te ovakovi dijelovi strše u odnosu na okolne dijelove[13].

Nedostajuće se dijelove može zapuniti ili nadomjestiti novim komadima stakla, no uvijek sa pažnjom i mjerom.Svi ovi dijelovi moraju biti jasno označeni te primjereno dokumentirani. Na kraju uvijek je bolje uzeti nesavršene originalne komade no bilo kakove suvremene nadomjestke[13]. Ovi posljednji pak teško da u potpunosti i savršeno repliciraju izvorne dijelove, osim toga ovaj postupak zalazi i u klizavo i etički neprihvatljivo područje. Trebalo bi preferirati slično ali ipak vidljivo drugačije obojene komade suvremenog stakla, kako na kraju ne bi došlo do žrtvovanja integriteta izvornika[14][15].

U strukturalnom smislu najvažnije je da se okvir očuva u nedirnutom ali dobrom stanju, sve u svrhu sigurnosti same cjeline prozora[12].

Zaštita pod dodatno staklo[uredi VE | uredi]

Ovo je jedan od malobrojnih mogućih načina zaštite vitraja, na licu mjesta odnosno u sklopu objekta gdje se vitraji nalaze. Iako donosi neke pozitivne efekte taj način zaštite ima i neke nedostatke. Idealno bi cilj ovog zahvata bio da vitraj oslobodi barem funkcije zaštitne barijere, da ga štititi od mehaničkih i atmosferskih oštećenja, spriječi kondenzaciju na površini samog vitraja, te tako ujedno minimizira potrebu za interventnom konzervacijom. Na nesreću, nisu rijetki slučajevi u kojima je ovakav zahvat kasnije uslijed neodgovarajuće izvedbe još više doprinosio ubrzanom propadanju predmeta. Alternativno se mogu postaviti zaštitne mreže ili rešetke, no ove se nerado koriste jer su u pravilu u izrazitom sukobu s estetskim izgledom objekta.

Druge opcije[uredi VE | uredi]

Školovanje konzervatora vitraja u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Školovanje konzervatora restauratora

U Hrvatskoj trenutačno ne postoji mogućnost školovanja za konzervatora vitraja.Konzerviranje restauriranje vitraja stoga obavljaju isključivo osobe priučene ovom poslu,većinom obrtnici koji rade na izradi vitraja, te oblikovatelji stakla i akademski slikari,kipari,ili likovni pedagozi.

Zakonska regulativa i zaštita prava konzervatora restauratora[uredi VE | uredi]

Vidi članak Zakonska regulativa vezana za konzerviranje restauriranje kulturnih dobara

Ako izuzmemo opće zakonske akte rad konzervatorsko-restauratorske službe u Hrvatskoj, pa stoga i restauratora vitraja danas prije svega određuju slijedeći propisi:

  • Zakon o muzejima (16. listopada 1998.)
  • Pravilnik o uvjetima i načinu stjecanja stručnih zvanja u muzejskoj struci (22. srpnja 2010.)
  • Pravilnik o stručnim zvanjima u konzervatorsko restauratorskoj djelatnosti, te uvjetima i načinu njihova stjecanja (11. svibnja 2009.)
  • Pravilnik o uvjetima za fizičke i pravne osobe radi dobivanja dopuštenja za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (24. travnja 2003.)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Vogel (2007.), str. 7.
  2. 2,0 2,1 2,2 Rauch (2004.), str. 3.
  3. Rauch (2004.), str. 4.
  4. Brown (2002.), str. 18.-19.
  5. Vogel (2007.), str. 8.
  6. 6,0 6,1 Sloane (1993.), str. 13.
  7. Sloan (1993.), str. 28.
  8. Vogel (2007.), str. 5.
  9. 9,0 9,1 CVMA (2004.)
  10. Romich (2000.)
  11. Rauch (2004.), str. 5.-6.
  12. 12,0 12,1 Vogel (2007.), str. 9.-10.
  13. 13,0 13,1 Vogel (2007.), str. 12.
  14. Rauch (2004.), str. 7.
  15. Vogel (2007.), str. 11.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • (engl.) Bacher, E.: Medieval Stained Glass Restoration and Conservation, Conservation Paper 5, London: Crafts Advisory Committee, 1981.
  • (engl.) Brommelle, N.: Adhesives and Consolidants, London: IIC, 1984.
  • (engl.) Brown, S.; Strobl, S.: A Fragile Inheritance, London: Church House Publishing, 2002.
  • (engl.) Cowen, P.: English Stained Glass, London: Thames and Hudson, 2008.
  • (engl.) Jägers, E.; pr. Spooner, J.: Conservation: Materials and Methods, 2000.
  • (engl.) Newton, R.; Davison, S.: Conservation of Glass, Oxford: Butterworth-Heinemann, 1997.
  • (engl.) Reyntiens, P.: The Technique of Stained Glass, London: BT Batsford, 1977.
  • (engl.) Raguin, V.: The History of Stained Glass, London: Quintet, 2008.
  • (engl.) Rauch, I.; pr. Spooner, J.: The Conservation and Restoration of Stained and Painted Glass: An Introduction to the Problems, 2004.
  • (engl.) Romich, H.; pr. Spooner, J.: Cleaning: a Balancing Act, 2000.
  • (engl.) Sloan, J.: Conservation of Stained Glass in America: A Manual for Studios and Caretakers, Wilmington: Art in Architecture Press, 1993.
  • (njem.) Torge, M.; Bücker, M.; Feldmann, I.: Modellhafte Evaluierung von Restaurierungs- und Konservierungsmaßnahmen an historischen Glasmalereien mit starken Schäden durch anthropogene Einflüsse, Abschlussbericht, Stuttgart, 2012.
  • (engl.) Vogel, N.; Achilles, R.: The Preservation and Repair of Stained and Leaded Glass, National Park Service, 33 Preservation Briefs, 2007.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Video zapisi
Pulpito di prato, restauro.jpg     Molimo pročitajte Opće odricanje od odgovornosti.
Sve navedene informacije namjenjene su profesionalnim konzervatorima, restauratorima, muzejskim djelatnicima, te onima koje ova problematika zanima i to isključivo u obrazovne svrhe.
Njihova svrha nikako nije nadomjestiti konzultiranje s profesionalnim konzervatorom.