Kozaci
Izvor: Wikipedija
Ilja Rjepin, 1880.-1891., ulje na platnu, 2.03 m × 3.58 m
Ruski državni muzej, Sankt Petersburg
Kozaci su pripadnici vojničkih, pretežno ukrajinsko-ruskih etničkih skupina, koji se od kraja 15. stoljeća pojavljuju na crnomorskim stepama, području južnog Dnjepra i Dona, tvoreći vojničku protuosmansku obrambenu ali i ofenzivnu vojnu pokrajinu.
Sadržaj |
[uredi] Naziv
Riječ "kozaci" ima turkijsko porijeklo i označava slobodnog čovjeka, ali i razbojnika koji ne priznaje vlast tatarskih klanova Zlatne Horde. Prvi puta riječ "kozak" je spomenuta 1492. kada se Krimski kan požalio na vojnu snagu kozaka koja je počela predstavljati ozbiljnu opasnost za tatarska središta. Po raspadu tog osmanskog protektorata naziv preuzimaju ukrajinski i ruski prebjezi koji se naseljavaju na nenaseljenom krajnjem jugu današnje Ukrajine i Rusije, prostore uz obalu Crnog mora.
[uredi] Povijest
Prve su kozačke naseobine ukrajinske u Zaporožju na Dnjepru (Zaporoška Sič), te ruske na Donu (Donski Kozaci). Uz seljačka gazdinstva, isprva s rodovskim oblicima zajednice, karakterizira ih stalna vojna pripravnost, o čemu odlučuje vojno vijeće (rada, krug) koje izabire vrhovnog glavara i ratnoga vođu (kod zaporoških hetman, kod donskih ataman), te druge starješine koji se postupno izdvajaju u viši socijalni sloj, ili se iz njega regrutiraju.
Osim za vlastiti račun, u ratovanjima s Osmanlijama koriste ih i Rusija i Poljska kao samostalnu silu koju podupiru, ali za koju se ne moraju skrbiti ili imati državnu odgovornost. Kozaci se uključuju i u velike pothvate kao što su osvajanje Sibira atamana Jermaka Timofejeviča za ruskog cara Ivana IV., ili osvajanje Azova za Ruse 1637. godine.
Iako podržavani i pomagani od Rusije i Poljske, obje ih države nastoje kontrolirati i s obzirom na vlastite suprotstavljene interese. Obje države pokušavaju spriječiti i njihov utjecaj na unutrašnje državne prilike u kojima se Kozaci često javljaju podrškom seljačkim ustancima. Tako je ustanak zaporoških kozaka pod vodstvom hetmana Bogdana Hmeljnickog doveo Ukrajinu Rusiji, dok je ustanak donskih kozaka pod vodstvom atamana Jemaljana Pugačova (1733.), koji se širi od Povolžja do Sibira, dovodi moćnu caricu Katarinu II. u zabrinjavajući položaj. Lomljenjem takvih otpora, Kozaci postupno dolaze pod neposrednu carsku vlast, koja napokon postavlja i same kozačke starješine, a kozačka konjica postaje dio ruskih graničarskih postrojba.
Kako se Rusko Carstvo širilo na jug (Krim, Kuban i dr.) i istok (Ural, Sibir), Kozaci se raseljavaju te se javljaju i druge kozačke skupine: uralski, povološki, kubanski, orenburški, sibirski kozaci i dr.
Za oktobarske revolucije 1917. godine i građanskog rata koji je uslijedio, Kozaci se mahom bore na strani bijelih (monarhista), ali ih poslije koristi i Crvena armija u kojoj tvore znamenitu Crvenu konjicu.
[uredi] Kultura
Hrabar, slobodan i pustolovan život Kozaka, uljepšan romantikom ili zagorčen socrealizmom, značajna je tema ukrajinske i ruske književnosti od Gogolja (Taras Buljba), Šolohova (Tihi Don) do Isaka Babelja (Crvena konjica).
U slikarstvu su često tema povijesnih, romantičarskih, ali i realističkih slika poput Zaporošci pišu podrugljivo pismo sultanu slavnog slikara (kozačkog podrijetla) Ilje Rjepina.
U glazbi i folkloristici je žustar ples kazačok postao opći stereotip kozačke zabave.
[uredi] Poveznice
