Kralj Slavac
| Slavac Svačić | |
|---|---|
|
|
|
| Vladavina | 1074. - 1075. |
| Prethodnik | Petar Krešimir IV. |
| Nasljednik | Dmitar Zvonimir |
| Preminuo | 1075. |
Kralj Slavac ili Kralj Slavić je prema nekim izvorima (Ivan Lučić) bio hrvatski kralj uzurpator nakon smrti hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. koji je vladao južnim dijelom hrvatskog kraljevstva od 1074.-1075. god. Prema nekim hrvatskim povjesničarima crkva sv. Petra na Priku u Omišu, na desnoj obali rijeke Cetine prvi put se spominje 1074. godine, za vladanja kralja Slavca. U njoj je kralj Slavac, prema sačuvanom dokumentu, presudio spor oko nekih zemalja.
Istraživanja su pokazala da Slavac nije živio 1074.-1075. Nego kasnije i da je on na prijelazu iz 11. U 12. stoljeće bio vladar hrvatskih Neretljana (Mariani) čiji su vladari nosili naziv rex, judex ili dux, kao Berigoj, Jakov, Rusin i Slavac u 11. st. Godine 1074. Normanski knez Amiko od Giovenazza napao je Hrvatsku i zarobio, ne Slavca, nego Petra Krešimira IV.
[uredi] Vladavina?
Odmah po smrti kralja Petra Krešimira hrvatsko plemstvo se podijelilo u tri tabora. Dalmatinski gradovi i latinsko svećenstvo je želilo za kralja Stjepana (Stjepan II., hrvatski kralj), Krešimirova sinovca, kraljevski mađarski rođaci su htjeli bana Zvonimira (Dmitar Zvonimir), a većina hrvatskog naroda, kojemu nije bilo poćudno što je pokojni kralj Petar Krešimir toliko ugađao latinskim žiteljima, župana Slavca od plemena Svačića (porijeklom iz Trstenika kod Omiša).[1] Narodna stranka hrvatskog naroda je odnije prevagu i hrvatskim kraljem postade Slavac, no protiv njemu su se pobunili stanovnici dalmatinskih gradova i latinsko svećenstvo, a i sam papa ga nije želio priznati. Čini se, da je papa Grgur VII. htio na hrvatsko prijestolje postaviti danskoga kraljevića Magna mjesto kralja koji se naklanja slavenskom bogoslužju, što se vidi iz njegova pisma češkomu knezu Vratislavu II.
U Hrvatskoj nastadoše smutnje i nemiri, te su Slavčevi protivnici pozvali u pomoć Normane iz južne Italije. Slavac je pokušao da otjera Normane, ali mu to nije uspjelo. Normani pod knezom Amikom su ga zarobili i odveli u Normansku Italiju gdje mu nestaje trag, a dalmatinskim gradovima zavladaše Normani.
Crkvenom saboru u Splitu 1075. god., uz hrvatske biskupe (Hrvatske, Splita, Nina, Zadra, Raba, Biograda, Trogira i Osora) nazočio je i papin poslanik, nadbiskup Gerard. Mlečani su se usprotivili normanskom vladavinom nad dalmatinskim gradovima zbog straha zatvaranja izlaza iz jadranskog mora, jer su ovi već vladali južnom Italijom. Stoga su inzistirali da predstavnici nekih dalmatinskih gradova (Splita, Trogira, Zadra i hrvatskoga Biograda) duždu Dominiku Silviju obećaju da u buduće nikada više ne će u Dalmaciju zvati niti Normana niti bilo kojih drugih tuđinaca. To su 8. veljače 1076. god. potpisali redom crkveni dostojanstvenici, i to: splitski nadbiskup Lovro, ninski biskup Formin i biogradski biskup Prestancije.[2]
[uredi] Izvori
[uredi] Ostali projekti
 |
Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kralj Slavić |
| Prethodnik: | Petar Krešimir IV. (1058. - 1074.) | Nasljednik: |
| Stjepan I. (1030. - 1058.) | Dmitar Zvonimir (1075. - 1089.) |
|
||||||||
