Kralj Tomislav

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg "Tomislav" preusmjerava ovamo. Za druga značenja, vidi Tomislav (razdvojba).
Tomislav
King Tomislav.jpg
Spomenik kralju Tomislavu Roberta Frangeša-Mihanovića na Tomislavovom trgu u Zagrebu
Kralj Hrvatske
Vladavina 925. - 928. ili poslije
Krunidba Duvanjsko polje, 925.
Prethodnik nitko
Nasljednik Trpimir II.
Knez Primorske Hrvatske
Vladavina oko 910. - 925.
Prethodnik Muncimir
Nasljednik nitko
Dinastija Trpimirovići
Otac Muncimir
Vjera Kršćanin

Tomislav je bio knez Primorske Hrvatske od oko 910.; tradicionalno se smatra da je proglašen kraljem 925., a vladao je bar do 928. O njemu se pouzdano zna dosta malo, u usporedbi s nekim drugim ranijim i kasnijim hrvatskim vladarima. Iz vladarske je kuće Trpimirovića.

Ne zna se skoro ništa o dolasku Tomislava na vlast i odlasku s nje, a titula kralja je osporavana; ne zna se kad i kako ju je stekao, i što je točno značila, ali historiografija ga tradicionalno smatra prvim hrvatskim kraljem.

Povijesni izvori[uredi VE | uredi]

O Tomislavu imamo podatke iz svega nekoliko povijesnih izvora:[1]

  • U zabilješci ispred teksta zaključaka crkvenog sabora u Split 925. godine stoji:
"...consulatu peragente in prouintia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamisclao rege..."[2]
"...vladao je u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija kralj Tomislav"

Na drugom mjestu, doduše ne imenom, ali titulom "kralja Hrvata" (iz 12. kanona):[3][4]

"Ako bi kralj Hrvata i hrvatski velikaši..."
"Quod si rex et proceres Croatorum..."
  • U pismu pape Ivana X. navodi se "Tamisclao, regi Crouatorum";[5]
Dio pisma pape Ivana X.: "...dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata..."
"Umjesto njega, vladao je njegov brat Tomislav... Za Tomislavova vladanja pokrene kralj Ugra imenom Atila vojsku da ga svlada. Ali je kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio s njime mnogo ratova i uvijek ga natjerao u bijeg. I rodi Tomislav sinove i kćeri, i trinaeste godine svoga kraljevanja umre."[6]

Zanimljivo je da Tomislava uopće ne spominju, primjerice, sljedeći izvori:

Dolazak na vlast i podrijetlo[uredi VE | uredi]

Tomislav je vjerojatno došao na vlast 914. ili ranije; jedini podatak je napomena Tome Arhiđakona, koji piše "godine Gospodnje 914. u vrijeme kneza Tomislava"[1][8]. Po Ljetopisu popa Dukljanina, Tomislav je naslijedio svog brata.

Vladanje[uredi VE | uredi]

Hrvatska u doba Tomislava

O Tomislavovoj vlasti zna se malo, poznato je ratovanje s Mađarima i Bugarima, kao i dva održana crkvena sabora u Splitu; stručnjaci se ne slažu je li okrunjen, ili se samo proglasio, ili ga papa spominje kao kralja iz nekog drugog razloga.

Ratovi[uredi VE | uredi]

Kako je u doba Tomislavove vladavine cijela Europa bila na nogama zbog mađarskih pljačkaških pohoda, zasigurno se i Tomislav sukobio sa tom novom vojnom silom. Mletački izvori spominju mađarske prodore sve do mora, što bi zasigurno značilo da je u određenom periodu u Hrvatskoj došlo do masovnog sukoba. Ne zna se što se točno dogodilo, evidentno je Tomislav odbio napade. Ono što je bitno za hrvatsku historiografiju pitanje je o Tomislavovu zauzeću jednoga dijela nekadašnje Panonske Hrvatske. Iako je prodor utjecaja hrvatskog vladara u prostor međurječja Save i Drave vjerojatno započeo još krajem 9. stoljeća, vlast primorskog vladara bila je kako-tako osigurana na sjeveru današnje Hrvatske u doba Tomislavove vladavine. Najsigurniji( i jedini pravi) podatak o tome jest podatak da je Grguru bila ponuđena Sisačka biskupija, što je izravan dokaz da je Sisak očito bio pod vlašću hrvatskoga kralja, malo je vjerojatno da bi mu se nudila biskupija na nekom drugom teritoriju.

O Tomislavovoj vlasti nad dalmatinskim gradovima svjedoči Toma Arhiđakon, a vjerojatno je da je Bizant nagradio svoga vjernoga saveznika dalmatinskim gradovima, koji je njima vladao u ime bizantskog cara. Pomnim čitanjem spisa splitskih sabora nigdje se ne spominje bizantski strateg, upravitelj bizantske Dalmacije, stoga je očito da je ta vlast bila u Tomislavovim rukama. Kako je zahumski knez Mihajlo Višević bio prisutan na saborima, hrvatski povjesničari pretpostavljaju da je i njegova kneževina bila pod Tomislavovim utjecajem, a iako nemamo izravnih dokaza, ne bi čudilo da je i Paganija bila u istom položaju.

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše[7] da je za u to doba

"Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika." (većina stručnjaka drži da se radi o preuveličavanju)

On navodi i sljedeće podatke:

"Krštena Hrvatska ima ove naseljene gradove: Nin, Biograd, Velicin, Skradin, Hlijevno, Stup, Knin, Kori, Klobuk. Veliku takvu moć i množinu naroda imaše Hrvatska do arhonta Krasimera. Pošto ovaj umre, a sin njegov Miroslav vladaše 4 godine, od ruke bana Pribine pogibe, i u zemlji nasta raskol i razdor veliki, umanji se broj i konjaništva i pješadije i sagena i kondura, što imahu Hrvati. Danas imade sagena 30, male i velike kondure, i konjaništvo i pješadiju."

U djelu je car Konstantin također zapisao:

"ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije."

Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom pobjegao u Hrvatsku.

Bugarski car Simeon je 926./927. nakon osvajanja Srbije, poslao ogromnu vojsku na Hrvatsku, koja je katastrofalno poražena u bitci negdje na prostoru današnje Bosne ili u blizini Imotskog. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, pokazuje moć hrvatskih vojnih snaga u to doba.

Crkveni sabori[uredi VE | uredi]

Godina 925. i 928. su u Splitu održani crkveni sabori, koji su se uglavnom ticali crkvene jurisdikcije i upotrebe "slavenskog jezika" u bogoslužju. Na prvom crkvenom saboru 925. odlučeno je da pravo na metropolitsku čast ima splitski nadbiskup Ivan. Odlučivano je između ninskog biskupa Grgura, zadarskog biskupa Formina i splitskoga nadbiskupa Ivana. Ninski se biskup nakon prvog crkvenog sabora žalio papi pošto je mislio da on zaslužuje biti poglavar, pa je održan drugi crkveni sabor na kojem je splitski nadbiskup potvrđen kao poglavar, a ninska je biskupija ukinuta i njezino su područje podijelile druge biskupije. Tomislav je vjerojatno bio prisutan na oba crkvena sabora. Na ovim saborima je kako je već navedeno Grguru ponuđena Sisačka biskupija, što je izravana dokaz da je jedan dio današnjeg hrvatskog sjevera bio u Tomislavovoj sferi utjecaja.

Proglašenje kraljem[uredi VE | uredi]

Oton Iveković: Krunidba kralja Tomislava

Tomislav se prvi put 925. spominje kao rex ("kralj"), u pismu pape Ivana X. U svojoj povijesti, Toma Arhiđakon spominje da je 914. Tomislav dux. Iz toga je povjesničar Franjo Rački godine 1871. zaključio da je Tomislav u međuvremenu postao kralj[1].

Uz to, u djelu Regnum Sclavorum (poznatom pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina; smatra se dosta nepouzdanim) se opisuje krunidba jednog slavenskog kralja (koji se ne naziva Tomislav ni u latinskoj verziji, niti u tzv. hrvatskoj redakciji) krunom koju mu je poslao bizantski car na polju Dalmi. Prema pretpostavci Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, krunidba kralja Tomislava je obavljena na Duvanjskom polju.

Jedini argument o kraljevanju Tomislava je titula rex, koja se pojavljuje od 925. godine, ali to nije nepobitan dokaz[1]. Primjerice, bugarski kan Boris se u pismu Pape Ivana VIII. spominje kao "rex Vulgarorum" iako je bio samo kan.

O Tomislavu se vjerojatno može zaključiti da ga je papa smatrao kraljem, a da ga Bizant nije priznavao.

Kraj vlasti i nasljednik[uredi VE | uredi]

Tomislav se spominje u kontekstu crkvenog sabora 928., a nema podataka o njemu s kasnijim datumom. Konstantin VII. Porfirogenet ne spominje[7] Tomislava, ali govori o Trpimiru u to vrijeme, pa se pretpostavlja da je Tomislava 928. ili kasnije naslijedio Trpimir II., otac Krešimira.

Popularna predodžba[uredi VE | uredi]

Spomenik u Livnu iz 1926.
Spomenik kralju u Tomislavgradu, ujedno i spomenik braniteljima- rad akademskog kipara iz Zagreba Vinka Bagarića- postavljen 1990-tih

Tomislav je vrlo popularan, kao prvi hrvatski kralj, i kao ujedinitelj Primorske s Panonskom Hrvatskom. U mnogim gradovima Hrvatske postoje trgovi i ulice s njegovim imenom, kao i spomenici, od kojih je najznačajniji onaj u Zagrebu i Livnu. Te 1925. godine na mnogim pročeljima crkava diljem Hrvatske niču spomen-ploče sa natpisom:

"Ujedinjeni i slobodni narod kralju Tomislavu 925.-1925."
spomen-ploča na crkvi Pomoćnice kršćana u Orebiću, jedna od brojnih spomen-ploča takvog tipa po crkvama u Hrvatskoj i dijelovima BiH

Mnogi prikazi hrvatske povijesti pisani za najšire krugove čitatelja ne spominju nesigurnosti i malu količinu informacija o Tomislavu. Tako npr. Rudolf Horvat piše[8] (ali uz ograde primjetne u tekstu):

"Sada je Tomislav bio na vrhuncu svoje slave i moći. On je toli sjajno odbio Simeona, komu nije moglo odoljeti carstvo bizantinsko! Je li dakle čudo, ako je u narodu hrvatskom zavladalo silno oduševljenje za Tomislava? Hrvati su iskreno štovali bana Tomislava, koji je ujedinio sve zemlje hrvatske, te ih onda sretno i obranio. To bijaše najzgodniji čas, da se banovina proglasi kraljevinom, a Tomislav da dobije kraljevsku čast. Da se to nije dogodilo kasnije, dokazuju spisi prvoga sabora splitskoga. U ovim naime spisima papa god. 925. već naziva Tomislava kraljem hrvatskim. — Krunu i druge znakove krunidbene dobio je Tomislav po svoj prilici iz Rima. Ondje je naime vladao papa Ivan X. (god. 913.—928.), koji je nekoliko godina prije toga poslao krunu i Simeonu Velikomu. Da Tomislav nije krunu primio iz Carigrada, vidi se već po tomu, što ga njegov savremenik — car Konstantin Porfirogenet — u svojim spisima ne priznaje kraljem."

U literaturi, čak i enciklopedijama, se sve ponekad i dalje pojednostavljuje.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Ivo Goldstein: Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber, Zagreb, 1995. ISBN 953-6045-02-8
  2. J. Stipišić i M. Šamšalović, ur., Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 1. Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1967., str. 32.
  3. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara 1925, Zagreb
  4. J. Stipišić i M. Šamšalović, ur., Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 1. Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1967., str. 32.
  5. J. Stipišić i M. Šamšalović, ur., Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 1. Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1967., str. 34.
  6. Ljetopis popa Dukljanina, dostupno na montenegrina.net (srp.)
  7. 7,0 7,1 7,2 Konstantin VII. Porfirogenet: De administrando imperio, dostupno na montenegrina.net
  8. 8,0 8,1 Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb 1924., dostupno na Wikizvoru

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb 1924, dijelom dostupno na Wikizvoru
  • Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.
  • Ivo Goldstein: Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber, Zagreb, 1995. ISBN 953-6045-02-8

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Kralj Tomislav
Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Tomislav, prvi kralj hrvatski

Mrežna sjedišta[uredi VE | uredi]