Kraljevina Dalmacija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kraljevina Dalmacija
Königreich Dalmatien
Regno di Dalmazia
Krunska zemlja Austro-Ugarske Monarhije
Flag of Most Serene Republic of Venice.svg
 
Flag of France.svg
1797.1805.
1813.1918.
Flag of France.svg
 
Flag of the State of Slovenes, Croats and Serbs.svg
 
Flag of Italy (1861-1946).svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
Carevka (Gott erhalte Franz den Kaiser)
Lokacija Kraljevine Dalmacije
Vojna podjela Kraljevine Dalmacije (sivo)
Glavni grad Zadar
Jezik/ci hrvatski, njemački, talijanski
Religija katoličanstvo
Vlada monarhija
namjesnik
 - 1815.-1831. Franjo Tomašić (prvi)
 - 1911.-1918. Mario Attems (zadnji)
Povijest
 - Mir u Campo Formiju 1797.
 - Požunski mir 1805.
 - austrijsko zaposjedanje 1813.
 - sazivanje Dalmatinskog sabora 1861.
 - hrvatski uveden kao službeni jezik 1883.
 - Deklaracija Hrvatskog sabora 1918.
Površina
 - 1910.[1] 12.840 km²
Stanovništvo
 - 1910.[1] 645.666 
     Gustoća 50,3 st/km² 
Valuta kruna

Kraljevina Dalmacija bila je austrijska krunska zemlja u Habsburškoj Monarhiji i Austro-Ugarskoj. Premda Dalmacija stvarno nije bila sjedinjena s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom pod krunom Sv. Stjepana ona je oduvijek pravno (de iure) bila sastavni dio Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koja ju je zato i nosila u svome imenu i grbu. Kraljevina Dalmacija je od 1861. imala svoju vlastitu parlamentarnu skupštinu: Dalmatinski sabor sa sjedištem u Zadru. Nestala je krajem listopada 1918., kada je Hrvatski sabor proglasio nezavisnost Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Rijekom i pristupanje Državi SHS. Gotovo istovremeno, velike dijelove Dalmacije okupirali su Talijani na temelju tajnog Londonskog ugovora s Kraljevinom Srbijom.

Povijest[uredi VE | uredi]

Prva austrijska uprava[uredi VE | uredi]

Na vijest o propasti Venecije pobunili su se težaci i pučani po cijeloj Dalmaciji. Uz to, pojavio se i snažan pokret za sjedinjenje s Hrvatskom. Franjevci i drugo svećenstvo, održavali su skupove, primjerice u Karinu, na kojima su zahtijevali sjedinjenje.[2] Pridružili su im se i splitski nadbiskup Cipicco, makarski biskup, ali i pravoslavno svećenstvo. U lipnju 1797. oformili su izaslanstvo koje je trebalo poći u Beč zamoliti cara za sjedinjenje, no preduhitrio ih je mirovni sporazum, pa su adresu poslali hrvatskom banu.[2] Mirom u Campoformiju 1797. između Napoleonovog Francuskog Carstva i Habsburške Monarhije podijeljeni su dotadašnji mletački posjedi. Habsburškoj Monarhiji pripala je cijela Dalmacija i Istra. Austrijsku vojsku s oko 4.000 vojnika u zaposjedanju Dalmacije predvodio je podmaršal Matija Rukavina, pobornik sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, koji je imenovan i vojnim upraviteljem Dalmacije. Narod i svećenstvo oduševljeno su dočekali dolazak vojske sastavljene pretežito od Hrvata, s hrvatskim podmaršalom na čelu.[3] No, Beč je Dalmaciju tretirao kao novoosvojenu zemlju te ju je podvrgnuo izravno vladi u Beču. 1802. dvor je i službeno odbio zahtjev za ujedinjenje. Austrijska vlast u svojoj kratkoj upravi nije mnogo mijenjala zatečeni mletački sustav, te je tek provela ograničene reforme u školstvu i sudstvu. 1803. u Zadru je otvorena gimnazija. Nakon austrijskog poraza protiv Napoleona, Mirom u Požunu 1805. Dalmacija je predana Francuzima.

Francuski interregnum[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Francuska uprava u Dalmaciji

Godine vojne uprave[uredi VE | uredi]

Već 1811. Britanci su Francuzima preoteli Vis, a 1812. i Lastovo, Korčulu, Pelješac, Hvar, Cavtat, dubrovačke otoke i Split. Kotor su držali Rusi. Nakon bitke kod Leipziga i pada Napoleona, 1813. Habsburgovci odlučuju zaposjesti ostatak Dalmacije. Operaciju je proveo general-bojnik barun Franjo Tomašić s 2.900 vojnika iz Hrvatske.[4] S glavninom snaga zauzeo je Knin, a nakon kraće opsade i Zadar, dok je njegov pobočnik, general Todor Milutinović, s odredom banskih husara osvojio Kotor i Dubrovnik te istjerao Crnogorce.[4] Odredbama Bečkog kongresa 1814. i 1815. godine cijela Dalmacija je i formalno pripojena Austrijskoj Carevini kao krunska zemlja. Barun Tomašić je postavljen za namjesnika, a upravu je preuzela pokrajinska vlada s njim na čelu. Da bi što više integrirao prostor od otoka Raba do Budve, bečki dvor je osnovao posebnu teritorijalnu jedinicu: Kraljevinu Dalmaciju. S istom namjerom, papinskom bulom Locum Beati Petri osnovana je jedinstvena zadarska crkvena metropolija, kojoj su podređene sve dalmatinske biskupije, uključujući Split i Dubrovnik, dotadašnja nadbiskupska središta. Habsburška Monarhija dovodila je strane činovnike, mahom iz sjeverne Italije (tada u sastavu Monarhije) i Austrije.[5] 1832. otvorena je nova cesta preko Malog Alana, tek drugi spoj s kontinentalnom Hrvatskom. Austrijska uprava povećala je broj škola: do 1839. bilo ih je 50-ak, a do 1846. oko 150., koje je pohađala trećina djece školske dobi. No, hrvatski je u školama bio gotovo iznimka na štetu talijanskog.

Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji[uredi VE | uredi]

Glavni trg u Šibeniku, 1841.

Gibanja Hrvatskog narodnog preporoda u tzv. Banskoj Hrvatskoj počela su se osjećati i u Dalmaciji. 1835. Božidar Petranović u Zadru počinje tiskanje Srbsko-dalmatinskog magazina, a 1844. Ante Kuzmanić u Zadru pokreće časopis Zora dalmatinska te počinje rad na jezičnom i nacionalnom osvješćivanju Dalmatinaca, dotad poticanom tek od svećenstva. Revolucionarna 1848. isprva donosi stidljivu političku podjelu na markiliste (pobornike obnove Republike sv. Marka) i monarhiste (pobornike Habsburške Monarhije). Kako je zbog izbornih pravila bogato talijansko građanstvo i plemstvo imalo potpunu kontrolu nad gradovima i njihovim skupštinama, prijedlog županijskih i gradskih skupština Kraljevine Hrvatske "dalmatinskoj braći iste krvi i jezika" revolucionarne 1848. za ujedinjenje s Hrvatskom glatko je odbijen. No, hrvatska nacionalna strujanja i gibanja ipak su bila jaka. Na autonomašku odbijenicu reagirali su župnici i stanovništvo Dalmatinske zagore pismom Jelačiću, u kojem su ipak tražili sjedinjenje, budući da su protivnici u velikoj manjini. U prosincu 1848. Franjo Josip I. imenovao je bana Jelačića i namjesnikom Dalmacije. Njegovom imenovanju protivile su se splitska i zadarska općina (tada u autonomaškim rukama), a preporoditelji u Dalmaciji, pogotovo u Dubrovniku, su ga dočekali s velikim očekivanjima.[6] No, ona uglavnom nisu ispunjena. Jelačićeva vlast ostala je uglavnom formalna, a dvor je odbio sjedinjenje s Hrvatskom. 1851. Jelačić je posjetio Dalmaciju, a u Dobroti (Boka kotorska) dočekan je s posebnim oduševljenjem.[7] Kako bi se suprostavili talijanskom građanstvu, osnivaju se narodne čitaonice i društva, uglavnom pod "slavjanskim" imenom. Mali pomak bila je odluka vlade da se u srednjim školama hrvatski poučava kao drugi, zemaljski jezik. Unatoč tome, škole s hrvatskim nastavnim jezikom mogle su se nabrojiti na prste jedne ruke. Zbog toga su franjevci u Sinju 1854. osnovali prvu hrvatsku gimnaziju u provinciji.

Sukob narodnjaka i autonomaša[uredi VE | uredi]

Miho Klaić, vođa narodnjaka Miho Klaić, vođa narodnjaka
Miho Klaić, vođa narodnjaka
don Mihovil Pavlinović, pisac programa Hrvatska misao

1860. car je odlučio obnoviti ustavni i politički život te je sazvao prošireno carsko vijeće. Predstavnici Hrvatske i Slavonije, Vranyczany i Strossmayer, potakli su pitanje sjedinjenja Dalmacije. Predstavnik Dalmacije, Frane Borelli, priznao je da su Talijani u manjini, ali je smatrao da još nije došlo vrijeme za taj korak. Tada u Dalmaciji počinje okupljanje u dvije struje: narodnjake pod vodstvom Mihe Klaića i don Mihovila Pavlinovića te autonomaše na čelu s Antoniom Bajamontijem i Luigijem Lapennom. Autonomaši (tolomaši) su uglavnom bili pripadnici talijanske nacionalne manjine i zastupali su gledište o talijanskom identitetu Dalmacije, kasnije podupirući teoriju o posebnoj dalmatinskoj naciji, talijansko-slavenskoj umjesto hrvatske i srpske. Uz autonomaše su bili guverner, Lazar Mamula, gradovi Zadar i Split, uz koje su pristali i mnogi drugi gradovi i općine, te bečki dvor, koji se bojao slabljenja Austrije nauštrb Hrvatske i Ugarske u slučaju sjedinjenja. Uz narodnjake su odmah pristali Stari Grad, Vrboska, Metković, Bol, te pogotovo Dubrovnik i Kotor. Narodnjaci su isprva nastupali pod neutralnim, slavenskim ili narodnim imenom, kako bi bili prihvatljiviji talijanaški nastrojenom biračkom tijelu. Glavna točka njihovog programa bilo je sjedinjenje s Hrvatskom i uvođenje hrvatskog jezika u upravu i školstvo.

Povodom saziva hrvatske Banske konferencije u Zagrebu 1860. pozvani su zastupnici iz Dalmacije kako bi razgovarali o sjedinjenju, no, autonomaši na čelu s namjesnikom Mamulom su omeli inicijativu.[8] 1861. sazvan je po prvi put Dalmatinski sabor u Zadru. U sabor su golemom većinom izabrani autonomaši, zahvaljujući izbornim pravilima - većinu glasova imali su veleposjednici, činovnici i predstavnici bogatog građanstva (zajedno oko 20% stanovništva Dalmacije). Sabor je odbio sjedinjenje s Hrvatskom i Slavonijom. Rat Austrije s Prusijom i Italijom rezultirao je i pomorskom bitkom kod Visa 1866., koja je odjeknula u Dalmaciji. Nakon austro-ugarske nagodbe 1867., koja je učvrstila podjelu i svela izglede na sjedinjenje s Hrvatskom na minimum, narodnjaci su se okrenuli političkoj i kulturnoj borbi za pohrvaćivanje Dalmacije, pogotovo se usmjerivši na škole, želeći uvesti hrvatski kao nastavni jezik. Stoga im je cilj bio osvojiti vlast u općinama, budući da je nastavni jezik bio u nadležnosti općina.[9] Još 1862. pokrenuli su list na talijanskom list Il Nazionale, kasnije Narodni list, kako bi pridobili građanstvo koje je primarno govorilo talijanski. 1869. don Mihovil Pavlinović formira zaokruženi, izrazito hrvatski politički program, Hrvatsku misao. U njemu je zagovarao hrvatsko pravo na samostalnu, cjelovitu i ustavnu hrvatsku državu koja bi obuhvatila sve hrvatske zemlje, uključujući i Dalmaciju.[10]

Kad svi uživamo jedne hrvatske slobode, jedno isto pravo hrvatske države, kad smo svi sinovi jedne hrvatske domovine; svi smo i dužni ponositi se državljanstvom hrvatskim; svi smo dužni pred svietom se kazati rodjena braća majke Hrvatske. Ako braća grčko-istočna u Hrvatskoj neće da se zovu Hrvati po narodu, neka priznadu što svak živ zna, da su Hrvati po hrvatskoj zemlji i po hrvatskoj državi; mi dalje neiziskujemo; nam je dovoljno, da hrvatska narodno-državna cjelokupnost ostane ogradjena (...) Kojom mjerom tražimo samostalnost i cjelokupnost Hrvatskoj, istom je odmjeramo i Srbskoj.[11]
don Mihovil Pavlinović, Hrvatska misao, 1869.

Talijanaši i narodnjaci počinju se sve više sukobljavati. Prilikom posjeta Šibeniku 31. srpnja 1869. talijanskog broda na hidrografskoj misiji Monzambano, došlo je do sukoba talijanskih mornara i Hrvata u gradu, što se pretvorilo u vanjskopolitički problem Italije i Austro-Ugarske, poznat kao "Afera Monzambano".[12] 14 talijanskih mornara i nekolicina građana bila je ozbiljno ranjena. Uskoro se narodnjaci sve bolje organiziraju te polaganim rastom osvajaju ruralne općine u Zagori i na otocima, tako da su pobijedili na izborima za Dalmatinski sabor 1870. i postali saborska većina. 1873. osvojen je prvi veći grad, Šibenik, gdje je izabran prvi gradonačelnik Hrvat - Ante Šupuk. 1882., usprkos zastrašivanju i nasilju autonomaških paravojnih postrojbi, tzv. bersaljera, Gajo Bulat je pobijedio autonomaškog splitskog gradonačelnika Antonija Bajamontija. Ubrzo nakon toga u hrvatske ruke prešle su i starigradska i trogirska općina, a uskoro je u autonomaškim rukama ostala samo zadarska općina, koju do raspada Monarhije narodnjaci nisu uspjeli osvojiti. 1883. hrvatski je proglašen službenim jezikom Dalmatinskog sabora.

Usporedno je rasla i mreža hrvatskih škola - 1866. u Arbanasima kraj Zadra otvorena je hrvatska učiteljska škola. 1883. radilo je već oko 300 osnovnih škola na hrvatskom, dok je hrvatski polako prodirao i u srednje škole. Nakon dubrovačke i kotorske gimnazije hrvatski je ušao i u splitske srednje škole, a 1898. otvorena je i hrvatska gimnazija u Zadru.

Hrvatsko-srpski razlaz[uredi VE | uredi]

Svečano otkrivanje spomenika Ivanu Gunduliću, Dubrovnik, 20. svibnja 1893.

Od početka pisanja Karadžića, Garešanina i Subotića o Dalmaciji kao srpskoj zemlji, a posebno priznanjem Srbije kao neovisne države 1878. na Berlinskom kongresu rastu različitosti između Hrvata i Srba u Dalmaciji. Srbi sve više počinju spominjati Dalmaciju kao "srpsku zemlju".[13] Nakon hrvatskog oduševljenja austro-ugarskim zaposjedanjem BiH, pri kojem su sudjelovali brojni vojnici iz Dalmacije, pretrpjevši značajne gubitke, i traženja sjedinjenja BiH s Hrvatskom i Slavonijom lom je bio neminovan.[14] 1879. Srbi u Bukovici glasali su za talijanaškog kandidata Autonomaške stranke umjesto za Mihovila Klaića, usprotivivši se programu narodnjaka za sjedinjenje s Hrvatskom.[14] Taj događaj su narodnjaci prozvali bukovičkim izdajstvom. Ubrzo se osnivaju odvojene hrvatske i srpske stranke, a hrvatske stranke imaju većinu u Dalmatinskom saboru. Protuaustrijska gibanja među Srbima i Crnogorcima u zaleđu Boke kotorske, na području Kraljevine Dalmacije, u studenom 1881. prelaze u oružanu pobunu protiv novačenja, koje je bilo obveza svih građana Monarhije.[15] Središte pobune bilo je u Krivošijama, a vojska na čelu s podmaršalom Stjepanom Jovanovićem ugušila ju je do svibnja 1882.[15]

1891. u Dubrovniku se javlja Frano Supilo časopisom Crvena Hrvatska protiv srpskih pretenzija na Dalmaciju i Dubrovnik, a za sjedinjenje s Hrvatskom. 1893., prigodom svečanog otkrivanja spomenika Ivanu Gunduliću u Dubrovniku, pokazala se velika napetost između Hrvata i Srba. U Dubrovnik su pristigli mnogi hrvatski uglednici, političari i umjetnici, a svečanost se, skandiranjem Hrvatskoj, pretvorila u iskaz hrvatstva južne Dalmacije, nasuprot željama Srba i nekolicine Dubrovčana, pobornika srpske ideje, poput Mede Pucića.[16]

S dolaskom tzv. politike novog kursa događa se zaokret prema hrvatsko-srpskoj suradnji, što je potvrđeno zadarskom rezolucijom 1904. 25. veljače 1907. Frano Supilo prenio je riječi dr. Lovre Montija o općoj hrvatsko-srpskoj suradnji: "Sa Srbima možemo mnogo, bez Srba malo, a protiv Srba ništa".[17] 1905. za namjesnika je prvi put imenovan čovjek iz Dalmacije, narodnjak Niko Nardelli. 1912. konačno je iskorijenjen talijanski u uredima i sudovima, kojeg su se činovnici grčevito držali. No, u službenoj korespondenciji vlasti, kao i primjerice na zemljovidima, austrijska uprava koristila je prvo talijanski, a potom njemački naziv mjesta i lokaliteta. Tako se Biograd zvao Zara Vecchia i slično.

Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska u Prvom svjetskom ratu

SMS "Nadvojdoda Ferdinand Max"
Dobrotvorna značka za obitelji poginulih vojnika 37. dubrovačke pukovnije

Odmah po izbijanju rata zabranjene su sve organizacije i udruge koje je vlast smatrala naklonjenima Srbiji ili južnoslavenskoj ideji. Mnogi istaknuti političari su bili progonjeni i uhićeni, a neki su emigrirali. Do 1915. i iznenadnog prelaska Italije na stranu Antante na Jadranu nije bilo nikakvih ratnih zbivanja, no otada su pomorski sukobi česti. Zbog savezničke blokade Otranta trgovina je u potpunosti zamrla. Vlast je rekvirirala mnoge brodove za vojne potrebe, a putnička plovidba je gotovo u cijelosti obustavljena. Naređeno je i zamračenje na otocima i u lukama zbog straha od bombardiranja, a zvona sa crkava skidana su kako bi se metal iskoristio za ratne svrhe. Borbe su se vodile i oko Lastova i udaljenijih otoka, na kojima su pojačane posade i postavljene bitnice. Lastovo je 1917. bombardiralo francusko zrakoplovstvo.[18]

U Dalmaciji se počela osjećati glad i oskudica, dok su istovremeno ugarski zakoni branili izvoz namirnica u austrijsku polovicu Monarhije (kojoj je Dalmacija pripadala) u slučaju rata. Dalmacija je dobivala pomoć u hrani preko luke u Trstu, no ta je pomoć bila nedostatna, katkad potpuno neupotrebljiva i često je kasnila.[19] Pošiljku za 1917. godinu Dalmatinci su primili u veljači 1918.[19] Franjevci su stoga zajedno s dobrotvorima iz Zagreba organizirali akciju slanja djece na ishranu u Slavoniju i Moslavinu, u bogatije krajeve. Rat je uništio dalmatinsku poljoprivredu, a krajem rata izbile su epidemije tifusa, kolere, boginja i španjolske gripe, koje su pokosile mnogo ljudi.[19]

1915. Hrvati su činili 34% pripadnika austro-ugarske ratne mornarice.[20] Osim u mornarici, Dalmatinci su se borili i u kopnenim postrojbama: popunjavali su 22. c. i kr. pukovniju, zadarsku 23. c. i kr. domobransku pukovniju, dubrovačku 37. c. i kr. domobransku pukovniju te elitnu postrojbu Dalmatinskih zemaljskih strijelaca. Nakon talijanske objave rata uglavnom su korišteni na talijanskom bojištu zbog očekivanog motiva obrane domovine. Kako je rat odmicao, iz luka u Dalmaciji bilo je i slučajeva prebjega na drugu stranu, a u veljači 1918. izbila je i pobuna mornara u Boki Kotorskoj. 1917. zastupnici iz Dalmacije u Carevinskom vijeću na čelu sa Vjekoslavom Spinčićem, Josipom Smodlakom i Ivom Prodanom donose Svibanjsku deklaraciju, zalažući se za južnoslavensku državu u sklopu Austro-Ugarske. Krajem rata osnovano je Narodno vijeće za Dalmaciju u Zadru i jedinstvena Narodna organizacija za Dalmaciju u Splitu. Ova tijela su uskoro preuzela vlast od zemaljske vlade i Dalmatinskog sabora.[19] U zadnjim danima Monarhije, general Stjepan Sarkotić, zapovjednik i zemaljski poglavar BiH, uspio je pridobiti ugarskog premijera Wekerlea i cara Karla I. za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, no ono se nije dogodilo do raspada države. Prilikom raspada Austro-Ugarske Hrvatski sabor je 29. listopada 1918. donio odluku o prekidu državnopravnih veza s Bečom i Peštom i pristupanjem Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Rijekom Državi SHS.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Izvor:[21][22]
1857.[23][24] 1850. 1840. 1830. 1825. 1818.
415.628 393.715 390.381 338.599 326.739 297.912
Dubrovačka luka na prijelazu stoljeća

Izmedu popisa 1890. i 1900. broj stanovnika narastao je za 1,8%, na 593,784 stanovnika,[25] iako se između 1880. i 1913. iz Dalmacije iselilo oko 100.000 ljudi.[26] 1870. Zadar je s 20.840 stanovnika na širem području bio drugi najveći grad na području današnje Hrvatske, veći i od Zagreba, Rijeke i Osijeka.[27] 1900. najveći gradovi su bili Zadar s 13.016, Split s 18.547, Šibenik s 10.072 i Dubrovnik s 8.437 stanovnika.[28] 1900. na 1000 muškaraca dolazile su 964 žene.[25]

Nacionalni sastav[uredi VE | uredi]

Austrijski popisi u Kraljevini Dalmaciji u pravilu su iskazivali jezičnu (i vjersku) pripadnost umjesto nacionalne. Tako su Hrvati i Srbi u većini popisa bili smješteni u istu kategoriju. No, budući da su zajedno činili ogromnu većinu - u pravilu iznad 95% - te obzirom da su se Hrvati uglavnom poklapali s kategorijom Dalmatinaca koji su se izjašnjavali kao katolici, a Srbi onih koji su se izjašnjavali kao pravoslavci, moguće je prilično precizno odrediti njihov stvarni brojčani odnos.[29] Tako se smatra da je u Dalmaciji 1900. živjelo 475.000 Hrvata (80%) i 95.000 Srba (16%).[29] Udio dalmatinskih Srba uglavnom se kretao oko 19.9% u razdoblju 1830–1850.[30] Srbi su uglavnom živjeli u zaleđu, u okolici Knina, Benkovca i u Bukovici. Talijanska manjina živjela je u većim gradovima i na otocima. Tako su u gradovima stanovništvo činili 71% Hrvati, 22% Talijani i 7% Srbi.[30] Samo je u Kotoru postojala veća urbana zajednica Srba (745), dok ih je u ostalim gradovima uglavnom bilo manje od 400.[30] Nijemci su uglavnom bili časnici i činovnici doseljeni iz Austrije ili drugih zemalja Monarhije.

1910.[31] 1900.[29] 1890. 1880.[32] 1869. 1857.[30] 1851.[33]
Hrvati 96,2% (610.649) 95,2% (565.300) 77,8% (371.565) 83,8% (384.180) 318.500 (76,5%) 96,2% (378.676)
Srbi 16,5% (78.714) 77.500 (18,5%)
Talijani 2,8% (18.028) 2,6% (15.279) 5,7% (27.305) 12% (55.020) 20.000 (5%) 3,5% (13.701)
Nijemci 0,5% (3.081) 0,4% (2.306) / / /
Ostali 0,5% (3.077) 1,8% (10.900) / / Albanci (944) Židovi (394)

Vjerski sastav[uredi VE | uredi]

Makarska katedrala

1828. na poticaj cara Franje II, a u svrhu bolje integracije Kraljevine, papa Lav XII. bulom Locum Beati Petri izvšio je reorganizaciju Katoličke crkve u Dalmaciji, ukidajući ili pripajajući biskupije, poput Trogirske, Makarske, Skradinske i sl.[34] Katolička crkva bila je od 1828. organizirana u Zadarsku nadbiskupiju i njoj podređene Splitsko-makarsku, Hvarsku, Šibensku, Dubrovačku i Kotorsku biskupiju. Pravoslavnom crkvom u Dalmaciji upravljao je episkop u Zadru. 1820-ih godina javila se namjera vlasti i dijela pravoslavnog svećenstva za unijom s Katoličkom crkvom, što je velika većina pravoslavnih vjernika odlučno odbacila, pa čak i nasiljem prema unijatima.[35] Grkokatolici su se zadržali u svega nekoliko sela u Dalmatinskoj zagori.

1857. među pravoslavnim vjernicima bio je jedan svećenik na 400 vjernika, a kod katolika na 330.[30] Katolički svećenici su u prosjeku bili obrazovaniji od pravoslavnih.[30]

1910.[36] 1900.[37] 1890. 1880. 1869.
rimokatolici 83,5% (539.057) 83,7% (496.966)
pravoslavni 16,3% (105,332) 16,2% (96.279)
ostali 0,2% (1,257) 0,1% (539)

Upravna podjela[uredi VE | uredi]

Split na prijelazu stoljeća

Područje Kraljevine Dalmacije bilo je više puta podijeljeno na manje jedinice, kotare, okruge, općine. 1890. bilo je 81 općina s 841 naseljem.[25] Konačna upravna podjela bila je na 13 kotara.

Kotari (podatci iz 1900.)[25]
Kotari km² stanovnika
Benkovac 1581 38.481
Kotor 674 37.096
Korčula 590 27.352
Imotski 646 36.737
Knin 1408 51.608
Hvar 413 28.005
Makarska 538 25.588
Metković 384 14.160
Dubrovnik 778 40.939
Šibenik 962 51.293
Sinj 1336 52.516
Split 1889 114.687
Zadar 1636 75.322

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Zadarska tržnica na prijelazu stoljeća

Iako je 1870. imala veći BDP po stanovniku od Hrvatske i Slavonije,[38] ubrzo ju je i ona pristigla, tako da je Dalmacija do austro-ugarskog zasposjedanja Bosne i Hercegovine 1878. bila najnerazvijenija i najsiromašnija zemlja Austro-Ugarske. Zemaljska uprava Dalmacije imala je svake godine velik deficit, koji je nadoplaćivala vlada u Beču.[39] 1890. čak 86,12% stanovništva živjelo je od poljoprivrede, a tek 4,39% od industrije, rudarstva ili obrta.[40] U godinama prije Prvog svjetskog rata, Dalmacija je godišnje proizvodila žitarica dovoljno tek za dva do tri mjeseca prehrane vlastitog stanovništva.[19] Gospodarstvo se temeljilo na maslinama, vinovoj lozi, ribarstvu i trgovini s Italijom i Bosnom i Hercegovinom. Nakon epidemija bolesti vinove loze, pepelnice 1850-ih i filoksere (žilogriza) 1868. koje su gotovo uništile nasade vinove loze u Francuskoj i ostatku Europe, procvao je izvoz dalmatinskih vina. Cijena vina je skočila s 4-5 forinta po barilu na čak 20., što je rezultiralo kratkotrajnim razdobljem gospodarskog blagostanja. Krčili su se maslinici da bi se zasadili vinogradi. No, pojava peronospore 1886. ostavila je teške posljedice za dalmatinsku poljoprivredu, ovisnu o vinu, tako da se dogodio veliki val iseljavanja. Još jedan značajan udarac dalmatinskom gospodarstvu bio je trgovinski ugovor Austro-Ugarske s Italijom 1892. Tzv. vinskom klauzulom tog ugovora Italiji su odobrene velike povlastice za izvoz vina iz sjeverne Italije u Monarhiju, a sva kontrola izvoza prepuštena je Italiji. 1900. Dalmacija je proizvodila 1,155.800 hektolitara vina.[25] Iste godine u Dalmaciji je zabilježeno 1.958 ribarskih brodova.[25]

Gradnja Hidroelektrane Kraljevac na Cetini, 1908.-1912.

Obrt i industrija u Dalmaciji rasli su izuzetno sporo. Manje manufakture, poput solana u Pagu, Ninu i Stonu, proizvodnje nadaleko poznatog likera maraskina u Zadru ili uljara i mlinova, zapošljavale su većinu obrtnika. Industrija se svodila na konzerviranje ribe, brodogradnju te manje pogone za proizvodnju sapuna i cigle.[25] Uoči Prvog svjetskog rata u Dalmaciji su radile 32 tvornice za preradu ribe, od čega čak 9 na otoku Visu.[41] Prva tvornica cementa otvorena je u Splitu 1865., a između 1908. i 1912. otvorene su još tri u Kaštelima i Solinu zbog kvalitete i dostupnosti sirovine (lapora).[42] Rudnici ugljena u Siveriću eksploatirani su još od 1834., no pravi zamah rudarstva dogodio se 1873., kada ga kupuje društvo Monte Promina iz Torina. 1895. Šibenik je postao drugi grad u svijetu s električnom rasvjetom, budući da je sagrađena HE Jaruga na rijeci Krki.[43] 1912. proradila je i HE Kraljevac na Cetini.

Promet[uredi VE | uredi]

Prikaz linija austrijskog brodarskog društva "Dalmacija" 1900. Društvo je promoviralo i dalmatinski turizam.

Glavna veza Dalmacije s ostatkom svijeta, ali i Austro-Ugarske, bio je Trst. I roba i putnici u Dalmaciju su pristizali uglavnom preko Trsta, a nešto rjeđe preko Rijeke. Dalmacija je tradicionalno imala živu trgovinu s Bosnom i Hercegovinom, pogotovo nakon 1878. i uključenja BiH u Austro-Ugarsku. Preko dalmatinskih luka izvozili su se domaći proizvodi kao i roba iz BiH. Međutim, planirani željeznički spojevi s BiH nisu ostvareni do raspada države, a ceste su bile izuzetno loše. Unatoč velikom potencijalu, Austrija je malo marila za dalmatinske luke, budući da je razvijala Trst kao svoju glavnu luku. 1860-ih i 1870-ih zbog konjukture prekooceanske trgovine dolazi do procvata jedrenjaštva, posebno na otocima, u Boki i u Dubrovniku.[44] No, brodari su ubrzo propali, budući da nisu bili spremni za natjecanje s parobrodarskom konkurencijom, a nisu imali dovoljno kapitala niti su bili poduprti od strane države. Najveće parobrodarske kompanije bile su "Dalmacija" i "Dubrovačka parobrodarska plovidba".[45] Dužobalna plovidba ostala je značajna poveznica dalmatinskih luka i otoka.

Cestovni pravci iz sjeverne Hrvatske prema Dalmaciji bili su izuzetno loši. Glavni pravac u početku je bio na Senj, pa potom uzduž obale do Novigrada i Zadra. U listopadu 1832. bojnik Josip Kajetan Knežić, vojni graditelj u Dalmaciji i Hrvatskom primorju, sagradio je cestu preko Velebita s prijevojem preko Malog Alana, kojim je značajno skraćen put, a Dalmacija konačno dobila moderniju vezu sa sjeverom.

Na poticaj uprave rudnika Siverić, pruga Split-Siverić i Siverić-Perković-Šibenik službeno je otvorena 1877. godine. Dionica Siverić-Knin otvorena je 1888. Danas napuštena uskotračna željeznička pruga Split-Sinj, popularna sinjska rera, puštena je u pogon 1903. 1901. otvorena je i željeznička pruga Gabela - Zelenika‎, uskotračna željeznica iz BiH preko Dubrovnika do Boke kotorske. No, luke u Dalmaciji nisu dobile željeznički spoj s BiH i Hrvatskom sve do 1925. i dovršetka gradnje Ličke pruge.

Namjesnici[uredi VE | uredi]

Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

Daljnje čitanje[uredi VE | uredi]

  • Clewing, Konrad (2001.). Staatlichkeit und nationale Identitätsbildung: Dalmatien in Vormärz und Revolution, München: R. Oldenbourg Verlag. ISBN 978-3-486-56526-3

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ante Bralić: Zadarski fin-de siècle – Političke i društvene prilike u Zadru i Dalmaciji, Časopis za suvremenu povijest, br. 3./2007., str. 731
  2. 2,0 2,1 Macan, 265.
  3. Macan, 266.
  4. 4,0 4,1 4,2 Vladimir Brnardić: Franjo Tomašić (1761.-1831.), podlistak - Hrvatski vitezovi Reda Marije Terezije (X), Hrvatski vojnik, broj 172, siječanj 2008.]
  5. Macan, 271.
  6. Macan, 288.
  7. Vanda Babić, Josip Miletić: Kulturni život Boke i preporodna gibanja, Kolo, Broj 3, jesen 2007
  8. Macan, 294.
  9. Macan, 309.
  10. povijest.net, Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, Hrvoje Petrić
  11. Nikša Stančić: Iz rukopisne ostavštine Mihovila Pavlinovića, Historijski zbornik 25-26, Zagreb 1972.-73., 305-332.
  12. Lawrence Sondhaus: The Naval Policy of Austria-Hungary, 1867-1918: Navalism, Industrial Development, and the Politics of Dualism, Purdue University Press, 1994., str. 12.
  13. Macan, 312.
  14. 14,0 14,1 Tihomir Rajčić: Srp. nacionalizam u Dalmaciji u XIX. stoljeću: 6. dio - Preokret i odvajanje, Slobodna Dalmacija
  15. 15,0 15,1 Order of Battle 1st November 1881
  16. Crvena Hrvatska, Dubrovnik, No. 32, August 12, 1893, str. 1–2.
  17. Bilandžić, 25.
  18. Povijest Lastova, 20. stoljeće; lastovo.org
  19. 19,0 19,1 19,2 19,3 19,4 Franko Mirošević: Prilozi za povijest Dalmacije u 1918. godini
  20. Christian Falvey, Martina Bílá: When Czech mariners sailed the seas, Radio Prague, 10.05.2011.
  21. Šime Peričić (1998). Gospodarska povijest Dalmacije od 18. do 20. stoljeća, Matica hrvatska.
  22. Igor Karaman (2000). Hrvatska na pragu modernizacije, 1750-1918, Naklada Ljevak. ISBN 978-953-178-155-8
  23. Statistische übersichten über die bevölkerung und den viehstand von Österreich nach der zählung vom 31. october 1857, page 49
  24. Macan, 291.
  25. 25,0 25,1 25,2 25,3 25,4 25,5 25,6 Meyers Großes Konversations-Lexikon, Band 4. Leipzig 1906, S. 428-430, s.v. Dalmatien
  26. Bilandžić, 291.
  27. Stipetić, 153.
  28. Gemeindelexikon der im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder, Bd. 14 Dalmatien
  29. 29,0 29,1 29,2 Piotr Eberhardt: Ethnic Groups and Population Changes in Twentieth-century Central-Eastern Europe: History, Data, and Analysis, 2003., str. 343.
  30. 30,0 30,1 30,2 30,3 30,4 30,5 Marino Manini (2001). Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Talijankska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata 1918-1943, Hrvatski institut za povijest.
  31. Spezialortsrepertorium der österreichischen Länder I-XII, Wien, 1915–1919
  32. (srp.) Istorija Jugoslavije; I. Božić, S. Ćirković, M. Ekmečić, V. Dedijer, Prosveta, Beograd 1972., str. 289.
  33. Etnographic map of the Austrian Monarchy from 1855, made by Karl Freiherrn von Czoernig
  34. Državna uprava u Dalmaciji i crkveni preustroj 1828./1830. godine
  35. Ivan Pederin: Odnos bečkoga dvora prema crkvenoj uniji u Dalmaciji dvadesetih godina 19. stoljeća
  36. Spezialortsrepertorium der österreichischen Länder I-XII, Wien, 1915–1919
  37. Gemeindelexikon der im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder, Bd. 14 Dalmatien [Nepostojeća poveznica]
  38. Stipetić, 53.
  39. Saborski dnevnik Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Opseg 2, LXXIV saborska sjednica održana 15. siječnja 1884.
    Wikicitati „A znate li vi što bi nas stajalo autonomno domobranstvo, što bi nas uprava Dalmacije stajala, za koju Austrija svake godine nadoplaćuje deficit od 1,200.000 forinti? A kad ste već voljni takav posao preuzeti, kao što je sklapanje nove nagodbe i osvajanje Rieke i Dalmacije, jeste li vi pomislili na naše jadikovanje u stanu zemaljskom? Ako je naš narod tako gol i bos, tako siromašan i propao kao što vi tvrdite, je li moguće s njime tako ratoborne poslove izvršiti kao što sebi zamišljate?“
    (Govor zastupnika Gjure pl. Gjurkovića, str. 1046.)
  40. Bilandžić, 21.
  41. Stipetić, 186.
  42. cemex, povijest
  43. M. Blažević, Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921. Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 51/2009., str. 161–201.
  44. Macan, 292.
  45. Macan, 292.
  46. Stjepan Ćosić, Croatica Christiana Periodica, Vol.34, No.65, lipanj 2010., str. 52, pristupljeno 22. rujna 2014. godine
  47. Ante Bralić, Zadarski fin-de siècle – Političke i društvene prilike u Zadru i Dalmaciji uoči Prvoga svjetskog rata, Časopis za suvremenu povijest, Vol.39, No.3, siječanj 2008., str. 740

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]