Kraljevsko hrvatsko domobranstvo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kraljevsko hrvatsko domobranstvo
Kraljevsko hrvatsko-ugarsko domobranstvo
Coat of Arms of the Royal Croatian Home Guard.svg
Oznaka na kapi časnika kraljevskog hrvatskog domobranstva u 1. svjetskom ratu
Aktivna 1868.1918.
Država Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Austro-Ugarska
Flag of the of Kingdom of Dalmatia, Slavonia and Croatia (1868-1918).svg Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija
Odanost Wappen Habsburg-Lothringen Schild.svg Habsburška kuća
Sjedište Zagreb
Geslo Za kralja i Domovinu
Za dom i kralja krv prolit valja![1][2]
Boje Colors k.k. Domobranstvo.PNG
Sudjelovanje u borbama Zaposjedanje BiH 1878.
Prvi svjetski rat
Oslobađanje Međimurja
Zapovjednici
Vrhovni zapovjednik kraljevskog ugarskog domobranstva Vilim Klobučar (zadnji)
Zapovjednik Mihael Mihaljević (zadnji)
Istaknuti
zapovjednici
Miroslav Kulmer
Stjepan Sarkotić
Svetozar Borojević

Kraljevsko hrvatsko domobranstvo[3][4][5][6] ili Kraljevsko hrvatsko-ugarsko domobranstvo,[7][8] ponegdje (uglavnom u stranoj literaturi) i Hrvatsko-slavonsko domobranstvo,[9][10] (njem. Kroatisch-slawonische Landwehr,[11] mađ. Horvát-szlavon Honvédség[12]) bilo je domobranstvo na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije u sastavu Kraljevskog ugarskog (ugarsko-hrvatskog) domobranstva austro-ugarske vojske od 1868. do 1918. Nastalo je nakon hrvatsko-ugarske nagodbe, a posebnost hrvatskog domobranstva odražavala je autonomiju Hrvatske i Slavonije u sklopu Austro-Ugarske. Kraljevsko hrvatsko domobranstvo je uz austrijsko i ugarsko de facto bilo jedno od tri posebna domobranstva u sastavu Austro-ugarske vojske.[13] Postrojbe domobranstva sudjelovale su u zaposjedanju Bosne i Hercegovine 1878., no najvažniju ulogu odigrale su u Prvom svjetskom ratu. Domobranstvo je (kao prva moderna vojska s hrvatskim obilježjima) zbog tradicijske važnosti dvaput kasnije obnavljano (u NDH i u RH).

Nastanak 1868.[uredi VE | uredi]

grof Miroslav Kulmer (1814.-1877.), podmaršal i prvi zapovjednik hrv.-slav. domobranstva
Ban Levin Rauch predvodio je pregovore oko domobranstva. "Nastojite izposlovati, da se novo ustrojena inštitucija prozove hrvatsko-ugarskim domobranstvom, jer tako ponos naše zemlje i interes države zahtieva..."[14]

Austro-ugarskom nagodbom 1867. osnovana je zajednička austro-ugarska vojska, koja se dijeli na stalnu vojsku i bojno pomorstvo, domobranstvo (posebno za austrijski, posebno za ugarski dio Monarhije) te isto tako i pučki ustanak.[15] Zajednička vojska ima zadaću braniti dvojnu monarhiju protiv "izvanjskog neprijatelja i uzdržavati red i sigurnost u zemlji".[15] Domobranstvu je zadaća podupirati zajedničku vojsku i braniti granice od napada, te iznimno za održavanje reda i sigurnosti.[15] Pučki se ustanak predviđa kao krajnja obrambena mjera u ratu u slučaju prodora neprijatelja na teritorij Monarhije.[15] Vojna obveza u zajedničkoj vojsci traje 10 godina (3 godine u postrojbi i 7 godina u pričuvi), a u domobranstvu 12 godina (2 godine u postrojbi i 10 godina u pričuvi).[15]

Sukladno tome, ustrojeno je ugarsko kraljevsko (pod imenom honvédség) i austrijsko carsko (pod imenom landwehr) domobranstvo. Međutim, bilo je izuzetno osjetljivo pitanje vojne organizacije Trojedne Kraljevine, budući da Hrvati ne bi prihvatili biti dio vojske protiv koje su se pod Jelačićem borili prije dvadeset godina. Tako je pri rješavanju ovih dvojbi došlo do žestokih prijepora, gdje se posebno istakao grof Miroslav Kulmer, general, rođeni Zagrepčanin. On je predložio da se nova vojska u Hrvatskoj ne zove "Honvedseg" nego Domobranstvo. Tu svoju zamisao vrlo uspješno je obranio i pred samim carom Franjom Josipom I.

Pregovori oko stvaranja hrvatsko-slavonskog domobranstva su dugo trajali i bili vrlo tegobni. Hrvati su nepopustljivo ustrajali u svoja četiri osnovna zahtjeva:

  1. Hrvatski vojni obveznici moraju služiti svoj obvezni vojni rok isključivo na području Hrvatske,
  2. izobrazba pripadnika domobranstva odvijat će se isključivo na hrvatskom jeziku,
  3. dopuna domobranstva časništvom i podčasništvom obavljat će se školovanjem u domobranskoj akademiji i kadetskim školama,
  4. hrvatske jedinice nosit će hrvatska imena i imena hrvatskih gradova u kojima će biti posada zapovjedništva.

U početku su takvi zahtjevi bili jednostavno neprihvatljivi drugoj pregovaračkoj strani, ali se upornost hrvatskih pregovarača s vremenom isplatila. Članci 7. i 57. hrvatsko-ugarske nagodbe sankcionirane od vladara 8. studenoga 1868. godine bili su temelj osobitog položaja postrojbi kraljevskog ugarskog domobranstva u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, koji će biti utvrđen i u svim Zakonskim člancima o domobranstvu potvrđenima do sloma Austro-Ugarske Monarhije.[16] Time su u cijelosti prihvaćeni zahtjevi hrvatske strane. Završni čin formiranja domobranstva na području Hrvatske i Slavonije dogodio se 5. prosinca 1868. godine, kada je zajednički Ugarsko-hrvatski sabor donio zakonski članak 41. o Domobranstvu. Zakon je potvrđen (sankcioniran) 5. prosinca 1868., proglašen je u donjem domu (kući zastupnika) 5. prosinca, a 6. prosinca u gornjem domu (kući velikaša) zajedničkog Hrvatsko-ugarskog sabora u Budimpešti.[15] Tim Zakonom je bilo određeno da je zapovjedni jezik u domobranstvu u Hrvatskoj i Slavoniji hrvatski, da su zapovjednici hrvatski časnici, a zastava postrojbi bila je uokvirena hrvatskom trobojnicom. U austrijskom dijelu monarhije u svim domobranskim postrojbama zapovjedni jezik je bio njemački, tako da su, pored Mađara, Hrvati bili jedini narod u Austro-Ugarskoj koji je imao vojne postrojbe s imenima na svom jeziku, s povlasticom posebnih pukovnijskih zastava, (barem na papiru) pod svojim časnicima i sa svojim zapovjednim jezikom. U postrojbama hrvatskog domobranstva, hrvatski nije bio samo vojno-zapovjedni jezik, već i jedini jezik komunikacije unutar i između pukovnija i njiihovih nadređenh.[17] U usporedbi sa Zajedničkom vojskom, vojnici i časnici domobranstva živjeli su u gotovo jednojezičnom svijetu.[17]

Vojno nazivlje[uredi VE | uredi]

Pošto je u Hrvatskoj uvedeno domobranstvo, a u službi mu bio ozakonjen hrvatski jezik, trebalo je prevesti cijeli vojnički pravilnik i sve naredbe na hrvatski. Tadašnji zapovjednik domobranstva Miroslav Kulmer smatrao je da bi to najbolje mogao učiniti Bogoslav Šulek.[18]

Wikicitati „On dodje jednom sam k Šuleku, te mu se potuži, kako se s magjarske strane hoće silom, da u naše domobranstvo uvedu kao zapovjedni magjarski jezik, tobože da se hrvatskim jezikom ne bi moglo zapovijedati, ne imajući vojničke literature. Zato ga je došao moliti, ne bi li on, budući i magjarskom jeziku vješt, htio prevesti njekoliko knjiga, koje su namijenjene domobranstvu. Šulek se lati posla i prevede za kratko vrijeme 20 takvih knjižica.[18]
(J. Torbar. Ljetopis, knj. II. str. 175—176.)
Šulekov Službovnik, 1897.

Od 1870., nekoliko godina prevodio je i objavljivao Šulek niz knjižica iz vojničkoga područja koje su postupno izlazile pod naslovom Naredbenik za kraljevsko hrvatsko-ugarsko domobranstvo. One su se u Šulekovu prijevodu kasnije pretiskavale, npr. Službovnik za Kraljevsko ugarsko domobranstvo, Dio drugi., Drugo izdanje Službovnika od god. 1875. Budimpešta, 1888 ili Službovnik za kraljevsko ugarsko domobranstvo, Dio treći, Pješačtvo. Budimpešta 1890.

Krleža u djelu Hrvatski bog Mars dodaje na kraju Tumač domobranskih i stranih riječi i pojmova.[8] Među ostalim tu ćemo naći protumačene i ove riječi: budnica, čarkar (domobranski naziv za vojnika pojedinca u streljačkom lancu, strijelac), čašće (domobranski naziv za podoficirske činove, "šarže"; obuhvaćale su sljedeće činove: razvodnik, desetnik, vodnik, narednik), daljinar (domobranski naziv za podoficira kod infanterije, koji utvrđuje udaljenosti od ciljeva), desetnik, domobranstvo, dvočlan, glavokret, hodna satnija, jednogodišnji dobrovoljac, letica (balistička krivulja, koju opisuje ispaljeno tane), mazda (odmazda, domobranski naziv za onu plaću, što su je primali vojnici), nabojnjača, na prevjes (domobranska zapovijed za skidanje puške s ramena), odstup, oramiti pušku (pušku na rame baciti), postroj, puškohvat (domobranski naziv za vježbe s puškom), razvodnik, roj (odred od nekoliko vodnika u vodu, desetina), rojna pruga, rukovati, satnija, satnik, službovnik, ščetani red (zatvorena trupna formacija. Od četa, s-četan, ščetan), udjelba (vojnikovo mjesto u formaciji — vodu, četi), unovačiti, ustupiti (domobranski naziv za: stupiti u red, svrstati se u stroj; germanizam prema eintreten), vitlači (domobranski naziv za uvijače, suknene vrpčaste gamaše, kojima se obavija potkoljenica), vježbovnik itd.[8]

Mnoge riječi koje je Šulek preuzeo iz naroda, preveo ili sam stvorio (bojnik, bojovnik, desetnik, razvodnik, vodnik) trajno su ostale u hrvatskom jeziku te i danas čine osnovu hrvatskog vojnog nazivlja.

Kontroverze[uredi VE | uredi]

Hrvatski grb na časničkoj kapi u domobranstvu 1868.-1873.
Kapa hrvatskog domobranstva od 1870-ih s ugarsko-hrvatskim grbom umjesto grba Trojednice

Zbog iznimno složenog državnopravnog uređenja Hrvatske i Dvojne Monarhije u cijelosti, što se odrazilo i na austro-ugarsku vojsku, Kraljevsko hrvatsko domobranstvo tijekom svog postojanja pokušavalo je pomiriti brojne suprotnosti i paradokse. O tome najbolje svjedoči Miroslav Krleža u svojoj noveli Smrt Florijana Kranjčeca, a isti se odlomak nalazi i pod natuknicom "domobran" u rječniku pojmova zbirke pripovijesti Hrvatski bog Mars.

U smislu madžarske Nagodbe s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom (1868.), bilo je doista problematično što da se učini s honvédskim četama između Save i Drave, na području kraljevstva koje je Bakačevu devizu: "regnum regno" smatralo aksiomom. Poslije sloma četrdeset osme, crno-žuti stupovi međaši s Korduna jednostavno su se protegli do Drave, i sve su romantične ilirske puntarije o slavenskom carstvu nestale s dnevnoga reda kao izbrisane u dvadeset i četiri sata. Sada je bila vrlo delikatna stvar tu nesretnu kraljevinu zaprisegnuti na crveno-bijelo-zelene trobojnice i tu na njenom kraljevskom suverenom području osnivati košutovske honvédske kadere, kada se dobro znalo da je kraljevina planula sva od mora do posavskih šuma i močvara baš protiv tih istih madžarskih barjaka. Tako se u bečkim mozgovima (poslije dugog razmišljanja) rodila neobična, zapravo ingeniozna misao i tako su se u smislu naredaba i paragrafa "Reda i Rada i Zakona" osnovali na teritoriju Kraljevine Hrvatske madžarski honvédski bataljoni, nazvani tu između Save i Drave domobranskim, madžarskim, hrvatsko-slavonskim bataljonima sa hrvatskim službenim jezikom i hrvatskim zastavama, žigosanim tzv. zajedničkim madžarskim anđeoskim grbom Szent Istvána. Narod je ove honvédske nakaze u svijetlocrvenim čakširama primio po čitavoj zemlji sa smijehom i nitko nije kod nas živ vjerovao da će ovi "crvendači i jopci" ili "paradajzeri" - "gromobrani" dugo dizati galamu svojim magarećim bubnjevima po slavnoj nam kraljevini. (...) Honvédi su dakle kod nas primljeni kao smiješna operetna domobranska glupost, i nitko nije kod nas znao što je zapravo s njima? Jesu li hrvatski domobrani naši crveno-bijelo-modri domobrani haramije graničari ili su crno-žuti soldati carski? Zašto domobranski oficiri nose carske porte-épée kada nisu carski oficiri nego madžarski i kraljevski i hrvatski? Zašto nose madžarske grbove kada su pukovnijske zastave hrvatske i kada je to evidentna povreda naših ustavnih prava u smislu cetinskog izbora, pragmatike i listopadske diplome? Zašto im komandira madžarski kralj, a domobran se zaklinje na carevku, a madžarski kralj po ustavu nije krunjen hrvatskom krunom, i madžarska je himna protuzakonita? I što će onda biti s domobranstvom ako se dogodi da naše čete opet pođu u Lombardiju, na Veronu i Sommacampagnu, i kad u tome slučaju, izvan svake sumnje, ne će igrati ulogu domobrana, jer ne će braniti dom, kao što to nije bilo ni četrdeset osme ni šezdeset šeste, ni prije ni poslije toga, pak prema tome ne će biti domobrani nego jurišnici i navalnici? Ako su naši domobrani doista pravi hrvatski domobrani, trebalo bi da brane naš hrvatski dom protiv Madžara, jer je taj naš dom od madžarske supremacije stalo ugrožen. A što će biti s njima ako madžarski kralj navijesti rat austrijskome caru? Kamo će hrvatski domobrani u tom međunarodnopravno neobično zanimljivom slučaju? Jedanput su išli za cara četrdesetosme pak su zato danas proglašeni veleizdajnicima! Ako su domobrani doista naša narodna vojska, onda bi trebalo da pjevaju: "Prosto zrakom ptica leti" i "Još Hrvatska ni propala", a ne neku madžarsku himnu, koju nitko ne razumije, a zvuči neobično smiješno i sjeća nas debrecinskih kobasica i paprika-špeka i madžar-alam-vašutaka.[8]

Ime domobranstva[uredi VE | uredi]

Različita stajališta hrvatske i ugarske strane odrazila su se i na nazivu i znakovlju postrojbi. Ni u jednom zakonskom članku nije navedeno službeno ime domobranstva, pa su od 1868. do 1870. hrvatske postrojbe i zapovjedništva koristile nazive kraljevsko hrvatsko domobranstvo, hrvatsko-slavonsko domobranstvo i sl.[7] Nakon toga, hrvatska i ugarska strana su se dogovorile te je domobranstvo kompromisno službeno nazvano hrvatsko-ugarskim ili ugarsko-hrvatskim.[7] Između 1870. i 1874. taj dogovor je dosljedno provođen.[7] No, već 1875. u Hrvatskoj narodnjaci se bune zbog jednostrane ugarske odluke o nazivanju hrvatskog domobranstva ugarskim.[4] Na saborskoj sjednici 7. studenog 1878. Ivan Kukuljević upozorio je da je ugarska vlada domobranstvo pri njegovom stvaranju 1868. nazvala Kraljevskim hrvatskim domobranstvom, kasnije je počela koristiti naziv Kraljevsko ugarsko-hrvatsko domobranstvo, da bi ga vrlo brzo jednostavno nazvala Kraljevsko ugarsko domobranstvo.[3] Istu interpelaciju banu na sjednici sabora 1884. podnio je i zastupnik Josip Majcen, upozorivši i na kršenje zakona s ugarske strane što se tiče nametanja mađarskog jezika, premještanja hrvatskih časnika u Ugarsku i nemogućnosti napredovanja hrvatskim časnicima ukoliko ne znaju mađarski.[6]

Znakovlje[uredi VE | uredi]

Hrvatski grbovi na kapama domobrana i časnika oko 1870. zamijenjeni su ugarskima.[3][19] Saborski zastupnik Milan Amruš u svojoj interpelaciji hrvatskoj vladi na saborskoj sjednici 19. studenog 1896. zatražio je reakciju vlade zbog toga što su hrvatski domobrani na taborskim kapama nosili mađarizirane, a ne hrvatske inicijale imena cara i kralja Franje Josipa I.[20] Naime, na mađarskom one glase I.F.J., a na hrvatskom F.J.I.

Ustroj[uredi VE | uredi]

U Hrvatskoj i Slavoniji temeljnim zakonom o domobranstvu iz 1868. uspostavljeno je VI. hrvatsko-slavonsko okružno zapovjedništvo u Zagrebu. Ono je bilo najviša vojno-upravna oblast za domobranske postrojbe na ozemlju Kraljevina Hrvatske i Slavonije. Godine 1871. povećanjem broja domobranskih okružja zagrebačko hrvatsko-slavonsko okružje postaje VII. U početku su od vojnih obveznika na području Hrvatske i Slavonije ustrojene četiri bojne (bataljona): Varaždin (79.), Zagreb (80.), Virovitica (81.) i Vukovar (82.). Sve četiri domobranske satnije su se nalazile u Zagrebu i prvo su imale karakter pomoćnih pješačkih formacija. Nedugo potom su osnovana i četiri konjanička eskadrona u Varaždinu (29. i 30.) i Vinkovcima (31. i 32.).[15] Razvojačenjem preostalih graničarskih pukovnija 1873. godine i uspostavom Bjelovarske županije 1872. ustrojeno je još 8 domobranskih pješačkih bojni, i to u Sisku (83.), Bjelovaru (84.), Gospiću (87.), Ogulinu (88.), Švarči (89.), Glini (90.), Novoj Gradiški (91.) te Mitrovici (92.)[15] Preustrojem 1874. osnovane su četiri polubrigade. 79., 80. i 83. satnija činile su 25. polubrigadu u Zagrebu, a 87., 88. i 89. satnija 26. polubrigadu u Karlovcu. 81., 84. i 90. satnija ušle su u sastav 27. polubrigade u Sisku, a 82., 91. i 92. u sastav 28. polubrigade u Osijeku. Dotadašnji 10. konjanički odjel u Zagrebu te 29. i 31. samostalna konjanička satnija ustrojene su u 10. konjaničku pukovniju sa zapovjedništvom u Varaždinu. Zakonskim člankom o domobranstvu iz 1890. godine umjesto polubrigada uvode se pješačke pukovnije. Od 1912. godine pri zapovjedništvu VI. zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja počinje se ustrojavati topnička brigada koja je trebala imati 8 topničkih bitnica. Uoči početka 1. svjetskog rata 1914. u Zagrebu se nalaze zapovjedništva 7. i 8. topničkog sklopa (Feldkanonen Division), od kojih je iste godine ustrojena 6. topnička pukovnija.[15] Pred Prvi svjetski rat Kraljevsko hrvatsko domobranstvo izgledalo ovako:[15]

VII. Hrvatsko-Slavonsko okružno zapovjedništvo u Zagrebu (42. dom. pješ. divizija)
83. pješačka brigada, Zagreb
84. pješačka brigada, Osijek
25. domobranska pješačka pukovnija, Zagreb 26. domobranska pješačka pukovnija, Karlovac 27. domobranska pješačka pukovnija, Sisak 28. domobranska pješačka pukovnija, Osijek
10. domobranska husarska pukovnija, Varaždin
6. domobranska poljska topnička pukovnija, Zagreb
7. topnički sklop, Zagreb
8. topnički sklop, Zagreb

U rat su dignute i 11. domobranska doknadna (hodna) pukovnija (25., 26. i 43. doknadna bojna) i 12. domobranska doknadna (hodna) pukovnija (27., 28. i 44. doknadna bojna), koje su se vodile kao doknadne postrojbe 42. domobranske divizije.[21] Zbog velikih ratnih potreba tijekom 1916. godine ustrojene su i nove postrojbe: 33. domobranska pješačka pukovnija (Zagreb, Sisak i Karlovac) i 311. domobranska pješačka pukovnija Nova Gradiška ("trahomaši").[22]

Izobrazba[uredi VE | uredi]

Postojala je kadetska škola za hrvatsko-slavonsko domobranstvo u Hrvatskoj, u kojoj su se svi predmeti i kompletna nastava izvodili na hrvatskom jeziku.[6][23] No, već 1872.-1873. posebna hrvatska domobranska škola je ukinuta i uključena u Ludoviceum, ugarsku domobransku akademiju u Budimpešti.[6] Isprva su Mađari na Ludoviceumu napravili dva razreda, s hrvatskim i mađarskim nastavnim jezikom, da bi ubrzo ukinuli hrvatski odjel.[6]

Zgrade[uredi VE | uredi]

Osim glavnih vojarni u kojima su bile smješteni stožeri pukovnija i brigada, postojale su domobranske vojarne i u Bjelovaru, Gospiću i Varaždinu, gdje je bila smještena domobranska husarska vojarna.

Zapovjedništvo[uredi VE | uredi]

Zgrada zapovjedništva domobranstva, danas sjedište DORH-a u Zagrebu

Prvo sjedište domobranskog zapovjedništva bila je elegantna palača u Gajevoj ulici 30 u kojoj je danas Državno odvjetništvo RH, sagrađena 1899. prema projektu atelijera Honigsberg & Deutsch.[24] Vojska je bila smještena pokraj zgrade zapovjedništva, u adaptiranoj građanskoj kući, koja je od početka (1869.) bila pretijesna, pa se i prije podizanja palače zapovjedništva govorilo o potrebi izgradnje suvremene vojarne.[24]

Domobranska vojarna u Zagrebu[uredi VE | uredi]

Domobranska vojarna u Zagrebu 1889.

Nakon što je nedaleko od nove paradne pješačke vojarne princa Rudolfa 1894. utvrđena lokacija u Ilici 242, sam je Lenuci preuzeo izradu generalne osnove: rasporeda zgrada i kompozicije sklopa, dok je arhitektonsko oblikovanje povjereno Holjcu.[24] Domobranska je vojarna prvo djelo domaćih arhitekata, najskladnija među šest velikih vojnih sklopova sagrađenih na Črnomercu između 1889. i 1913.[24] Sagrađena je 1899. godine.[25] Od 1912. do 1918. nosila je ime grofa Miroslava Kulmera, prvog zapovjednika Kraljevskog hrvatskog domobranstva.[24] Nakon Domovinskog rata zvala se "Kralj Tomislav". Danas postoje planovi o prenamjeni u kampus Hrvatskog katoličkog sveučilišta.[24]

Domobranska vojarna u Karlovcu[uredi VE | uredi]

Vojarna je sagrađena 1895. godine u današnjoj Domobranskoj ulici.[26] U njoj su bili smješteni stožer te I i II bojna 26. domobranske pukovnije.[27] 1914. dograđena je i vojarna za domobransku haubičku pukovniju. Do Domovinskog rata zvala se "Petrova gora".[28] I dalje je u vojnoj službi - danas je jedna od vojarni Hrvatske kopnene vojske, a službeni joj je naziv Vojarna "Domobranska".[29]

Domobranska vojarna u Sisku[uredi VE | uredi]

Domobranska vojarna u Sisku

Izgradnju Domobranske vojarne 1880. potakla je hrvatska Vlada.[30] Građevinski poslovi su povjereni Colussiju, budući da je dao popust na radove od 8,6%. Neposredno prije početka izgradnje vojarne kupljena su zemljišta obitelji Weiner, Mundorfer, Vučković i Ključec u Novom Sisku (desna kupska obala), da bi 1891./2. na njima, na Trnskijevoj obali (danas Lađarska ulica br. 28), bila dovršena velika dvokatna Domobranska vojarna.[30] To je bio (i ostao) najveći vojni objekt u tadašnjem Sisku, izgrađen prema projektu i nacrtima zagrebačkog graditelja Kune Weidmanna.[30] Za izgradnju Domobranske vojarne utrošeno je 230.000 forinti.[30] Voditelj gradskih građanskih poslova za Vojarnu bio je Milan Malinarić. U njoj su bili smješteni stožer i prve dvije bojne 27. domobranske pukovnije.[27] Danas je poprilično zapuštena.[30]

Domobranska vojarna u Osijeku[uredi VE | uredi]

Vojarna u Osijeku je sagrađena 1891. U njoj su bili smješteni stožer i sve tri bojne 28. domobranske pukovnije, kao i stožer 84. domobranske pješačke brigade.[27]

Pučki ustanak[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Pučki ustanak
Pučko-ustaški obveznici su "osobe između 36. i 50. godine i one koje još nisu služile vojsku, dakle od 18. do 21. godine",[31] "rezervisti domobranskih jedinica, uglavnom starijih godišta; posljednja obrana"[8]

Od pučko-ustaških obveznika ustrojene su u srpnju 1914.:[32]

Temeljna organizacija[uredi VE | uredi]

Časnik vrši pregled domobranskog postroja

Domobransku pješačku satniju, kao osnovnu vojnu postrojbu, činila su 4 časnika, stražmeštar, 4 vodnika, 12 desetnika, 18 vodiča te 180 domobrana. Časnički zamjenik, računski stražmeštar, 2 bubnjara, 2 trubača, 4 odkopnika, 3 nositelja ranjenih i četvero časničkih slugu (posilnih) nisu dužili oružje. Ukupno je satnija imala 236 časnika, dočasnika i domobrana.

Konjanička satnija imala je 4 časnika te 167 dočasnika i domobrana ili ukupno 171 vojnika, ali samo 150 konja - 13 kopljanika/husara, 5 časničkih slugu, kovač, vidar i remenar nisu imali konje.

Bojnu su činili stožer i 4 satnije ili ukupno 952 ljudi. Polubrigada (kasnije pukovnija) s tri bojne imala je sa stožerom ukupno 2.918 ljudi. Kako su pod zapovjedništvo VII. hrvatsko-slavonsko domobranskog okružja spadale dvije brigade, svaka s po dvije polubrigade/pukovnije, to se može računati da su "hrvatske" pješačke pukovnije kraljevskog ugarskog domobranstva zajedno sa stožerima brigada brojale preko 11.500 ljudi. Osim toga, pri svakoj polubrigadi/pukovniji bio je organiziran povoz s oko 70-ak konja i 15-ak kola.[15]

Naoružanje[uredi VE | uredi]

Steyr-Mannlicher M95/30, puška domobranstva

Časnici su od naoružanja imali sablju M.1861/69 (kojoj je tijekom rata pridodana i praktičnija M.1895) i automatski pištolj Steyr-Roth od 8 mm.[33] Vojnici su imali pušku Steyr-Mannlicher M95/30 (M1895) od 8 mm i sablju M.1869.[33]

Vojničke odore i folklor[uredi VE | uredi]

Zastava pukovnija hrvatsko-slavonskog domobranstva[34]
Stražnja strana pukovnijske zastave s kraljevim monogramom
Puhački simfonijski orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske: Marširala, marširala Jelačića vojska

Vojničke odore pripadnika hrvatskih domobranskih snaga u početku su se sastojale od svijetlocrvenih hlača, plavog kaputa i crvenih kapa.[35] Kasnije su odore pravljene od plave čohe, ukrašene na hlačama, i crvene gajtane, dok su u ostalim austro-ugarskim postrojbama gajtani bili žute boje. Plave i crvene odore uskoro su zamijenjene "štuka-sivima", koje su korištene i u početnim stadijima Prvog svjetskog rata.[36] U rujnu 1915. tamnija, "poljska siva" je prihvaćena kao službena boja odore.[36]

Na glavi su, pored austro-ugarskog amblema u obliku krune, pripadnici domobranstva u početku nosili grb Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.[3][19][37] No, već 1870-ih ugarska strana ga je zamijenila zajedničkim, hrvatsko-ugarskim grbom. Na kapama su domobrani nosili i poluslužbene značke postrojbi, obično više njih. Za vrijeme Prvog svjetskog rata domobrani su na svojim kapama ponovno slobodno počeli isticati hrvatski grb.[38] Na taborskim i tvrdim kapama domobrani i časnici su nosili stilizirani monogram cara i kralja, u početku FJI, a kasnije KI.

Vojničke zastave svih postrojbi bile su, pored dotadašnjih austro-ugarskih, dopunjene hrvatskom trobojnicom.[37] Određeno je da domobranske postrojbe nose oznaku (monogram) imena vladara i boje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije uz grb hrvatsko-ugarske države.[39]

Poznata je divizijska pjesma za rata bila "Kiša pada, Srbija propada, vjetar piri, Hrvatska se širi",[8] a česta koračnica je bila "Marširala, marširala, Jelačića vojska",[40] koja se često pjevala i "Marširala, marširala dvadeset i peta".[41]

Činovi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Činovi u Austro-ugarskoj vojsci

Zapovjednici[uredi VE | uredi]

Anton Lipošćak, zapovjednik za vrijeme rata
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Zapovjednici Kraljevskog hrvatskog domobranstva.

Domobranstvo je u upravnom smislu bilo podređeno zajedničkom hrvatsko-ugarskom ministru za zemaljsku obranu, a u vojničkom vrhovnom zapovjedniku kraljevsko ugarskog domobranstva.[42] Osim zapovjednika, Domobranstvo je imalo i Glavni stožer te načelnika glavnog stožera. Svi zapovjednici Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja (u miru, odnosno 42. divizije u ratu) u činu podmaršala bili su Hrvati:[43]

Djelovanje domobranstva[uredi VE | uredi]

Zaposjedanje BiH 1878.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zaposjedanje BiH 1878.

Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Pazi care na Hrvate !

Po završetku rusko-turskoga rata, 1878. je održan Berlinski kongres na kojem je donesena odluka da će Bosnu i Hercegovinu, koja je još bila formalno pod turskim vrhovništvom, zauzeti Austro-Ugarska i dovesti pod svoju jurisdikciju. Austrijskim postrojbama, jačine 82.000 ljudi, suprotstavila se slabo organizirana pretežno muslimanska milicija od 40.000 vojnika (uz određen broj pridruženih pravoslavnih harambaša), koju je vodio sarajevski agitator Hadži Lojo.[44] 20. kolovoza 1878. Kraljevsko hrvatsko domobranstvo stavljeno je "na ratnu nogu" - u stanje pripravnosti.[5] To se odnosilo na 43. pješačku domobransku brigadu s ukupno 6.144 ljudi pod zapovjednikom Milanom pl. Musulinom.[5] Poslani su na granicu prema BiH i u tvrđave, kako bi bili podrška redovnoj vojsci u napadnim operacijama.[5] Musulinu, koji se sa svojom brigadom nalazio u Donjem Lapcu, 22. rujna 1878. predstavila su se desetorica begova iz Cazinske krajine, koji su mu se tada predali izjavom vjernosti caru i kralju.[45] Osvajanje BiH je trajalo manje od tri mjeseca, tijekom kojih su ukupni gubitci austrijskih postrojbi iznosili 946 poginulih i 3.980 ranjenih vojnika.[44]

Prosvjedi 1903.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Narodni pokret 1903. godine
Po Nagodbi, domobranstvo je moglo intervenirati u unutarnjim poslovima u iznimnim slučajevima građanskih nemira i opasnosti po javni mir i poredak. Ban Khuen Héderváry naredio je hrvatskom domobranstvu smiriti prosvjede Hrvata protiv mađarskog znakovlja, koji su prerasli u pravu pobunu.[46] Podmaršal i zapovjednik VII. hrvatsko-slavonskoga domobranskog okružja u Zagrebu, Đuro Čanić, 1. kolovoza 1903. odbio je naredbu bana Hedervaryja da s domobranskim četama pomogne gušenju demonstracija u Zagrebu.[46] Ubrzo nakon toga je smijenjen s tog položaja i umirovljen.[46]

Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: 42. domobranska pješačka divizija

Topnička bitnica hrvatskog domobranstva u rovu na bojištu na Soči
Domobrani u trenutku odmora pri gradnji rova u Galiciji

OD VII. domobranskog vojnog okružja, neposredno uoči Prvog svjetskog rata, ustrojena je od 25., 26., 27. i 28. pješačke pukovnije 42. domobranska pješačka divizija[47], koja se vrlo brzo pročula po uzornoj disciplini i iznimnim vojničkim vještinama, pa je prozvana "Vražjom divizijom". Divizija je imala 14.000 ljudi i bila je pod zapovjedništvom general-pukovnika Stjepana Sarkotića. To je jedna od najpoznatijih vojnih postrojba hrvatske ratne prošlosti. Svoj ratni put počela je na srbijanskom ratištu, na Drini, kao dio snaga prvog udara.[38] Kasnije sudjeluje u bitkama na Ceru i Kolubari, a zatim je upućena u Galiciju. Početkom 1918. godine u sklopu 11. armije[37] bila je prebačena na talijansko ratište, gdje ostaje do kraja rata.[38] 42. divizija sudjelovala je u operacijama na visoravni Sette Communi.[37] 22. listopada 1918. 83. brigada je odbila zamijeniti 84. brigadu na položaju radi smjene, što je bio znak za masovno otkazivanje neposlušnosti ostalih naroda u austro-ugarskoj vojsci.[37] Odstupivši 30./31. listopada s položaja, 84. brigada je zajedno s 83. brigadom prevezena preko Koruške u domovinu.[37]

Početkom Prvog svjetskog rata i u Hrvatskoj je također provedena opća mobilizacija, pa je od 25., 26., 27. i 28. pučko-ustaške pukovnije, zajedno s dvije dopunske pukovnije (38. i 10.), koje su tijekom rata popunjavane Hrvatima i Srbima s područja Hrvatske i Slavonije, oblikovana 104. pučko-ustaška brigada pod zapovjedništvom general bojnika Theodora Bekića.[48] U Osijek je, primjerice, 26. listopada 1914. stiglo 7.000 pučkih ustaša unovačenih iz godišta 1892., 1893. i 1894.[49]

O ljudskim gubitcima svih hrvatskih postrojbi austro-ugarske vojske uoči Božića 1915. govori Miroslav Krleža u romanu Zastave (citirajući vjerodostojno onodobne novinske izvještaje): 25. domobranska pješačka pukovnija 14.000 mrtvih, a 26. pukovnija 20.000 mrtvih.[50] Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu su najvjerojatnije iznosili oko 190.000 ljudi[51], dok se negdje navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava.[52] Samo je iz Međimurja poginulo 4.363 ljudi.[53] Do točnih podataka je teško doći, budući da su oni zametnuti i rasuti po arhivima u Beču, Budimpešti i Beogradu.

Nakon Prvog svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Domobranska postrojba polaže prisegu Narodnom vijeću SHS pred hrvatskom zastavom, Zagreb, studeni 1918.

Neposredno prije proglašenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba vodstvo Narodnog vijeća je prišlo pregovorima s dvojicom, u tom trenutku najviših austrougarskih časnika u Hrvatskoj, podmaršalom Mihovilom Mihaljevićem (zapovjednikom domobranstva) i generalom Lukom Šnjarićem (zapovjednikom XIII korpusa).[54] Oni su podnijeli izvješće kralju Karlu I. koji im je i dao otpuštenje iz vojske uz slobodu djelovanja, nakon čega su prišli vojsci nove države. 29. listopada vojnicima su uputili proglas kojim su, miješajući osjećaje domoljublja, isticanjem političke snage i obećanjima egzistencijalne sigurnosti pokušali privući vojnike u krilo Države SHS. Međutim, vlada Narodnog vijeća nije mogla računati na previše vojnika.[54] Hrvatski domobrani su uglavnom mirno razoružani od strane narodne zaštite nakon povratka kućama, a većina gradova im je priredila doček.[55]

Vojnici 25. zagrebačke domobranske pukovnije i 53. puk. zajedničke austro-ugarske vojske 5. prosinca pod hrvatskim zastavama uputili su se na Jelačićev trg, gdje su proklamirali hrvatsku republiku, na što je uzvraćeno mitraljeskom vatrom s okolnih zgrada. Poginuli domobrani i čitav događaj poznati su pod nazivom Prosinačke žrtve.

Narodno vijeće je uslijed mađarske represije i terora nad Hrvatima odlučilo zaposjesti Međimurje hrvatskim vojnim postrojbama, sastavljenim od 25. i 26. domobranske pukovnije, zajedno s vojnicima 53. i 96. pukovnije zajedničke austro-ugarske vojske, dobrovoljcima i domobranima iz ostalih postrojbi, pod zapovjedništvom potpukovnika Slavka Kvaternika, Stjepana Sertića, majora Mirka Pogledića te satnika Josipa Špoljara.[56] Potpukovnik Kvaternik je odredio da akcija za oslobađanje Međimurja počne 24. prosinca u 6 sati te je bez gubitaka uspješno dovršena isti dan.[56]

Raspuštanje domobranstva počelo je u studenome, a stvaranjem Kraljevine SHS u prosincu 1918. ubrzan je proces demobilizacije. Početkom siječnja 1919. naređeno je ukidanje domobranskih i ostalih nekadašnjih austro-ugarskih pukovnija s područja Hrvatske, a ubrzo nakon njihova ukidanja, krajem siječnja, proglašeno je i osnivanje četiriju novih pješačkih pukovnija na području Hrvatske: Zagrebačke, Karlovačke, Petrovaradinske i Splitske.[54] Vojno okružna i domobransko-popunidbena te pučko-ustaška zapovjedništva prestrojena su u pukovske okružne komande prema modelu koji je postojao u Kraljevini Srbiji. U vojsku Kraljevstva SHS primljeno je 64% časničkog kadra kojim je raspolagala Država SHS, ukupno 2.590 časnika.[54] Uglavnom su primani niži časnici jer se na više časnike gledalo nepovjerljivo te kao na konkurenciju srbijanskom kadru.[54] Tako su neki odlikovani i proslavljeni hrvatski časnici bili prisiljeni moliti za egzistenciju te emigrirati u Austriji, s minimalnim prihodima.[54]

Kulturni utjecaj[uredi VE | uredi]

Spomenik poginulima 25. domobranske pješačke zagrebačke pukovnije kod Kulačkova, okolica Kolmeje, 1916., uz poklič Bog i Hrvati

Najveći kulturni utjecaj Kraljevsko hrvatsko domobranstvo ostavilo je kroz domobranski opus Miroslava Krleže, koji je, i sam domobran, najbolje osjetio strahote Prvog svjetskog rata i vojnički život hrvatskih domobrana. Brojne njegove novele, drame, filmovi, televizijske serije bavile su se hrvatskim domobranima i njihovim sudjelovanjem u Prvom svjetskom ratu. Snažan utjecaj koji je ostavio upisao je hrvatske domobrane u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda. Uz njega, domobranstvom su se bavili i drugi pisci. Mile Budak je u romanu Ratno roblje opisao križni put zarobljenih domobrana kroz Srbiju, Albaniju i Crnu Goru do Grčke, a sačuvano je i mnogo svjedočanstava drugih zarobljenika.

Spomenici poginulim domobranima tijekom vremena su bili zapušteni, pa čak i uklonjeni pod utjecajem režima nesklonih spominjanju hrvatske oružane sile (npr. u Međimurju). Tako je spomeniku palim domobranima na Mirogoju 1945. bio uklonjen natpis, pa su građani sve do 1995. mislili da je spomenik partizanima.

1928. počeo je u Zagrebu izlaziti proustaški časopis Hrvatski Domobran.[57] I sam ustaški pokret se u ranim fazama nazivao ustaško-domobranskim pokretom.[58] Slijedom toga, Hrvatsko domobranstvo obnovljeno je 1941. kao službena vojska NDH. Za vrijeme NDH jedna dobrovoljačka hrvatska divizija Wehrmachta nazivala se i "Vražjom" u spomen 42. dom. pješ. divizije.

Domobranstvo je ponovno obnovljeno 1991. kao sastavnica Hrvatske vojske, a tijekom rata u BiH obnovljeno je i kao dio HVO-a. Usto, nazivi vojnih činova iz razdoblja 1868.-1918. preuzeti su u Hrvatskoj vojsci. 1993. održane su prigodne komemoracije povodom 125. obljetnice osnutka hrvatskog domobranstva, a Hrvatska pošta je izdala prigodnu poštansku marku.[59]

Galerija[uredi VE | uredi]

Poznati pripadnici[uredi VE | uredi]

  • Josip Broz Tito (1892.-1980.), vodnik 25. dom. pj. pukovnije,[60][61] kasnije maršal Jugoslavije i njen predsjednik do smrti 1980.
  • Miroslav Krleža (1893.-1981.), pričuvni časnik u 25. dom. pj. pukovniji,[62] književnik i pisac
  • Vladko Maček (1879.-1964.), satnik u karlovačkoj 26. dom. pj. pukovniji; političar, predsjednik HSS-a (1928.-1964.)
  • Slavko Kvaternik (1878.-1945.), stožerni časnik; kasnije vojskovođa u NDH, jedan od prvaka ustaškoga pokreta
  • Mile Budak (1889.–1945.), dočasnik; jedan od ideologa ustaškoga pokreta, dužnosnik NDH, pisac
  • Ante Matasić (1862.-1942.), kasnije general NDH
  • Slavko Štancer (1872.-1945.), stožerni časnik, kasnije general NDH

Literatura[uredi VE | uredi]

Primarna literatura[uredi VE | uredi]

  • Krleža, Miroslav (1982.). Hrvatski bog Mars, Zagreb/Sarajevo: Mladost/Oslobođenje.
  • Maček, Vladko (2003.). Memoari, Zagreb: Dom i svijet. ISBN 953-6491-93-1

Daljnja čitanja[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Dadoh zlato za željezo-Hrvatska u Prvom svjetskom ratu 1914.–1918., muzejsko-pedagoška knjižica, Hrvatski povijesni muzej
    Wikicitati „Geslo s hrvatske trobojnice pod kojim su, po sačuvanom originalnom primjerku zastavice kao i prema pisanju onodobnog tiska, u rat kretali vojnici 25.domobranske pješačke pukovnije
  2. Zastavica, izložba "Hrvatska u Prvom svjetskom ratu", HPM
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 "Izvještaj sa sjednice Sabora", Primorac, list za politiku, narodno gospodarstvo i pomorstvo, br. 136., Kraljevica, 12. studenog 1876.,
  4. 4,0 4,1 "Narodnjačka čestitka hrvatskoj domovini", Primorac, list za politiku, narodno gospodarstvo i pomorstvo, br. 117., Kraljevica, 30. prosinca 1875., str. 1 (231)
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Branislav, list za politiku i narodno gospodarstvo, Osijek, 21. kolovoza 1878.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Saborski dnevnik Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Opseg 2, LXXI. sjednica održana 12. siječnja 1884., str. 1001.
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 Josip Pliverić: Spomenica o državnopravnih pitanjih hrvatsko-ugarskih, Zagreb, Kraljevsko zemaljska tiskara, 1907., str. 20.-31.
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 Miroslav Krleža, Hrvatski bog Mars 1965, str. 456.
  9. Zemlje ugarske krune 1880.-1914. u svjetlu statističkih izvora, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
  10. Ewelina Suchorzebska: Zur Geschichte der polnischen Militärsprache in der Habsburgermonarchie, Universität Wien, 2009.
    Wikicitati „...ein gemeinsames Heer und eine gemeinsame Marine unter einem Reichskriegsminister vor, außerdem drei Landwehren, eine österreichische, eine ungarische und eine kroatisch-slawonische.“
    (Zur Geschichte der polnischen Militärsprache in der Habsburgermonarchie, s.16)
  11. Österreichisches Biographisches Lexikon 1815–1950, Bd. 4 (Lfg. 19, 1968), S. 343; Friedrich (Miroslav) Gf. (1814-1877), Generalmajor
  12. (mađ.) A Pallas nagy lexikona IX, (1895.), Budimpešta: Pallas; "Horvát-Szlavonország"
  13. István Deák: Der k. (u) k. Offizier 1848– 1918, Beč – Köln – Weimer, 1991., str. 72.
    Wikicitati „Oba zakona predviđaju zajedničku vojsku i mornaricu podčinjenu državnom ratnom ministru, te tri domobranstva, naime austrijsko, ugarsko i hrvatsko-slavonsko (Die beiden Wehrgesetze sahen ein gemeinsames Heer und eine gemeinsame Marine unter einem Reichskriegsminister sowie drei Landwehren, nämlich eine östrreichische, eine ungarische und eine kroatisch-slawonische, vor.)“
    (István Deák)
  14. Pliverić, 1907., str. 21.
  15. 15,00 15,01 15,02 15,03 15,04 15,05 15,06 15,07 15,08 15,09 15,10 Pojić, Milan; 2001., Ustroj Austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski vjesnik, No.43 Ožujak 2001.
  16. Pojić, Milan; 2001., Ustroj Austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski vjesnik, No.43 Ožujak 2001.
    Wikicitati „Čl. 7. "Zajednički su poslovi nadalje: dozvoljavanje novaka, zakonodavstvo za obranbeni sustav i vojnu dužnosti ... b) da se novaci iz kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije uvrstiti imadu u vojne pukovnije istih kraljevina ..."
    čl. 57. "Za organe zajedničke vlade ustanovljuje se također hrvatski jezik službenim jezikom unutar granica kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije."“
  17. 17,0 17,1 Catherine Horel: Soldaten zwischen nationalen Fronten; Die Auflösung der Militärgrenze und die Entwicklung der königlich-ungarischen Landwehr (Honvéd) in Kroatien-Slawonien 1868–1914, Der Soldat, Nr. 21, 04.11, 2009, S. 177 - 202, ISBN 978-3-7001-6496-8
  18. 18,0 18,1 Zlatko Vince, Putovima hrvatskog književnog jezika, SNL, Zagreb 1978; Vince, Zlatko, 1990: Putovima hrvatskoga književnog jezika, Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izbora, Nakladni zavod Matice hrvatske: Zagreb.
  19. 19,0 19,1 Hrvatski povijesni muzej, Čako (tvrda kapa) domobranskog časnika, 1868. g.
  20. Stenografski zapisnici Sabora Kralj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, petogodište 1892.-1897., od CXLII do uključivo CLXXVIII saborske sjednice, od 19. studenoga 1896. do 29. travnja 1897., Svezak V, Godina 1896./7., str. 2840., 142. sjednica, 19. studenog 1896.
  21. Charwath, Philipp: Der Untergang einer mittelmassigen Macht, die Grossmacht sein wollte, s. 573
  22. Nikola Tominac, U pripremi spomen knjiga o sudjelovanju ličana u Prvom svjetskom ratu
  23. Goran Miljan, Ivica Miškulin: Povijest 4, udžbenik povijesti za 4. razred gimnazije, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-12-1096-6
  24. 24,0 24,1 24,2 24,3 24,4 24,5 Snješka Knežević: Odakle kristalni svemirac usred austrougarske vojarne?, Limun.hr, 11.4.2012.
  25. Hrvatski državni arhiv, arhivski popis: Vojno-građevinski odjel XIII. zbora [1871 1883/1918, Broj fonda: HR HDA 466, Zagreb, 1999.]
  26. kaportal.hr, Pozdrav iz Karlovca: Gradnja Domobranske ulice
  27. 27,0 27,1 27,2 Austro-Hungarian Common Army Infantry Deployment - August 1914
  28. Matica hrvatska, Ratna kronika Karlovca
  29. Hrvatski vojnik, broj 232, ožujak 2009., Marija Alvir: Posjet domu OS "Zrinski" u Karlovcu; obnova doma - isplativa investicija
  30. 30,0 30,1 30,2 30,3 30,4 Vlatka Vukelić, Hrvatski studiji: Život i rad Andrije Colussija; prilog proučavanju građanske povijesti Siska druge polovine 19. i prve polovine 20. stoljeća
  31. Vladko Maček, Memoari, Zagreb, 1992., IV - Prvi svjetski rat, str. 37
  32. zagreb.arhiv.hr
  33. 33,0 33,1 Ive Mažuran, Mladen Trnski: Hrvati, slike iz ratničke prošlosti, Zagreb, 1993., ISBN 953-6013-00-2
  34. Zastava Carsko-kraljevske ugarsko-hrvatske domobranske pukovnije, Hrvatski povijesni muzej
  35. Tomislav Aralica – Višeslav Aralica: Hrvatski ratnici kroz stoljeća, 1. knjiga, od oko 800. do 1918. godine, Znanje, Zagreb, 1996., Domobran
  36. 36,0 36,1 Rothenburg, G.: The Army of Francis Joseph, West Lafayette, Purdue University Press, 1976., p 128.
  37. 37,0 37,1 37,2 37,3 37,4 37,5 "Vojna enciklopedija", drugo izdanje, II svezak, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973.
  38. 38,0 38,1 38,2 Vojna povijest: Izviđački zrakoplov 42. divizije u Italiji
  39. Pojić, Milan; 2001., Ustroj Austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski vjesnik, No.43 Ožujak 2001.
    Wikicitati „U kraljevinah Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji zapoviedni jezik domobranstva je hrvatski jezik, barjak mu nosi (...) oznaku imena Nj. Veličanstva sjedinjene boje kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te grb ugarske države.“
    (Članak 18. Zakonskog članka XLl., 1868.)
  40. Miroslav Krleža-Ivo Štivičić, Putovanje u Vučjak, 4/15 32:30
  41. Miroslav Krleža, Hrvatski bog Mars, Zagreb, 1965., str. 467.
    Wikicitati Zelenokaderaški štimung javljao se (...) u raznim političkim budnicama, od kojih se jedna pjevala na poznati domobranski carski i kraljevski napjev: "Marširala, marširala dvadeset i peta"“
    (Miroslav Krleža, Hrvatski bog Mars, Zagreb, 1965., str. 467.)
  42. Domobransko okružno zapovjedništvo u Zagrebu, arhinet
  43. Katalog izložbe: Vojskovođa Svetozar Boroević, 1856-1920, povodom 150. obljetnice rođenja, Hrvatski državni arhiv, 2006.
  44. 44,0 44,1 Oršolić, Tado (2000.): "Sudjelovanje dalmatinskih postrojbi u zaposjedanju Bosne i Hercegovine 1878.", Radovi Zavoda povij. znan. HAZU u Zadru, sv. 42/2000, str. 287-308.
  45. Branislav, list za politiku i narodno gospodarstvo, Osijek, 25. rujna 1878.
  46. 46,0 46,1 46,2 Ličke novine, vremeplov
  47. Hrvatska revija Br. 2., 2004., str. 40.
  48. austro-hungarian-army.co.uk
  49. Hrvatska obrana, "Dolazak pučkih ustaša" Br. 255. 26. listopada 1914., str. 2
  50. Krleža, Miroslav: Zastave, roman u pet knjiga, knjiga treća, Naklada Ljevak, Zagreb, 2000.
  51. Vjesnik.hr
  52. Nenad Jovanović: Veliki rat za još veće prešućivanje, Novosti, Broj 621, 12. studenog 2011.
    Wikicitati „Od 1914. do 1918. stradalo je oko 137.000 vojnika iz Hrvatske, a još oko 109.000 stanovnika, uglavnom civila, umrlo je od raznih epidemija i gladi. Za usporedbu, u Drugome je svjetskom ratu stradalo ukupno oko 299.000 hrvatskih građana“
    (Ivo Goldstein, 12. studenog 2011.)
  53. evarazdin.hr, U Prvom svjetskom ratu poginulo je čak 4363 Međimuraca
  54. 54,0 54,1 54,2 54,3 54,4 54,5 Čapo, Hrvoje: Broj primljenih časnika bivše austrougarske vojske u vojsku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.3 Prosinac 2008.
  55. Balta, Ivan: Slavonija i slavonske vojne postrojbe u Prvom svjetskom ratu, POLEMOS: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. VIII, No.15-16, Prosinac 2005.
  56. 56,0 56,1 Horvat, Damir, prof.:"Pripreme za konačno oslobođenje Međimurja", Hrvatski povijesni portal
  57. Ustaški pokret, povijest pokreta: Hrvatski domobran, 1928.
  58. Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. Zagreb, Hrvatski institut za povijest - Školska knjiga, 2006.
  59. Hrvatska pošta, Poštanska marka, 125. godina domobranstva
  60. Vojna Enciklopedija II, str 132
  61. Titov životopis, 1892.-1913.
  62. Krležijana, Miroslav Krleža, životopis

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Kraljevsko hrvatsko domobranstvo.