Krbavska bitka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Krbavska bitka
sukob: Stogodišnji hrvatsko-turski rat
Sueleymanname Akinci-Beys.png
U bitci su na turskoj strani sudjelovali akindžije
Vrijeme 9. rujna 1493.
Mjesto Krbavsko polje, Hrvatska
Ishod turska pobjeda
Sukobljene strane
Tursko Carstvo Hrvatsko-ugarsko Kraljevstvo
Zapovjednici
sandžak-beg Hadum Jakub-paša Emerik Derenčin
Postrojbe
oko 8 tisuća akindžija 3 tisuće konjanika
2 tisuće pješaka
5 do 8 tisuća seljaka
Gubitci
nepoznat broj od 10 do 13 tisuća

Krbavska bitka (9. rujna 1493. godine) na Krbavskom polju u Lici (Krbavi), u kojoj je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina.

Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom Stogodišnjeg rata Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva[1][2].

Širi kontekst bitke[uredi VE | uredi]

Još od pobjede nad srpsko-bosanskom vojskom na Kosovom polju 1389. Osmanlije su započeli pljačkaške pohode u bosanske i hrvatske zemlje. Najprije su na meti bili južni i središnji bosanski teritorij, a u vrijeme pada Bosne 1463., turska je plaćenička vojska provaljivala i u primorske dijelove Hrvatske, Krbavu i Slavoniju, a kasnije i u slovensko područje sve do Koruške i Štajerske. Do vremena Krbavske bitke, u tih stotinjak godina svake je godine bilo od dva do deset pohoda u kojima bi Turci opustošili napadnute krajeve: spalili naselja, poubijali stare i nemoćne, porobili sve što je moglo hodati, te ponijelo sva dobra koja su se mogla ponijeti. Ovakva strategija imala je višestruku svrhu - izviđanje i prikupljanje informacija o novim krajevima, plaćanje pogranične vojske, te unošenje nemira i straha na susjedna područja. Tako bi se na efikasan način pripremao teren za nadolazeću invaziju redovne vojske.

Vojnici koji su vršili pohode zvali su se akindžije. Plaća im je bila sve što bi opljačkali na pohodima, što ih je činilo izuzetno motiviranim borcima. Spadali su u rod lake konjice, bili su naoružani sabljama, a počesto i kopljima i lukovima i strijelama, a pratio ih je glas vrsnih boraca. U svaki pohod išlo bi od pet do deset tisuća konjanika. Njihova brzina i pokretljivost, u kombinaciji s brdovitim i šumovitim hrvatskim terenima, činili su ih praktično nevidljivima i neuhvatljivima po upadu. Tek bi napad na naselje u pravilu otkrio njihovu prisutnost, pa je efikasna obrana bila skoro nemoguća. Jedini način da ih se uhvati i eliminira bio bi na povratku kada su zbog tereta plijena i ljudstva bili znatno sporiji i uočljiviji.

Na ruku akindžijama išlo je i opća politička situacija u Hrvatsko-Ugarskom kraljevstvu. Obje regije trpjele su neprestani sukob između kralja i feudalaca sklonih samovlasti. U Hrvatskoj se to najčešće svodilo na sukobe između bana (kraljevog namjesnika) i najmoćnije hrvatske porodice Frankopan. Kraljeva borba za češku krunu i dominaciju u srednjoj Europi rezultirala je čak i njemačkim upadima u Hrvatsku sa sjevera. Središnja vlast nije tursku opasnost shvaćala ozbiljno, pa je obrana prepuštena banu i naporima pojedinih feudalaca (mahom onih čija su područja bila neposredno ugrožena). Ipak, i takva okrnjena obrana rezultirala bi čestim pobjedama nad akindžijama, kada bi presretanje uspjelo. Tako je u malo poznatoj bitci u klancu Vrpilama (nedaleko od Krbavskog polja) 1491. združena bansko-feudalna vojska do nogu porazila 10.000 turskih konjanika i oslobodila sve roblje. Nakon te bitke Turci dvije godine nisu vršili upade.

Upravitelj Bosanskog pašaluka Jakub-paša je čim je doznao za poraz u toj bitci počeo pripremati osvetnički napad na Hrvatsku te je cijelu iduću 1492. je proveo u pripremama. Cijele 1492. je dao kovati u Varešu nova oružja, noževe, helebarde, mačeve i sablje, a u srpnju 1493. su krenuli u novi pljačkaški pohod na Hrvatsku[3].

Razvitak događaja pred bitku[uredi VE | uredi]

Krajem ljeta 1493. godine Jakub-paša je provalio sa svojim akindžijama, oko 8 tisuća, preko rijeka Une i Kupe u Štajersku i opustošio Celje i Ptuj. Prilikom povratka iz Slovenije, Turci su opustošili i Hrvatsko Zagorje, spalili i opljačkali bogati gradić kneza Frankopana, Modruš, u kojem je bila i smještena biskupija, s ciljem povratka u Bosnu, pri čemu nije poznato kojim pravcem su se vraćali. Prema podatcima jednog turskog ljetopisca, Jakub-paša je sa svojim snagama naišao na hrvatske feudalne snage na jednoj planini (vjeruje se Mala Kapela), koje su mu prepriječile put. Kako je bio ugrožen s leđa od štajerskog grofa, Jakub-paša je ponudio banu Derenčinu novac ukoliko bi ga ovaj pustio da nastavi put prema Bosni. Ban Derenčin, uvjeren u premoć svojih snaga nad izmorenim turskim snagama, uvjetuje i oslobađanje čitavog roblja i predaju cijelog plijena, što Jakub-paša ne prihvaća. Dok su još trajali pregovori oko otkupa, Jakub-paša je uputio turske snage preko Krbave kao bi iskoristio priliku i izvukao se iz, za njega, teškog položaja.

Pogled na Krbavsko polje iz Udbine

Čim je saznao za promjenu pravca kretanja turskih snaga, ban Derenčin je pregrupirao snage i na Krbavskom polju okupio do tada međusobno zavađene hrvatske knezove, Ivana Frankopana Cetinskog, Bernardina Frankopana Modruškog, Nikolu Frankopana Tržačkog, Karla Gušića, Petra II. Zrinskog (djeda Nikole Zrinskog, sigetskog junaka), njegova sina Pavla III. Zrinskog, jajačkog bana Jurja Vlatkovića, sina hercega Vlatka Kosače i druge. Hrvatske snage su brojile oko 3 tisuće konjanika, 2 tisuće pješaka i nepoznati broj slabo naoružanih i vojno neobučenih seljaka. Iako su neki od knezova predlagali napad na turske snage na planinskom zemljištu, što je bilo neuobičajena taktika vojski feudalnog razdoblja i mogući pravi izbor, odlučeno je da se Turci napadnu frontalno u tri konjičke skupine po običaju tog vremena. Prvu skupinu su sačinjavale slavonske banderije pod zapovjedništvom Ferdinanda Berislavića, drugu - hrvatske snage pod Ivanom Frankopanom Cetinskim i jajačkim banom Jurjem Vlatkovićem, Mihajlom Petkayom i treću – ostatak pod Nikolom Frankopanom Tržačkim i Bernardinom Frankopanom Modruškim. Između ovih konjičkih skupina su bili raspoređeni seljaci i pješaštvo.

Jakub-paša, stigavši na Krbavsko polje, najvjerojatnije preko Plaškog, uvjerio se da je sukob bio neizbježan i odmah je dao da se ubiju svi robovi sposobni za borbu. Kako je želio izbjeći frontalni sukob s hrvatskom vojskom, Jakub-paša je namjeravao izvući hrvatsku vojsku na ravnicu i iz zasjede djelovanjem sa svih strana brzom konjicom je napasti. Zbog toga je i podijelio snage također u tri skupine ali po teritorijalnoj pripadnosti. Naime, turske snage su sačinjavali i snage iz Srbije pod kruševačkim sandžak-begom Ismailom i snage pod skopskim namjesnikom Karlerijem Mehmed-begom.

Krbavska bitka[uredi VE | uredi]

Bitka je počela u 9 sati ujutro, 9. rujna 1493. Ban Derenčin je prethodno sa svojom vojskom napustio povoljan položaj ispod utvrde Udbina na vrhu brda i spustio se u podnožje. Tamo je rasporedio svoje snage u klasičan bojni poredak s pješaštvom u sredini i konjicom na krilima. Zapovjedništvo na krilima prepustio je Frankapanima i jajačkom banu, a sam je zadržao zapovjedništvo nad sredinom. Jakub paša je Ismail-begu povjerio manju jedinicu za prvi (fingirani) napad, Mehmed-begove ljude poslao u obližnju šumu u zasjedu, a za sebe je zadržao najveću jedinicu za glavni napad.

Ismail-beg je oko tisuću najiskusnijih konjanika formirao u klin i poveo u juriš na slabo opremljene prve redove pješaštva. Pod udarcima kopita podigao se strahovit oblak prašine, pa branitelji nisu mogli procijeniti koliko Turaka u napadu ima. Kad se jedinica približila, pokazalo se, na sveopće zaprepaštenje, da su Turci teško oklopljeni kacigama i kirasama, te naoružani helebardama. Udar je bio žestok, ali nakon početnog šoka hrvatske snage su se konsolidirale i počele odbijati turski napad. Međutim Ismail-beg je prema planu naredio povlačenje svoje jedinice.

Mamac je uspio iznad svih očekivanja. Ponesene iluzijom da dobivaju bitku pješačke jedinice su se dale u potjeru za Turcima. Kako zapovjednici nisu uspjeli održati preglednost i disciplinu, jedan po jedan naredili su potjeru, kako bi se održala kakva-takva kompaktnost vojske. Uskoro je cijela vojska bila za petama Ismail-begovim mamcem. Kad su i posljednji branitelji protrčali pokraj šume u kojoj je bila zasjeda iz nje su izjahali Mehmed-begovi konjanici i uz divljačke povike udarili na začelje. U istom trenutku, prva turska jedinica manevrirala je udesno i tako oslobodila put za glavninu s Jakub-pašom na čelu, koja je već jurišala prema naprijed. Udar glavnine bio je iznenadan i silovit. U hrvatskim redovima nastali su sveopća pomutnja i šok, koji su se pojačali kad je Ismail-beg napravio još jedan manevar i udario hrvatsku vojsku s lijeva. Kako je s desne strane bile rijeka Krbava, Hrvati su se našli u potpunom okruženju.

Mnoge jedinice pružile su ljuti otpor, ali on nije dugo trajao. Slabo opremljena pješaštvo teško je dolazilo do izražaja, gažena kopitima i turskih i hrvatskih konja, a feudalna konjica, znatno teža od turske, bila je prespora za efikasni protunapad. Neki su knezovi pali već na samom početku bitke, a kada je poginuo Ivan Frankopan nastala je panika. Ubrzo je, pavši s konjem, zarobljen ban Derenčin (osim njega zarobljeni su i knezovi Nikola Frankopan Tržački i Karlo Gušić), a Bernardin Frankopan se spasio bijegom. Bez zapovjedništva i ostatak vojske se dao u bijeg u kojem je dio posječen ili zarobljen a dio se utopio u rijeci. Navodno je od preko deset tisuća preživjelo svega dvije stotine vojnika. Turski gubitci su nepoznati (iako postoji procjena od oko tisuću vojnika).

Povijesni zapisi[uredi VE | uredi]

O zvjerstvima, tijeku i sudionicima Krbavske bitke postoje neki povijesni zapisi s obje strane, pri čemu se najčešće spominju zapisi ninskog biskupa Jurja Divnića, popa Martinca, mletačkog poslanika Antonia Fabreguesa i nekih bezimenih turskih ljetopisaca.

Presveti Oče u Kristu i Gospodine, preblagi gospodine, prvo ti ljubim svete noge. Mislim da je tvoja Svetost usmeno i pismeno obaviještena o porazu kršćanskom i o propasti zemalja Hrvatske, Slavonije i Panonije, koju je upravo nedavno prouzrokovao mrski neprijatelja naše vjere. Ipak sam smatrao vjernim truda da ti i ja svojim pismom izložim ili radije oplačem ono što nam se dogodilo i koliko su uništenje pretrpjeli mnogi od naših; i to što potanje jer se i u mojoj čašici miješa kocka, naime unutar granica moje biskupije vodio se rat, a veći dio ubijenih bio je iz moje biskupije, a i ja sam sve te vrlo tužne događaje vidio i velikim dijelom u njima sudjelovao…. (početak pisma biskupa Jurja Divnića papi Aleksandru VI. o Krbavskoj bitci)

Zapisi biskupa ninskog, Jurja Divnića, pisano očito pod neposrednim osobnim dojmovima s krvavog krbavskog razbojišta, na temelju pripovijedanja preživjelih očevidaca, straha i strepnje za budućnost Hrvatske:

Devetoga rujna u šest sati ujutro na Krbavskom polju pod gradom Udbinom, odakle se može doći u Dalmaciju za treći dio dana, ban veselo reče: 'Neka Bog bude sklon našem pothvatu!' pa turske pješake koji su bili potisnuti u sredinu zaokruži četom konjanika. Turčin pak, čije se srce nadima od divljega bijesa, bojeći se više svojega cara nego neprijatelja, podijeli se s druge strane u tri klinasta bojna reda pa prvi red svojih četa okrene na prednji dio naše vojske. A kad zvučna truba dade znak, svi u isto vrijeme iskoče iz svojih mjesta pa on odmah prodre kroz pješake i između njih zametnu najnesretniji boj. Tada se našima zbog iznenadna straha smrznu krv jer je dao da većinu naših pregaze konji i jedne i druge vojske te ih je u borbi uništio. Nije se vodila borba oružjem što se baca izdaleka, nego su se borili mačem izbliza. Naši vojnici kao da su sigurni u pobjedu, kako rekoh, baciše se u borbu i lako bi, kako mnogi misle, bili razbili neprijatelja većom silom, da sudbina nije drukčije odredila......

U onaj jedan dan na tijesnom prostoru trinaest tisuća ljudi bilo je što zarobljeno, što ubijeno. Po putovima, na sve strane, leži vrlo mnogo ukočenih tjelesa što ih razdiru vuci...i ostale zvijeri, a nema nikoga da ih pokopa. Tko da ispripovjedi poraz onoga dana, tko da ispriča onu propast!? Osim toga ni to se Turcima nije činilo dovoljnim za trijumf pa su sjekli nosove ubijenima i spljoštili ih da ih mogu lakše donijeti svome caru kao znak pobjede i da se mogu hvaliti pričajući o tako žalosnom trijumfu. Neke sapeše u negve teškog sužanjstva i odvedoše. I samog bana baciše u okove, a njegovu sinu, također vrlo hrabrom vojniku, pred očima oca odrubiše glavu i toplom krvlju jedinca sina poprskaše očevo lice. I koliko god je jadnik prisiljen bio uzeti hranu, toliko mu put na stol mjesto zdjele stavljahu na tanjur glavu ljubljena sina....

Značaj Krbavske bitke[uredi VE | uredi]

O značaju Krbavske bitke u hrvatskoj novijoj povijesti postoje mnoga različita gledišta. Mnogi povjesničari smatraju da se radilo o vojno nezanimljivoj bitci (iako je, po nekima, označila poraz i pad taktike vođenja rata feudalnih vojski) jer nije donijela nikakvu geostratešku pobjedu, ali je njen povijesni značaj u mnogim drugim pogledima za Hrvatsku nedvojben, jer je ona prijelomna povijesna točka u hrvatskoj povijesti.

Krbavska bitka na mnoge načine predstavlja prekretnicu, kraj jednoga i početak novog doba. Ona je bila posljednji pokušaj bosanskog ili hrvatskog plemstva da se samostalno, bez pomoći ugarskog ili nekog drugog stranog vladara odupru Turcima. Nedvojbeno jest da hrvatsko plemstvo poslije Krbavske bitke, slabo i osiromašeno, više nije bilo sposobno pružiti jači otpor a da je Turcima stvoren prostor za daljnja napredovanja preko Like ka Europi.

Krbavskom bitkom je izgubljen veliki dio ljudstva što je bio tek početak demografskog osiromašenja ovog dijela Hrvatske. Porazom u Krbavskoj bitci je započeto raseljavanje i naseljavanje stanovništva s ovog prostora ili na ovaj prostor. Bježeći pred Turcima, dolazi do napučivanja kako obalnih gradova tako i zapadnih hrvatskih područja ali i promjene strukture stanovništva na prostorima Like koju naseljavaju stanovnici iz unutrašnjosti turskog carstva.

Krbavska je bitka označila propadanje cjelovitosti hrvatskih zemalja, jer nakon Krbavske bitke Hrvatska nije više zemljopisno skladna, kao što je zapravo bila u 14. i 15. stoljeću. To stalno nastojanje, još od srednjeg vijeka, da se što čvršće povežu sjever i jug Hrvatske s Krbavskom je bitkom ili propalo ili bilo krajnje teško osigurati, za stoljeća unaprijed.

Krbavska bitka je bila na neki način uvod u Mohačku bitku i poraz ugarsko-hrvatsko kraljevstva i razlog dolaska Hrvatske u sastav Habsburške monarhije, čime je neposredno određena i budućnost hrvatskog naroda dugi niz stoljeća.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hrvatski studiji Studij povijesti
  2. Milan Kruhek: Granice Hrvatskog Kraljevstva u međunarodnim državnim ugovorima, Povijesni prilozi 10/1991., str.37-79
  3. Crkva hrvatskih mučenika - Udbina Bitka na Krbavskom polju

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Anđelko Mijatović, Bitka na Krbavskom polju 1493. godine, Zagreb : Školska knjiga , 2005
  • Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, Zagreb 1982