Križari (gerila)

Izvor: Wikipedija
Ovo je članak o hrvatskim gerilskim grupama nakon sloma NDH. Za navijačku skupinu pogledajte članak Škripari.
Križari
Godine djelovanja 1945. – 1950.
Vođa Vjekoslav (Maks) Luburić (najviše rangiran činom; nije zapovijedao nekom većom postrojbom)
Status gerila
Broj članova preko 2000 pripadnika[1]
Političko krilo
Ciljevi djelovanja Rušenje Jugoslavije,
obnova neovisne hrvatske države
Područje djelovanja Hrvatska
Bosna i Hercegovina
Politička ideologija hrvatski nacionalizam
antikomunizam
Glavne aktivnosti iznenadni napadi na slabije snage jugoslavenskih vlasti, diverzije

Križari poznati i kao "škripari", "špiljari", te "ustaški zeleni kadar" je naziv za gerilske grupe koje su preostale u Hrvatskoj nakon razbijanja vojnih postrojbi NDH, a koje su još neko vrijeme izolirano djelovale od 1945. do 1950. godine. Uglavnom su ih činili bivši pripadnici Ustaške vojnice.

Vodstvo NDH u emigraciji, koje je i dalje predvodio Ante Pavelić, nadalo se za borbu križara pridobiti potporu zapadnih Saveznika, u čemu nije uspjelo. U takvoj situaciji, nisu uspjeli pokušaji da se poveže križare u jedinstvenu vojsku, nego su njihove manje grupe bile ostavljene samima sebi i s vremenom se raspale, kako je prestala nada da će nastati rat u kojem bi zapadni saveznici svrgnuli jugoslavenske komuniste.[2] Od dosta brojnih skupina križara koje su ostale nakon povlačenja snaga NDH 1945. god., koje su na nekim područjima mogli računati na znatnu potporu stanovništva - ostala su u takvim okolnostima tek male grupe koje su se skrivale i upuštale se u borbu samo ako bi bile napadnute. Neki od njih su pobijeni u akcijama jugoslavenskih snaga sigurnosti (tako, na području Like, barem njih 26, od 244 poznatih križara koji se nisu predali u amnestiji 1945. god.), dio je pobjegao u inozemstvo (na području Like, njih 18), a neki su preminuli od bolesti ili za njih rodbina imala nikakvih vijesti dugi niz godina (iz Like, takvih je evidentiranih kirižara koje je UDBA vodila kao "nestale" bilo početkom 1960-ih godina 47). Većina ih se predala ili bila uhvaćena u akcijama jugoslavenskih snaga sigurnosti.[3]

Križari u Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]

Do ljeta 1945. godine ostalo je na području Hrvatske oko 2.500 do 3.000 naoružanih boraca bivših Hrvatskih oružanih snaga NDH.[4] U rujnu 1945. godine je proglašena amnestija, međutim je na području NR Hrvatske ostalo i nakon toga, prema procjeni OZNA-e, oko 1.500 križara.[5] Znatan broj ostao je i na području Bosne i Hercegovine.[6]

Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici poraženih Hrvatskih oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih jedinica njemačke vojske, ali i članovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi. Nakon poraza i kraja Drugog svjetskog rata organizirali su gerilske skupine. Kao znak su na svojim kapama koristili bijele platnene križiće, umjesto nekadašnjeg ustaškog i domobranskog znakovlja.

Križari nisu bili vjerski pokret. Vjera im je bila samo vanjsko obilježje kojom su pozivali na borbu protiv "bezbožnih" komunista. Izjednačavajući vjeru s nacijom i pozivanjem na pripadnost Katoličkoj crkvi isticali su svoje hrvatstvo. Aktivno su sudjelovali s emigracijom.[1] Unatoč nazivu Križari, u toj gerilskoj vojsci bio je i velik broj muslimana, zapovjednik Križara u okolici Sarajeva bio je Hasan Biber. Inzistirali su na ustaškoj tezi da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen srpskim komunistima, dakle nevjernicima i protivnicima Hrvatske.

Jedan od vođa križara tijekom 1945. bio je Vjekoslav (Maks) Luburić, bivši general Oružanih snaga NDH, a smatralo se i da je Rafael Boban, također nekadašnji visoki ustaški časnik, jedan od vođa. Aktivnosti križara bile su gotovo identične načinu borbe jugoslavenskih partizana tijekom 1941., iznenadni napadi na male neprijateljske snage, uništavanje prometnica i sredstava komunikacije, te politička promidžba među narodom.

Jugoslavenska komunistička vlast putem OZNA-e i UDBA-e nemilosrdno se obračunavala s križarima, jer su bili prijetnja opstanku komunističke Jugoslavije.

Križari su za vrijeme svoga djelovanja ubili preko 2000 pripadnika OZNA-e, UDB-e i JNA[7]

Veliki udarac ovoj gerili je zadan u operaciji Gvardijan, gdje je OZNA u lipnju i srpnju 1947. godine presrela grupe razvojačenih ustaša iz Italije koji su, sa zadatkom da povežu križare i pokušaju podići ustanak protiv jugoslavije, dolazili iz izbjeglištva u Italiji, preko Austrije i Mađarske. Tada je uhvaćeno čak 96 križara, kojima su na čelu bili Božidar Kavran, Ljubo Miloš i Ante Vrban.[8][9]

Križari na području Bosne i Hercegovine[uredi | uredi kôd]

Na području BiH bio je znatan broj križara. Odmah nakon kraja rata u svibnju 1945. godine ostalo je, prema procjenama komunističkih vlasti, u BiH oko 6.000 ustaških boraca, čiji se broj jako smanjio u zimi 1945./46. Nakon 1945. ubijeno je do.1. svibnja 1959. god. u BiH ubijeno 1.914 križara, osuđeno na zatvorske kazne njih 1.218, a kao njihove "jatake" i "špijune" jugoslavenski sudovi su osudili višestruko veći broj civila. S vremenom su se, kako ne bi odmazdi komunističkih vlasti izlagali Hrvate u mjestima iz kojih su potjecali, sklanjali u planine daleko od svojih mjesta, u Istočnoj Hercegovini, Srednjoj Bosni, čak i u Dalmaciji, gdje su zadnji od njih ubijeni kod Makarske 1951. godine.[10]

Bunkeraši[uredi | uredi kôd]

Uz križare koji su se upuštali u oružane borbe s jugoslavenskim vojnim i policijskim snagama, bilo je također mnogo ljudi koji su se u strahu skrivali od jugoslavenskih vlasti. Njih su jugoslavenske vlasti zvale "bunkeraši". Takvih je samo na području kotara Đurđevac i Koprivnica bilo nakon rata uhićeno oko stotinu, i bili su mahom osuđeni na zatvorske kazne.[11]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b Ličina, Tragom plave lisice
  2. ↑ Zdenko Radelić. Vodstvo ustaškog pokreta i križari 1945.-1948. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 33 No. 1, 2001. Pristupljeno 8. travnja 2021.
  3. ↑ Ivica Mataija. KRIŽARI NA GOSPIĆKOM PODRUČJU 1945. – 1950. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 32 No. 1, 2005. Pristupljeno 8. travnja 2021.
  4. ↑ Zdenko Radelić. Križarska gerila u Đakovštini 1945. - 1946. Zbornik Muzeja Đakovštine, Vol. 6 No. 1, 2003. Pristupljeno 8. travnja 2021.
  5. ↑ Blanka Matković, Ivan Pažanin. Ožujak 2011. Zločini i teror u Dalmaciji 1943.-1948. počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDB-e, DOKUMENTI, dokument na str. 170 i dalje. Pristupljeno 8. travnja 2021.
  6. ↑ Zdenko Radelić. Povezivanje ustaškog vodstva i križara 1945.-1947. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 34 No. 1, 2002. Pristupljeno 8. travnja 2021.
  7. ↑ Hrvatski list
  8. ↑ Zvonimir Despot. 17. veljače 2012. Plan Deseti travanj i(li) Operacija Gvardijan. Večernji list. Pristupljeno 8. travnja 2021.
  9. ↑ Tvrtko Jakovina. 21. listopada 2014. stina o NDH i Hitleru (4). Autograf. Pristupljeno 8. travnja 2021.
  10. ↑ Ivica Lučić. Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 42 No. 3, 2010. Pristupljeno 8. travnja 2021.
  11. ↑ Vladimir Šadek. Križarska gerila u koprivničkoj i đurđevačkoj Podravini 1945. - 1948. Podravski zbornik, No. 42, 2016. Pristupljeno 8. travnja 2021.
  • Zdenko Radelić, Križari - gerila u Hrvatskoj 1945. – 1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2002.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Križari_(gerila)&oldid=6398743"