Krici i šaputanja

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Krici i šaputanja
Naslov izvornika Viskningar och rop
Redatelj Ingmar Bergman
Producent Lars-Owe Carlberg
Scenarist Ingmar Bergman
Glavne uloge Harriet Andersson
Kari Sylwan
Ingrid Thulin
Liv Ullmann
Inga Gill
Erland Josephson
Glazba Johann Sebastian Bach
Frédéric Chopin
Snimatelj Sven Nykvist
Montaža Siv Lundgren
Distributer Svensk Filmindustri
Godina izdanja 1972.
Trajanje 91 minuta
Država Flag of Sweden.svg Švedska
Jezik švedski
Proračun $400,000
Profil na IMDb-u
Portal o filmu

Krici i šaputanja (švedski: Viskningar och Rop) - švedski film u režiji Ingmara Bergmana iz 1972. godine.

U glavnim ulogama su: Harriet Andersson, Kari Sylwan, Ingrid Thulin i Liv Ullmann. Mjesto radnje je vila na kraju 19. stoljeća. Nakon nekoliko neuspješnih eksperimentalnih filmova, „Krici i šaputanja“ bili su komercijalni uspjeh za Bergmana. Film je dobio odlične kritike i pet nominacija za Oscara. Među njima su nominacija za najbolji film, što je rijetkost za film, koji nije na engleskom jeziku.

Filmom „Krici i šaputanja“, Ingmar Bergman vratio se svojim tradicionalnim temama ženske psihe i potrage za vjerom i iskupljenjem. Za razliku od njegovih prijašnjih filmova, u ovom se filmu koriste zasićene boje, pogotovo jarkocrvena. Zbog odličnog prikaza boja i svjetlosti, snimatelj i dugogodišnji suradnik Bergmana, Sven Nykvist dobio je Oscara za najbolju fotografiju.

Radnja[uredi VE | uredi]

Film govori o dvije sestre, koje se brinu za svoju treću sestru na njenoj samrtnoj postelji u raskošnoj vili. Sestre su distancirane i hladne, ali se bore, da olakšaju svojoj bolesnoj sestri koja umire od raka. U šoku su i strahu od umiranja, kojem svjedoče. Progonjene krivnjom, osamljenošću i ljubomorom, nisu u stanju pružiti pomoć ili barem suosjećanje svojoj sestri u posljednjim trenucima njenog zemaljskog života. Odana i religiozna sluškinja Anna uprkos društvenoj potčinjenosti, jedina ostaje čvrsta i staložena do samog kraja.[1] Agonija potencira i ogoljuje složene psihološke i emotivne odnose triju sestara i njihove odane služavke Anne.[2]

U filmu veliku ulogu imaju boje i interijeri te priroda, koji daju upečatljiv doprinos ugođaju filma. Redatelj je filmom propitivao isprazan život više klase i prolaznost ljudskog života. Film sadrži mnoge provokativne scene poput agonije umiranja uz zvijerske krikove, lezbijske prizore, pokušaj samoubojstva i sakaćenje spolnih organa.

Ingmar Bergman kao agnostik, film je upotrijebio kao traženje odgovora na pitanja o smislu života, života nakon smrti, o vjeri, iskupljenju i uskrsnuću. Kada bolesna sestra umre, sestre je razmještaju na krevetu na način, koji podsjeća na Isusovo skidanje s križa, kada ga je Djevica Marija primila u svoje naručje.

Glavne uloge[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]