Krsto Popović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Krsto Popović
Крсто Поповић
Brigadir-krsto-popovic-196x300.jpg
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 14. rujna 1881.
Mjesto rođenja Cuce, Cetinje, Crna Gora
Datum smrti 14. ožujka 1947.
Mjesto smrti Katunska nahija, Crna Gora
Nacionalnost Flag of Montenegro.svgCrnogorac
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1906.-1922.,1942.-1944.
Čin general
Ratovi Prvi balkanski rat, Drugi balkanski rat, Prvi svjetski rat, Božićna pobuna, komitska gerila, Drugi svjetski rat
Vojska Crnogorska narodna vojska 1879.-1912., Crnogorska vojska 1919.-1921., Crnogorska narodna vojska 1942.-1944.
Zapovijedao Božićni ustanak, Crnogorska vojska 1919.-1921., Crnogorska narodna vojska 1942.-1944.
Odlikovanja Spomenica Božićne pobune

Krsto Popović, na crnogor. ćiril. Крсто Поповић, Cuce, Cetinje, 14. rujna 1881. - Bojanje brdo, Katunska nahija, Crna Gora, 14. ožujka 1947., karizmatična je ličnost crnogorske političke povijesti prve polovice 20. stoljeća, general i jedan od organizatora Božićne pobune 1918. godine.

Popović je bio posljednji zapovjednik Glavnog stožera Crnogorske kraljevske vojske u Gaeti (1919.-1921.), šef komitskih grupa planinama Crne Gore, politički emigrant, a potom član Crnogorske stranke, u Drugom svjetskom ratu zapovjednik Lovćenske brigade.

Ubijen je 1947. u zasjedi OZNA-e.

I danas je u Crnoj Gori živo sjećanje na Krsta Popovića kao borca za nacionalna prava Crnogoraca[1]

Sinonim je oružane borbe Crnogoraca koja se definira kroz slogan Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.

Obiteljsko porijeklo[uredi VE | uredi]

Krsto Popović je sin crnogorskog časnika Todora - Zrna i majke Ćetne (rođene Krivokapić).

Časnička naobrazba[uredi VE | uredi]

Nakon osnovne škole završio je Crnogorsku knjaževsku časničku školu i zavrijedio čin potporučnika 1906., a čin poručnika Crnogorske vojske 1909. godine. Zatim biva postavljen za ravnatelja crnogorske policije na Cetinju. Naredne dvije godine Popović je predavač na dočasničkom učilištu.

Ratna iskustva[uredi VE | uredi]

Kao zapovjednik čete u Katunskoj brigadi u Prvom Balkanskom ratu 1912.-1913. sudionik je crnogorsko-turskih borbi za Skadar. U Drugom balkanskom ratu s činom satnika 1913. zapovijeda istom postrojbom tijekom zajedničkih srpsko-crnogorskih borbi s Bugarima u Makedoniji.

U svibnju 1914. Popović je, kao izvanredno talentiran, imenovan za zapovjednika stožera 5. divizije Crnogorske vojske u Pljevlju. Za Prvog svjetskog rata zapovjednik je jednog od sektora crnogorske ofenzivne operacije kojom se došlo nadomak Sarajeva (Glasinaca). Tijekom Mojkovačke bitke 1916. sa svojim je bataljunom smjelim protuudarima zbacio austro-ugarske jedinice s obronaka planine Bjelasice.

Internacija[uredi VE | uredi]

Po kapitulaciji Kraljevine Crne Gore Popović je interniran u logor Boldogoson (Mađarska). Svršetkom rata, Popović s većom skupinom elitnih crnogorskih časnika zatočenih u austro-ugarskim logorima biva preventivno uhićen na osnovu zapovijedi Vrhovne komande Vojske Kraljevine Srbije potčinjenim armijskim stožerima Zagreb, Sarajevo, Beograd i Skoplje, radi sprječavanja njihovoga povratka u Crnu Goru "dok se pitanje ujedinjenja ne riješi". Ove su mjere obuhvatile crnogorske časnike, koji su, doista, kasnije sudjelovali u organiziranju Crnogoraca za oružani otpor pripojenja Crne Gore Srbiji. Među tada uhićenim ima i onih s najvećim činovima: general Milutin Vučinić, general Radomir Vešović, vojvoda Đuro Petrović itd.

Božićna pobuna[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Božićna pobuna

Na Badnji dan 1918. (po Gregorijanskom kalendaru) Krsto je Popović bio jedan od vojnih zapovjednika oružane pobune protiv pripojenja Crne Gore Srbiji. Nakon krvavih borbi sa Srpskom vojskom i "bjelašima" oko Cetinja, odlazi za Italiju (gradovi: Gaeta, Formi, Kave), gdje se u vojnim kampovima okupljaju, kako ustanici iz zemlje, tako i brojni časnici Crnogorci koji i dalje pristižu iz zarobljeničkih logora.

Vezani prisegom i osjećajem časničkog ponosa, usprkos apelu da odustanu od nastavka oružanih borbi koje im je slao kralj Nikola I. Petrović iz emigracije kod Pariza (koji je vjerovao u mirni i diplomatski uskrs crnogorske države na Versajskoj konferenciji), časnici crnogorske kraljevske vojske se uz potporu talijanskih vlasti reorganiziraju, naoružavaju i u manjim postrojbama ubacuju u Crnu Goru. Oružana i politička borba protiv ukinuća crnogorske kraljevine vodi se pod parolom: Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore!

Nastavak oružane borbe[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorska vojska 1919.-1921.

Prema dokumentiranim podacima iz sredine 1919. u crnogorskim vojarnama u Gaeti i Formiji (šira okolica Napulja) bilo je 225 časnika. Brojnost postrojbi, razmještenih u četiri bataljuna s pridodatim strojničkim postrojbama, bila je promjenjiva jer su grupe stalno odlazile i dolazile iz Crne Gore. Prosinca 1920. bilo je u Italiji "ukupno 1.559 uniformiranih i naoružanih vojnika, koji su živjeli propisnom vojnom disciplinom".[2]

Koncem lipnja 1919. Popović predvodi grupu od 70 časnika i vojnika koji se tajno iskrcavaju na Crnogorskom primorju kod Bara s nakanom da podignu općenarodni ustanak. Dolazi do strahovitih borbi s Vojskom Kraljevine SHS i uzvratnih srpskih represalija nad civilnim stanovništvom, u kojima 1920. najviše strada oblast crnogorskog plemena Rovca kod Kolašina. Popović se, nakon neuspjelog ustanka, kolovoza 1921. vraća u Gaetu gdje je u činu brigadira imenovan za (posljednjeg) zapovjednika Stožera Crnogorske vojske koja će, nešto kasnije, na bazi Rapalskog ugovora akcijom novih talijanskih (fašističkih) vlasti biti raspuštena, a crnogorski časnici uhićeni, vraćeni u Crnu Goru i/ili protjerani diljem svijeta. Komitski "zelenaški" pokret u samoj se Crnoj Gori s promjenjivim intenzitetom nastavio narednih nekoliko godina. Posljednji crnogorski komiti, braća Radoš i Drago Bulatović, ubijeni su u selu Ravni, kod manastira Morača 8. ožujka 1929. godine.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Komiti

Emigracija[uredi VE | uredi]

Siječnja 1922. Popović, sa suborcima Živkom Nikčevićem i Vaskom Marojevićem te grupom od 50 drugih časnika odlazi za Argentinu gdje ih prihvaća crnogorska etnička zajednica. Godine 1929. iz Argentine Popović putuje za Belgiju gdje dobiva belgijsku putovnicu. Nastanio se u Liègeu, gdje je uspio prebaciti i svoju suprugu Mariju i četvero djece koji su bili stigmatizirani u Crnoj Gori. U listopadu 1929. piše, poput stotina drugih crnogorskih emigranata, pismo kralju Aleksandru Karađorđeviću u kojem ga moli za pomilovanje, dozvolu za povrat kući i iskazuje mu lojalnost ističući svoju ulogu u Božićnoj pobuni te moralnu obvezu proisteklu iz časničke prisege kralju Nikoli.

Povratak u domovinu[uredi VE | uredi]

Krsto Popović, slika iz kasnih 1930-ih

Popović se vratio s obitelji u Crnu Goru i nastanio u Nikšiću. Poput ostalih časnika povratnika dobio je (umanjenu) vojnu mirovinu. U Nikšiću se držao pisanog obećanja tada već pokojnom kralju Aleksandru, živio je povučeno, ali je bio članom Crnogorske stranke, koja je imala programski cilj da se Crna Gora ustroji kao federalna jedinica u jugoslavenskoj državi. No, ipak, njihov je intimni, krajnji politički ideal, bila neovisna crnogorska država.

Veliki rat[uredi VE | uredi]

Godine 1941. po talijanskoj okupaciji Crne Gore, odbio je Popović (kao i njegovi utjecajni istomišljenici u Crnogorskoj stranci: dr. Novica Radović, bivši ministar Petar Plamenac, dr. Božo Krivokapić, svećenik Jovan Turčinović, časnik Andrija Dragutinović, dr Krsto Nikolić itd.) pozive dijela čelništva Crnogorske stranke (dr. Sekula Drljević, dr. Dragiša Mijatović, dr. Ivan Jovićević, dr. Mihailo Ivanović, svećenik Simo Martinović, odvjetnik Dušan Vučinić itd.) da na blagdan Petrovdan 12. srpnja 1941. sudjeluju u radu svečanog Sabora proglašenja marionetske "Nezavisne Crne Gore".

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Petrovdanski sabor

Neovisna Država Crna Gora 12. srpnja 1941. godine

Grupa oko Popovića bila je nepomirljiva spram talijanskoga oduzimanja dijela povijesnog crnogorskog teritorija za račun NDH, odnosno Italije (Boka kotorska, Pljevlja) i Velike Albanije (Ulcinj, Plav, Gusinje, Rožaje). Zauzvrat je talijanski okupator pripojio Neovisnoj Državi Crnoj Gori dvije općine iz sastava srpskog Sandžaka. Manji se dio čelništva Crnogorske stranke (Mihailo Vicković) i simpatizera priključio ubrzo crnogorskim partizanima. Nepovjerenje u partizanske ustanike (crnogorski ustanak izbio je 13. srpnja 1941.) grupa oko Popovića gajila je i iz razloga što su među njima bili brojni "bjelaši". U toj su fazi, među ustanicima kojima dominiraju članovi KPJ, bili i kasniji četnici, jugoslavenski časnici Bajo Stanišić, Pavle Đurišić, Đorđije Lašić itd. Politička ideja Popovića formulirana je proglasom 8. ožujka 1942. godine:

Wikicitati „Nije veliki rat za male narode. Mali su gubitnici i kad su na strani pobjednika. Nama je Crna Gora najvažnija. Učinimo sve da je spasimo. Budite Crnogorci i mislite Crnogorski. Spas naroda je iznad svega.“
()

Stvaranje Lovćenske brigade[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Lovćenska brigada

Proglas Krsta Popovića Braćo Crnogorci iz ožujka 1942. godine

Nakon snažne talijanske kontraofenzive, dolazi do osipanja i rascjepa u ustaničkom partizanskom pokretu te formiranja, uz pomoć Talijana, četničkih postrojbi. Istodobno, partizanske trojke likvidiraju neke članove Crnogorske stranke, koje su žigosali kao reakcionarne kulake.

Početkom ožujka 1942. Popović poziva svoje pristalice koji se okupljaju pod crnogorski alaj-barjak i uz potporu talijanskih vlasti formira Crnogorsku narodnu vojsku (čiji su članovi poznati i pod nazivom "krilaši") s predviđenom ukupnom formacijom jačine 6000-8000 ljudi; međutim, stalno je djelatna bila jedino Lovćenska brigada koja je brojala 1650 pripadnika.

Odnosi s četnicima i partizanima[uredi VE | uredi]

Krilaši i četnici su jedni druge smatrali svojim neprijateljima, s kojima se treba obračunati po okončanju Drugog svjetskog rata. Četnički je general Dragoljub Mihailović 29. rujna 1942. zapovjedio Pavlu Đurišiću, zapovjedniku dijela četničkih postrojbi u Crnoj Gori, sljedeću mjeru:

Wikicitati „Obzirom na pojavu komunističkih trojki i rad zelenaša u Crnoj Gori NAREĐUJEM da preduzmete najenergičnije mjere za uništavanje komunista i zelenaša — naročito komunista.“
()

Ova zapovijed nije izvršena.

Popović je početkom 1943. odbacio pozive talijanske i četničke komande da se pridruži borbama protiv partizana u dolini Neretve (Bitka na Neretvi). Popović je također odbio, više puta, diskretne pozive Tita i Vrhovnog partizanskog stožera da se njima sa svojim trupama priključi. Poziv mu je osobno prenio Savo Čelebić (1876.-1955.), stari Popovićev suborac, crnogorski komita, kasnije peti po redu general JNA. Povremene pregovore s partizanima, koji su u drugoj polovici 1943. imali snažna uporišta na sjeveru Crne Gore, Popović je održavao preko dr. Milana Rakočevića, člana Crnogorske stranke u Kolašinu. Popović nije vjerovao komunistima i iz razloga što su tijekom Božićne pobune 1918. oni sudjelovali, kao "bjelaši", u oružanim sukobima.

Dvojica Popovićevih sinova, Nikola i Radovan, bili su počev od 13. srpnja 1941. u partizanima, a Nikola (1916.-2005.) postao je kasnije i general JNA. Do sredine 1944. najveći dio Popovićevih trupa te običnih članova i simpatizera Crnogorske stranke prilazi partizanima koji su ih privukli obećanjima i dokumentima usvojenim na AVNOJ-u i Crnogorskoj antifašističkoj skupštini narodnog oslobođenja (CASNO-u) da će crnogorska republika u budućoj federalnoj Jugoslaviji biti ravnopravna.

Ubojstvo[uredi VE | uredi]

Krajem 1944., nakon prodora partizana u Podgoricu i Cetinje, Popović se s grupama odanih suradnika povukao u planinska gnijezda Katunske nahije. Odbija pozive da se preda uz obećanja o minimalnoj kazni i/ili amnestiji. Njegov najbliži politički suradnik, dr. Novica Radović, osuđen je pred prijekim sudom 2. partizanskog udarnog korpusa svibnja 1945. na smrt strijeljanjem "zbog izdaje i suradnje s okupatorom". Bio je to loš predznak za Popovića, koji nije vjerovao ponudama novih vlasti da se preda u zamjenu za "fer suđenje".

Jedna grupa "krilaša", u kojoj Popović nije bio, ubila je 1946. pukovnika Dušana Vlahovića, brata poznatog crnogorskog komunista i jugoslavenskog dužnosnika Veljka Vlahovića.

Početkom 1947. OZNA je likvidirala (grupa bojnika Dušana Vukovića) ili privoljela na predaju (poput grupe kapetana Goluba Draškovića) sve Popovićeve preostale oružane grupe. Popović je djelovao sam, ali uz aktivnu i pasivnu potporu, bez obzira na politička stajališta, gotovo cjelokupnoga pučanstva Katunske nahije. U toj je oblasti on još od Božićne pobune uživao status narodnoga branitelja. Popović je tada imao 66 godina.

"Novim vlastima se nije želio predati. Htio je umrijeti skupa sa svojim uvjerenjima", kazao je prvi jugoslavenski general UDBA-e Jovo Kapičić, 1947. na dužnosti crnogorskog ministra unutarnjih poslova.

Trojica probranih časnika OZNA-e: Veljko Milatović (kasnije visoki crnogorski dužnosnik, 1970-ih predsjednik Predsjedništva SR Crne Gore), Mihailo Brajović i Rako Mugoša - nakon veoma složene sigurnosne pripreme, 13. su na 14. ožujka 1947. iz zasjede ubili Popovića u jednom kućištu u mjestu Bojanje brdu, gdje su Krsti jataci ostavljali hranu. U pucnjavi je poginuo Mugoša, na čijem je pogrebu, u prisustvu tisuća ljudi, njegova majka oplakivala i svog sina i Krsta Popovića.

Uspomena na Popovića[uredi VE | uredi]

  • Godine 1990. formiran je Odbor za reafirmiranje lika i djela Krsta Popovića čiji je predsjednik bio Božidar Bogdanović. Danas mnogi, ali ne i svi, u Crnoj Gori generala Popovića smatraju crnogorskim nacionalnim herojem.
  • Napravljena je 1990-ih, po scenariju Momira M. Markovića, kazališna predstava "Ispovijest Krsta Zrnovog" i snimljen istoimeni TV film. Postoji ideja da mu se na Cetinju podigne spomenik.[3]

Izvori[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Dr.Šerbo Rastoder "Crna Gora u egzilu 1918.-1925.", I-II, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica 2004.
  • Dr. Šerbo Rastoder "Skrivana strana istorije:Crnogorska buna i odmetnički pokret 1918.-1929.", I-IV, Conteco, Bar, 1997.
  • Dr. Radoje Pajović, "Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941.-1945.", Obod, Cetinje 1977.
  • Veljko Sjekloća "Krsto Popović u istorijskoj građi i literaturi", Podgorica 1998.
  • Dr. Dimitrije Vujović "Prilozi izučavanju crnogorskog nacionalnog pitanja", Univerzitetska riječ, Nikšić, 1987.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]