Kukcožder

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Zosteria jede muhu.
Kukac iz porodice Asilidae jede bubu.

Kukcožder ili kukcojed je tip mesoždera čija se ishrana sadrži uglavnom od kukaca i sličnih malenih bića.[1] Alternativni naziv je entomofagija[2], što se također odnosi na ljude koji prakticiraju jesti kukce.

Iako su induvidualno maleni, kukci su vrlo brojni - postoji više od milijun opisanih vrsta;[3] oni također čine vrlo veliki dio životinjske biomase kod skoro svih ne-morskih staništa. Procijenjeno je da je globalna biomasa kukaca otprilike 1012 kg sa procijenjenom populacijom od 1018 organizama.[4] Mnoga bića ovise o kukcima koji su im primarna hrana, a mnogi koji ne ovise (i time zapravo uopće nisu kukcožderi) u svakom slučaju koriste kukce kao dodatnu hranu bogatu proteinima, posebno tijekom sezone parenja.[5]

Neki primjeri kukcoždera su slavuj, hijenski vuk,[6] ješci,[7] lastavice, mravojed, šaran, žabe, gušteri, šišmiši i pauci. Zabilježeno je da čak i veliki sisavci jedu kukce;[5] usnati medvjed je možda najveći kukcožder na svijetu. Kukci također mogu biti kukcožderi, na primjer vilin konjic, stršljeni, bubamare i bogomoljke.[8] Kukcožderstvo je do različitih stepena izraženo kod primata poput marmozeta, tamarina, avetnjaka, galagija i madagaskarskog prstaša.[9][10] Neki pretpostavljaju da su prvi primati živjeli noću i hranili se kukcima.[11]

Biljke kukcožderke[uredi VE | uredi]

Drosera capensis se savija i zarobljava kukca.

Biljke kukcožderke su biljke čiju ishranu jednim dijelom ili u potpunosti čine kukci[12] koje one zarobe i zatim konzumiraju. Također zvane biljke mesožderke, one rastu na mjestima gdje je tlo siromašno hranjivim tvarima, posebno dušikom (na primjer stijene ili baruštine).[12] U biljke mesoždeke spadaju Venerina muholovka, nekoliko vrsta cjevolovki, vrste roda Pinguicula, rosulje, vrste roda Utricularia, Aldrovanda vesiculosa, vrste roda Brocchinia i druge. Ove biljke dobijaju dušik hvatanjem kukaca. Koriste razne mehanizme poput klopki, ljepljivih površina, hvatajlke sa dlačicama, vrčeve i sl.[12]

Tehnički ove biljke nisu strogo kukcožderke, budući da konzumiraju bilo koje životinje koje su dovoljno malene da se uhvate u klopku; neke veće biljke u svojim vrčevima ponekada uhvate malene štakore i guštere.[12] Charles Darwin je prvi put opisao biljke mesožderke 1875. godine.[13]

Vidi i[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Miller, George A. (2009). "WordNet - About Us." : entry on insectivorous.. Princeton University. pristupljeno 1 April 2010
  2. Gullan, P. J. & Cranston P. S. (2005). The insects: an outline of entomology (5th Ed). Wiley-Blackwell, ISBN 1405111135, ISBN 9781405111133. Ltd preview in Google Books. Accessed on 1 Apr 2010.
  3. Capinera, John L. (Editor). (2008). Encyclopedia of Entomology, (2nd ed). Springer Reference. ISBN 1402062427, ISBN 9781402062421. Ltd preview in Google Books. Accessed on 1 Apr 2010.
  4. Dudley, Robert (2002). “Flight and the Pterygote Insecta”, The biomechanics of insect flight: form, function, evolution, str. 3–35, Princeton University PressISBN 9780691094915
  5. 5,0 5,1 (2004) Field Guide to the Cascades & Olympics, str. 317, The Mountaineers Books. Pristupljeno 2010-04-01. ISBN 9780898868081
  6. Holekamp, Kay E.. Aardwolf (Proteles cristata). www.animalinfo.org. pristupljeno 1 April 2010
  7. "Long-beaked Echidna (Zaglossus bruijni)" (entry) in www.animalinfo.org. West of Scotland & Ayr Group. pristupljeno 1 April 2010
  8. (1997) The economic importance of insects, str. 395, Springer. Pristupljeno 2010-04-01. ISBN 9780412498008
  9. Stetoff, Rebecca (2006). The Primate Order, str. 92, Marshall Cavendish. ISBN 9780761418160
  10. (1994) The Cambridge Encyclopedia of Human Evolution, Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-32370-3
  11. (1985) Human Biology and Behaviour: An Anthropological Perspective., Boston: Little Brown & Co.. ISBN 0-673-39013-6
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 (2000) Carnivorous Plants, str. 240, MIT Press. Pristupljeno 2010-04-02. ISBN 9780262690898
  13. Darwin, C. (1875). Insectivorous plants, London: John Murray.