Kulturni marksizam

Antonio Gramsci (1891. – 1937.), talijanski marksistički novinar i ideolog, modernog je intelektualca sagledavao kao pragmatičara koji upravljanjem i organiziranjem producira društvenu hegemoniju, putem obrazovnog sustava i medija. Njegov uvid je imao izvor u dugogodišnjem uređivanju socijalističkih novina.

Kulturni marksizam ili kulturni boljševizam (uljudbeni marksizam/boljševizam; njem. Kulturmarxismus, engl. Cultural Marxism) je termin koji je prihvaćen – osobito u krugovima desničara (pogotovo krajnjih desničara i alternativne desnice) u SAD-u – za djelovanja intelektualaca na lijevoj strani političkog spektra, kojima se pripisuje vođenje »akademskog i intelektualnog kulturalnog rata« čiji cilj je navodno »sustavno uništiti zapadnu kulturu i tradicije«.

Neki autori u najnovije vrijeme ukazuju da ne postoji takav ljevičarski kulturalni rat protiv zapadne kulture i tradicija, te nalaze da širenje predodžbe o kulturnom marksizmu predstavlja teoriju urote, te dokazuju da ta teorija urote sadržava i antisemitske elemente. Drugi autori, pak, termin »kulturni marksizam« koriste kako bi naprosto opisali marksistička nastojanja da ostvare kulturalni utjecaj u društvima zapadnih zemalja, bez nekih iskazivanja desničarskih antagonizama prema ljevici.

Belgijski politolog Jerome Jamin ukazuje da je termin »kulturni marksizam« korišten i od strane ljevičara i od strane desničara kao iskaz posve otvorenih nastojanja marksizma da pridonesu temeljitoj promjeni društva, ali se kao politički korektni termin za takva nastojanja promovira u najnovije vrijeme naziv »kritička teorija« (kojega utjecajni marksist Douglas Kellner 2018. godine posve izričito koristi kao sinonim za – »kulturni marksizam«), a autore koji nastavljaju koristiti termin »kulturni marksizam« se etiketira kao »teoretičare urote«.

Kao izdanak zapadnog marksizma (pogotovo misli Antonija Gramscija i Frankfurtske škole) čija popularnost kao metode izučavanja kulture raste 1960-tih, kulturni marksizam (tj. »kritička teorija«) tvrdi da povijesne pojave koje izgledaju kao tradicionalni kulturni fenomen u zapadnom društvu – primjerice težnja za individualnim postignućima povezana s kapitalizmom, nacionalizmom, nuklearnom obitelji, uloge spola, rase i drugi oblicima kulturnog identiteta – predstavljaju tek prikaze povijesnih zbivanja koji se koriste radi opravdanja i održavanja postojeće hijerarhije. Kulturni marksisti koriste marksističke metode (povijesna istraživanja, identifikacija gospodarskog interesa, proučavanje međusobno uvjetovanih odnosa između dijelova društvenog poretka) u nastojanju da protumače složenost moći u suvremenom društvu, te kako bi mogli kritizirati ono što je – kako kulturni marksisti predlažu – prirodno, ali je u stvari ideološki određeno.

Neki autori pozivaju na oprez, jer konzervativci nerijetko identificiraju liberalne ideje s kulturnim marksizmom – makar je marksizam vrlo različit od liberalizma.

Objašnjenje teorije kulturnog marksizma

Prema Douglasu Kellneru, profesoru na UCLA i kritičkom teoretičaru, »mnogi marksistički teoretičari 20. stoljeća u rasponu od Györgya Lukácsa, Antonija Gramscija, Ernsta Blocha, Waltera Benjamina, i Theodora Adorna do Fredrica Jamesona i Terryja Eagletona poslužili su se marksističkom teorijom kako bi analizirali kulturne obrasce u odnosu na njihovu proizvodnju, njihovo usađivanje u društvo i povijest, te njihov utjecaj na publiku i društveni život.«

U djelu Dijalektika prosvjetiteljstva iz 1947. godine, Theodor Adorno i Max Horkheimer su nastojali objasniti zašto tlačiteljski karakter kapitalizma (za njih, nema nikakve sumnje da je tlačenje bitni element kapitalizma) nije izazvao revolucije kako se nadao Marx. Odgovor su našli u masovnoj kulturi, koju kapitalizam proizvodi slično kao što proizvodi i materijalne stvari. Kapitalizam u popularnoj kulturi stvara sadržaje, čija je svrha stimuliranje konzumerizma i stvaranja profita. Kritičkim odnosom prema predodžbama koje širokim narodnim masama nameće kapitalistička industrija i s njom povezana kultura, prema mišljenju Adorna i Horkheimera može se pridonijeti oslobođenju čovjeka.

Frankfurtska škola i kritička teorija

Frankfurtska škola je naziv koji se obično koristi radi opisivanja grupe intelektualaca koji su u jednom ili drugom trenutku tijekom nekoliko desetljeća bili povezani s Institutom za društvena istraživanja Sveučilišta u Frankfurtu; tu su uključeni Theodor Adorno, Max Horkheimer, Ernst Bloch, Walter Benjamin, Erich Fromm, Herbert Marcuse, Wolfgang Fritz Haug i Jürgen Habermas. 1930-tih Institut za društvena istraživanja je bio prisiljen na zatvaranje zbog uspona nacističke stranke; stoga se 1933. preselio iz Njemačke u Ženevu a godine 1934. u New York, gdje je postao povezan s Columbia University. Njegov časopis »Zeitschrift für Sozialforschung« u skladu s tim je preimenovan u »Studies in Philosophy and Social Science« (»Proučavanja filozofije i društvenih znanosti«). U tom je trenutku počeo stvarati svoje najvažnije radove, primivši povoljne reakcije unutar američke i engleske akademske zajednice.

Među ključnim radovima Frankfurtske škole bili su Adornova »o popularnoj glazbi«, koja je napisana zajedno s Georgeom Simpsonom i objavljena u časopisu »Studij filozofije i društvene znanosti« 1941. godine. Adorna je zabrinula pojava uniformnosti u suvremenom masovnom društvu i prebacivanje individualnog umjetničkog izražavanja u masovnu proizvodnju standardiziranih roba. Tvrdio je da je popularna glazba po dizajnu i promociji »potpuno neprijateljski nastrojena prema idealu individualnosti u slobodnom, liberalnom društvu«, te je ustvrdio da je kultura ojačala »apsolutnu moć kapitalizma«. Vrlo je zapaženo i »Preispitivanje industrije kulture«, Adornovo radijsko predavanje iz 1963. godine.

Nakon 1945. godine dio tih preživjelih marksista vratio se kako u Zapadnu tako i u Istočnu Njemačku. Adorno i Horkheimer su se godine 1953. vratili u Frankfurt i obnovili ondje Institut. U Zapadnoj Njemačkoj u kasnim 1950.-tim i ranim 1960.-tim je oživjeli interes za marksizam proizveo novu generaciju marksista koji su se bavili analiziranjem tema poput kulturnih promjena koje se odvijaju u fordističkom kapitalizmu, utjecaja novih vrsta popularne glazbe i umjetnosti na tradicionalne kulture, te održavanje diskursa političkog poštenja u javnoj sferi. Ovo obnovljeno zanimanje bilo je istaknuto u časopisu »Das Argument«. Tradicija misli povezane s Frankfurtskom škola je kritička teorija.

Svojevrsni klimaks doživjele su teorije kulturnog marskizma u studentskim prosvjedima širom Europe 1968. godine, gdje nalazimo glasnogovornika studenskih demonstranata u Njemačkoj Rudija Dutschkea, koji stvara sintagmu o »dugom maršu kroz institicije« – to je bila njegova jezgrovita interpretacija Gramscijevih ideja o procesu gdje ljevičarski intelektualci trebaju demokratske institucije postupno iskoristiti radi uvođenje revolucionarnih promjena.

Uporaba termina kod suvremenih konzervativaca

Termin »kulturni marksizam« je korišten od strane konzervativaca za označavanje sustava vrijednosti koje su, po njima, u suprotnosti s osnovnim tradicijskim vrijednostima zapadnog društva i kršćanske vjere. Konzervativni kritičari smatraju da je marksističko »podrivanje« u maniri frankfurtske škole istinska svrha tzv. političke korektnosti i multikulturalizma, koji se od strane konzervativaca nerijetko poistovjećuju s kulturnim marksizmom.

Vidi također

• marksizam
• kritička teorija
• kritička rasna teorija