Kulturni marksizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
 v · r · u 
Red flag II.svg
Antonio Gramsci (1891.-1937.), talijanski marksistički novinar i ideolog, modernog je intelektualca sagledavao kao pragmatičara koji upravljanjem i organiziranjem producira društvenu hegemoniju, putem obrazovnog sustava i medija. Njegov uvid je imao izvor u dugogodišnjem uređivanju socijalističkih novina.

Kulturni marksizam je naziv koji se odnosi na školu, tj. jedan izdanak marksizma koji zamišlja kulturu kao glavnu legitimaciju ugnjetavanja, pored ekonomskih čimbenika na koje je naglasak bio stavio Karl Marx.[1]

Kao izdanak zapadnog marksizma (pogotovo misli Antonija Gramscija i Frankfurtske škole) čija popularnost kao metode izučavanja kulture raste 1960-tih, kulturni marksizam tvrdi da povijesne pojave koje izgledaju kao tradicionalni kulturni fenomen u zapadnom društvu - primjerice težnja za individualnim postignućima povezana s kapitalizmom, nacionalizmom, nuklearnom obitelji, uloge spola, rase i drugi oblicima kulturnog identiteta[1]- predstavljaju tek prikaze povijesnih zbivanja koji se koriste radi opravdanja i održavanja postojeće hijerarhije. Kulturni marksisti koriste marksističke metode (povijesna istraživanja, identifikacija gospodarskog interesa, proučavanje međusobno uvjetovanih odnosa između dijelova društvenog poretka) u nastojanju da protumače složenost moći u suvremenom društvu, te kako bi mogli kritizirati ono što je - kako kulturni marksisti predlažu - prirodno, ali je u stvari ideološki određeno.

Objašnjenje teorije kulturnog marksizma[uredi VE | uredi]

Mi smo, u Marxovim smislu, "cjelina društvenih odnosa", i živimo svoj život na raskrižju brojnih nejednakih društvenih odnosa utemeljenih na hijerarhijski povezanim strukturama koje, zajedno, određuju povijesnu specifičnost kapitalističkog načina proizvodnja i reprodukcije i samim temeljima njihove vidljive manifestacije.

— Marxism and Class, Gender and Race: Rethinking the Trilogy, by Martha E. Gimenez, Published (2001) in Race, Gender and Class, Vol. 8, No. 2, str. 23-33.

Prema Douglasu Kellneru, profesoru na UCLA i kritičkom teoretičaru, "Mnogi marksistički teoretičari 20. stoljeća u rasponu od Györgya Lukácsa, Antonija Gramscija, Ernsta Blocha, Waltera Benjamina, i Theodora Adorna do Fredrica Jamesona i Terryja Eagletona poslužili su se marksističkom teorijom kako bi analizirali kulturne obrasce u odnosu na njihovu proizvodnju, njihovo usađivanje u društvo i povijest, te njihov utjecaj na publiku i društveni život."[2] [3] Znanstvenici su koristili razne vrste marksističke društvene kritike za analizu kulturnih artefakata.

Frankfurtska škola i kritička teorija[uredi VE | uredi]

Frankfurtska škola je naziv koji se obično koristi radi opisivanja grupe intelektualaca koji su u jednom ili drugom trenutku tijekom nekoliko desetljeća bili povezani s Institutom za društvena istraživanja Sveučilišta u Frankfurtu; tu su uključeni Theodor Adorno, Max Horkheimer , Ernst Bloch, Walter Benjamin, Erich Fromm, Herbert Marcuse, Wolfgang Fritz Haug i Jürgen Habermas. 1930-tih Institut za društvena istraživanja je bio prisiljen na zatvaranje uslijed uspona nacističke stranke; stoga se 1933. preselio iz Njemačke u Ženevu a godine 1934. u New York, gdje je postao povezan s Columbia University. Njegov časopis "Zeitschrift für Sozialforschung" u skladu s tim je preimenovan u "Studies in Philosophy and Social Science" ( "Proučavanja filozofije i društvenih znanosti"). U tom je trenutku počeo stvarati svoje najvažnije radove, primivši povoljne reakcije unutar američke i engleske akademske zajednice.

Među ključnim radovima Frankfurtske škole bili su Adornova "o popularnoj glazbi", koja je napisana zajedno s Georgeom Simpsonom i objavljena u časopisu "Studij filozofije i društvene znanosti " 1941. godine. Adorna je zabrinula pojava uniformnosti u suvremenom masovnom društvu i prebacivanje individualnog umjetničkog izražavanja u masovnu proizvodnju standardiziranih roba. Tvrdio je da je popularna glazba po dizajnu i promociji "potpuno neprijateljski nastrojena prema idealu individualnosti u slobodnom, liberalnom društvu", [4] te je ustvrdio da je kultura ojačala "apsolutnu moć kapitalizma". [5] Vrlo je zapaženo i "Preispitivanje industrije kulture", Adornovo radijsko predavanje iz 1963. god.[6]

Nakon 1945. godine dio tih preživjelih marksista vratio se kako u Zapadnu tako i u Istočnu Njemačku. Adorno i Horkheimer su se godine 1953. vratili u Frankfurt i obnovili ondje Institut. U Zapadnoj Njemačkoj u kasnim 1950.-tim i ranim 1960.-tim je oživjeli interes za marksizam proizveo novu generaciju marksista koji su se bavili analiziranjem tema poput kulturnih promjena koje se odvijaju u fordističkom kapitalizmu, utjecaja novih vrsta popularne glazbe i umjetnosti na tradicionalne kulture, te održavanje diskursa političkog poštenja u javnoj sferi .[7] Ovo obnovljeno zanimanje bilo je istaknuto u časopisu "Das Argument". Tradicija misli povezane s Frankfurtskom škola je kritička teorija.

Svojevrsni klimaks doživjele su teorije kulturnog marskizma u studentskim prosvjedima širom Europe 1968. godine, gdje nalazimo glasnogovornika studenskih demonstranata u Njemačkoj Rudija Dutschkea, koji stvara sintagmu o "dugom maršu kroz institicije" -to je bila njegova jezgrovita interpretacija Gramscijevih ideja o procesu gdje ljevičarski intelektualci trebaju demokratske institucije postupno iskoristiti radi uvođenje revolucionarnih promjena.

Uporaba termina kod suvremenih konzervativaca[uredi VE | uredi]

Termin "kulturni marksizam" je korišten od strane konzervativaca za označavanje sustava vrijednosti koje su, po njima, u suprotnosti s osnovnim tradicijskim vrijednostima zapadnog društva i kršćanske vjere.[8] Konzervativni kritičari smatraju da je marksističko "podrivanje" u maniri frankfurstke škole istinska svrha tzv. političke korektnosti[9] i multikulturalizma, koji se od strane konzervativaca nerijetko poistovjećuju s kulturnim marksizmom.[10]

Vidi također[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Merquior, J.G.(1986).Western Marxism, University of California Press/Paladin Books,ISBN 0586084541
  2. "Cultural Marxism and Cultural Studies" by Douglas Kellner
  3. "HERBERT MARCUSE", by Douglas Kellner
  4. Adornova i Horkheimerova studija "Kulturna Industrija: Prosvjetljenje kao masovno zavaravanje", izvorno poglavlje u "Dijalektici prosvjetiteljstva" (1947.)
  5. [Theodor W. Adorno and Max Horkheimer "Enlightment as mass deception"], Dialectic of Enlightenment. London: Verso, 1979, 120-167 (originally published as: Dialektik der Aufklärung. Amsterdam: Querido, 1947). 
  6. predavanje na sveučilišnom radiju, prijevod na engleski
  7. "The Structural Transformation of the Public Sphere: An Inquiry into a category of Bourgeois Society" Jürgen Habermas, izdanje MIT, Cambridge, 1991.
  8. "Who stole our culture", 2007
  9. "Political Correctnes/Cultural Marxism", "discoverthenetworks.org" (Adapted from: "Political Correctness": A Short History of an Ideology," edited by William Lind, November 2004), pristupljeno 18.08.2014.
  10. "Twin evils : political correctness and multiculturalism", Tim Burton za "Brenner Brief", 04.05.2014.