Ladislav Pejačević

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
grof Ladislav Pejačević
Ladislav Pejačević
ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
u službi
21. veljače 1880. – 4. prosinca 1883.
Zamjenik Jovan Živković
Prethodnik Ivan Mažuranić
Nasljednik Khuen Hedervary
Rođenje 1824.
Smrt 1901.
Zanimanje političar, pravnik

Grof Ladislav Pejačević (Sopron, 5. travnja 1824.Našice, 7. travnja 1901.) bio je hrvatski političar iz Unionističke stranke te hrvatski ban u razdoblju 1880. - 1883. Bio je član plemićke obitelji Pejačević te otac grofa Teodora Pejačevića, hrvatskog bana 1903. - 1907. U historigrafiji je poznat i kao "ban kavalir".[1]

Život[uredi VE | uredi]

Bio je saborski zastupnik Unionističke stranke. Godine 1868. imenovan je u hrvatsku regnikolarnu diputaciju koja je pregovarala o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi.

Banovanje[uredi VE | uredi]

Nakon što je Ivan Mažuranić 21. veljače 1880. na vlastitu molbu riješen banske časti, banom je imenovan grof Ladislav Pejačević. Kako se financijalna nagodba između Hrvatske i Ugarske sklapala na 10 godina, dva izaslanstva su o tome pregovarala od 1878. Tek je Pejačević 27. studenog 1880. uglavio financijsku nagodbu.

Proglasom od 15. srpnja 1881. proglašeno je sjedinjenje Vojne krajine s Hrvatskom. Pejačevića je, kao kraljevskog povjerenika, zapala zadaća provedbe sjedinjenja. Vlast zagrebačke generalkomande, kao vrhovne upravne krajiške oblasti, prestala je 1. kolovoza 1881., kad je uprava Krajine, nakon dva stoljeća traženja, bila predana banu.

Hrvatski sabor donio je 15. srpnja 1881. godine novi izborni red. Njime je broj kotara povećan na 77. Glasovanje je, kao i ranije, bilo javno, a izborni cenzus bio je jednako visok. Nije bilo zakonskih sankcija protiv pritisaka na birače. Jedina važnija novost u Pejačevićevu zakonu bila je to da je umjesto vlade, Stol sedmorice u drugom stupnju rješavao reklamacije protiv izbornih listina.

Nijemi grbovi[uredi VE | uredi]

Pejačević na skupnom portretu

Po naredbi ugarskog ministra financija Szapáryja ravnatelj Financijalnog ravnateljstva u Zagrebu Antun David (inače rođeni Mađar) na financijskim uredima u Zagrebu skinuo je hrvatske natpise, a umjesto njih postavljeni su grbovi s hrvatskim i mađarskim natpisom, a da prethodno o tome nije obaviješten ban. Radi toga su se Zagrepčani 15. kolovoza 1883. pobunili te poskidali nove grbove. Zastupnici svih političkih stranaka u Hrvatskoj smatrali su dvojezične grbove povredom članka 57. Hrvatsko-ugarske nagodbe, budući da je hrvatski jezik u Hrvatskoj i Slavoniji bio službeni jezik i za tijela zajedničke uprave. Najugledniji članovi Narodne stranke sastali su se u Zagrebu na konferenciju, zaključivši da neće podupirati niti jednu vladu, koja bi odstupila od članka 57. Nagodbe. Ban Pejačević i hrvatski ministar Koloman Bedeković pošli su u Beč u ministarskom savjetu dokazivati protuzakonitost Davidova čina. Međutim, buknuli su ozbiljni nemiri u Zagorju i u bivšoj banskoj Krajini. Uza sve to Ministarsko vijeće zaključilo je da će se dvojezični grbovi postaviti u Zagrebu kako bi se time time spasio povrijeđeni ugled državne vlasti. Radi toga zaključka podnio je ban Pejačević 24. kolovoza ostavku, koju je kralj 4. rujna prihvatio. Ugarski premijer Tisza tražio je od ministarskog vijeća uvođenje komesarijata, pa je za kraljevskog komesara imenovan general H. Ramberg, sa zadatkom gušenja nacionalnog pokreta. Iako je vojska ugušila bunu, premijer je uvidio da ne može ostvariti ciljeve ugarske vlade, stoga su vraćeni grbovi bez natpisa, tzv. nijemi grbovi. Banom će potom postati Károly Khuen-Héderváry.

Kasniji život[uredi VE | uredi]

Ostavština[uredi VE | uredi]

Po njemu je danas Britanski trg u Zagrebu dugo nosio naziv Pejačevićev trg.

Izvori[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Rudolf Horvat, "Najnovije doba hrvatske povijesti", Zagreb, 1906.
  • Neda Engelsfeld: "Povijest hrvatske države i prava: razdoblje od 18. do 20. stoljeća", Pravni fakultet, Zagreb, 2002. ISBN 953-6714-41-8