Lemljenje
Lemljenje (prema lem, od njem. Lehm: glina, ilovača) je spajanje metalnih dijelova s pomoću rastaljenoga metalnoga veznoga sredstva (lema), kojemu je talište barem 50 °C niže od tališta lemljenoga materijala. Spoj se ostvaruje nanošenjem (kvašenjem) rastaljenoga lema na površinu spajanih dijelova, difuzijom lema u površinske slojeve te kristalizacijom lema i mehaničkim sidrenjem. Kvašenje je to bolje što je temperatura lemljenja viša, a površine pritom očišćene od oksidnih i drugih prevlaka, nečistoća i slično. Te se površine, zbog toga, prije lemljenja čiste mehanički i kemijski, a tijekom lemljenja s pomoću talila, sredstva koje otapa površinske nečistoće i omogućuje dobro kvašenje i širenje lema. Prema radnoj temperaturi lemljenje može biti meko ili tvrdo.
Podjela[uredi | uredi kôd]
Meko lemljenje[uredi | uredi kôd]
Meko lemljenje izvodi se uz pomoć lemova s talištem nižim od 450 °C, najčešće slitina koje sadrže kositar, a kao talila se primjenjuju anorganski i organski halogenidi.
Tvrdo lemljenje[uredi | uredi kôd]
Lemovi za tvrdo lemljenje imaju talište više od 450 °C; obično su to srebrni, nikleni, bakreni i aluminijski lemovi. Takvim se lemljenjem postiže veća čvrstoća i tvrdoća spoja.
Podjela prema obliku spoja[uredi | uredi kôd]
Kapilarno lemljenje[uredi | uredi kôd]
Lemljenje može biti kapilarno lemljenje (lemljenje u rasporu), pri kojem je razmak među površinama koje se spajaju jednoličan i manji od 0,5 mm.
Lemljenje u žlijebu[uredi | uredi kôd]
Lemljenje u žlijebu ili zavarivačko lemljenje zahtijeva pripremu dijelova za lemljenje sličnu pripremi za zavarivanje.
Podjela prema načinu taljenja lema[uredi | uredi kôd]
Prema načinu taljenja lema te njegova nanošenja na površinu razlikuje se više postupaka.
Lemljenje ručnim lemilom[uredi | uredi kôd]
Lemljenje ručnim lemilom primjenjuje se za meko lemljenje. Lem je u obliku šipke koja često sadrži i talilo, a tali se u dodiru s vrućim šiljkom koji se zagrijava električnom strujom ili plamenom.
Plinsko lemljenje[uredi | uredi kôd]
Plinsko lemljenje temelji se na zagrijavanju i taljenju lema plamenom gorivih plinova. Ako se kao gorivi plin upotrijebi acetilen, oprema je slična onoj za plinsko zavarivanje.
Lemljenjem u peći sa zaštitnom atmosferom[uredi | uredi kôd]
Lemljenjem u peći sa zaštitnom atmosferom osigurava se jednoliko zagrijavanje metala, što omogućuje lemljenje bez deformacija. Zaštitnu atmosferu u peći čine plinovi ili se upotrebljavaju vakuumske peći.
Indukcijsko lemljenje[uredi | uredi kôd]
Pri indukcijskome lemljenju spojno mjesto i lem zagrijavaju se u visokofrekventnome magnetskom polju zbog pojave elektromagnetske indukcije i induciranoga napona uzrokovana vrtložnim strujama.
Elektrootporno lemljenje[uredi | uredi kôd]
Pri elektrootpornom lemljenju dijelovi za lemljenje i lem postaju dijelovi strujnoga kruga; najčešće se primjenjuje izmjenična struja velike jakosti i niskoga električnog napona.
Lemljenje uranjanjem[uredi | uredi kôd]
Lemljenje uranjanjem uglavnom se primjenjuje za meko lemljenje u serijskoj i masovnoj proizvodnji, kada se istodobno spaja više komada male mase.
Ostale vrste lemljenja[uredi | uredi kôd]
Osim tih postupaka, postoji i lemljenje elektromagnetskim zračenjem (obično infracrvenim), egzotermno lemljenje toplinom dobivenom egzotermnom kemijskom reakcijom, elektrolučno lemljenje, ultrazvučno lemljenje i drugo.
Primjena[uredi | uredi kôd]
Lemljenje se odavna koristilo za izradbu pojedinačnih spojeva u obrtničkoj proizvodnji. U posljednjih nekoliko desetljeća lemljenje se proširilo u masovnoj, industrijskoj proizvodnji (na primjer elektrotehničkih i elektroničkih sklopova i uređaja). Više je razloga tomu: lemljenje se može lako mehanizirati i automatizirati, lemljeni se metal ne tali pa nema većih strukturnih promjena, lako se spajaju različiti metali, postupak je brz, deformacije (promjene oblika) spoja malene i nije potrebna njegova naknadna obradba. Osim metala, danas se lemljenjem uspješno spaja i keramika.[1]