Leonardo Vinci

Leonardo Vinci
Leonardo Vinci
	;
	Životopisni podatci
Rođenje	1690. ili 1696.
Smrt	27./28. svibnja 1730.
	Djelo
Poznatija djela	Li zite 'ngalera ; Publio Cornelio Scipione ; Didone Abbandonata ; Artaserse
	Portal o glazbi
	Portal o životopisima

Leonardo Vinci (Strongoli, Kalabrija, 1690. ili 1696. – Napulj, 27./28. svibnja 1730.) bio je talijanski barokni skladatelj poznat ponajviše po svojim operama.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Moguće godine rođenja, 1690. ili 1696., izvedene su iz dvaju različitih podataka o Vincijevoj starosti u trenutku smrti, koji se navode u registrima umrlih.^[1]

Vinci se školovao u Napulju na Conservatorio dei Poveri di Gesù Cristo. Tamo je učio kompoziciju kod Gaetana Greca. Debitirao je 19. travnja 1719. operom Lo cecato fauzo u kazalištu Teatro dei Fiorentini u Napulju. Ubrzo su uslijedile i druge opere. Njegove se rane opere žanrovski mogu odrediti kao commedia per musica, komične opere s tekstom na napuljskom dijalektu.^[1]

Nakon velikog uspjeha njegove prve ozbiljne opere Publio Cornelio Scipione, praizvedene 1722. u kazalištu Teatro S Bartolomeo u Napulju, Vinci se sve više okreće ozbiljnom tipu opere dramma per musica, raširenijem žanru koji dijalektom nije bio vezan samo uz Napulj. Ozbiljne je opere skladao uglavnom za Napulj i Rim. U produkciji ozbiljnih opera surađivao je s libretistom Pietrom Metastasijem. Vinci je skladao brojne opere na Metastasijeva libreta, primjerice Didone abbandonata (1726.) i Artaserse (1730.).^[1]

Leonardo Vinci, uz Alessandra Scarlattija, Leonarda Lea, Nicolu Porporu i Giovannija Battistu Pergolesija, jedan je od najznačajnijih predstavnika napuljske operne škole. Svojim skladateljskim stilom utjecao je na Pergolesija i Hassea.^[2] Osim opera, skladao je oratorije, mise, motete i instrumentalne glazbene vrste.

Nakon smrti 1730. u Napulju, počele su se širiti glasine da je Vincija otrovao ljubomorni suprug njegove navodne ljubavnice.^[1]

Djela[uredi | uredi kôd]

Opere[uredi | uredi kôd]

Le doje lettere (1719.)
Lo cecato fauzo (1719.)
Lo scagno (1720.)
Lo scassone (1720.)
Lo Barone di Trocchia (1721.)
Don Ciccio (1721.)
Li zite 'ngalera (1722.)
La festa di Bacco (1722.)
Publio Cornelio Scipione (1722.)
Lo castiello sacchiato (1722.)
Lo labberinto (1723.)
Semiramide (1723.)
Partenope (1723.)
Silla dittatore (1723.)
Farnace (1724.)
La mogliera fedele (1724.)
Turno Aricino (1724.)
Ifigenia in Tauride (1725.)
La Rosmira fedele (1725.)
Il trionfo di Camilla (1725.)
Elpidia (1725.)
L'Astianatte (1725.)
Didone abbandonata (1726.)
Siroe, Re di Persia (1726.)
L'asteria (1726.)
Ernelinda (1726.)
Gismondo, Re di Polonia (1727.)
La caduta dei Decemviri (1727.)
Catone in Utica (1728.)
Medo (1728.)
Flavio Anicio Olibrio (1728.)
La Semiramide riconosciuta (1729.)
Alessandro nell'Indie (1729.)
Farnace (1729.)
La Contesa dei Numi (1729.)
Massimiano (1729.)
Artaserse (1730.)

Kantate[uredi | uredi kôd]

All’error d’un alma infida (per la Passione)
Amor di Citerea gentilissimo figlio
Dove sei che non ti sento (Olympia abbandonata)
Finché in ciel saran le stelle
Mesta, oh Dio, fra queste selve
Mi costa tante lagrime
Nice son io pur quello
Parto, ma con qual core (La partenza del Faustina)
Peccatore, che fai? (Cantata morale)
Pendeva in dura croce (Cantata di Passione)
Per soggiogar la libertà di Roma (Orazio al ponte)
Silvan dimmi Silvano (Filli a Silvano che parte)

Izvori[uredi | uredi kôd]

↑ ^a ^b ^c ^d "Vinci, Leonardo", u: Grove Music Online, pristupljeno 3. listopada 2014.
↑ "Leonardo Vinci", u: Encyclopædia Britannica, pristupljeno 3. listopada 2014.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

International Music Score Library Project: Vinci, Leonardo (skladbe) (engl.)
Encyclopædia Britannica: Leonardo Vinci (životopis)

[LV-1] "Vinci, Leonardo", u: Grove Music Online, pristupljeno 3. listopada 2014.

[2] "Leonardo Vinci", u: Encyclopædia Britannica, pristupljeno 3. listopada 2014.

[1]

[2]