Litvanska Metrika

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Litvanska Metrika iz 1511.-1518., iz ureda litvanskog velikog kancelara Mikołaja Radziwiłła, napisanog na starobjeloruskom.
veliki kancelar države Litve Lew Sapieha. Pod njegovim nadzorom je reorganizirana Litvanska Metrika.


Litvanska Metrika ili Metrika Velike Vojvodine Litve (latinski: Acta Magni Ducatus Lithuaniae, poljski: Metryka Litewska, bjeloruski: Літоўская Метрыка, ukrajinski: Литовська метрика, litvanski: Lietuvos Metrika) je zbirka povijesnih isprava iz razdoblja od 14. do 18. stoljeća (sustavno održavanih od druge polovice 15. stoljeća) Kancelarijata Velike Vojvodine Litve. Sastojala se početno i prvarno, od prijeslikâ dokumenata izdanih od strane samog velikog vojvode, Vijeća Velikog Vojvodstva ili sjednica skupštine (poljski: Sejm).

Metrika je sadržavala neke važne isprave, nastale izvan Litve, kao što su izdanja (yarlyci, jedn. yarlyk) krimskih kanova, prijeslici (bjeloruski: спісы) diplomatskih isprava Moskovske kneževine i t.d., zatim materijali vođenja ureda (kao registri spisa, popisi same Metrike i t.d.).

Izbor razreda isprava uključenih u Metrici je narastao tijekom razdoblja od druge polovice 15. do 16. stoljeća, a još više u drugom valu koji je obuhvaćao 17. i 18. stoljeće, proširijući se na prijepise diplomatskog dopisivanja, povelja o povlasticama i sloboštinama, oporukama, presudama, sudskim odlukama, a bilo je i vrsta privatnog dopisivanja, primjerice one koje su primale službene osobe.

Katkad su vanjske i tematske zbirke, koje nisu bile toliko u svezi sa odnosnim ispravama se također nazivalo dijelom Metrike ("Metriku" se ovdje treba shvaćati kao Državni arhiv).[1] isprave iz Metrike su trebale biti zaštićene na neodređeno vrijeme.

Sukladno tome, Metrika je postala jezgrom pismohranâ velikog litvanskog vojvode, a kasnije glavnog Državnog arhiva Velikog Vojvodstva Litve, služeći za bilježničke, sudske i referencijalne dužnosti. Bila je izvorom autoritativnih službenih isprava (prijeslikâ od prijeslikâ).

Metrika se usporedno razvijala sa i prema modelu Poljskom krunskom Metrikom (lat. Metrica Regni Poloniae).

Danas, po procjenama, postoji preko 600 knjiga litvanske Metrike.

Imena[uredi VE | uredi]

Riječ metrika je nastala od polj. metryka, kojom se označava pismohranu, koja je opet nastala od lat. matricula, za uredsku matičnu knjigu.

Prva povijesna imena za ovu zbirku povijesnih isprava su bila metrike, knjige metrike, metrika.

Od konca 16. i početka 17. stoljeća, puno službeno ime je bilo "Metrika Velikog Vojvodstva Litve", pa bi ovo trebalo biti najprikladnije "znanstveno ime".[1] The dub Litvanska Metrika se povremeno rabilo u mjesnim uredskim knjigama (analogno imenu za poljsku Krunsku Metriku). Od polovice 17. stoljeća izraz se ustalio u ispravama Varšavskih arhiva, kasnije u Arhivima Moskve i Petrograda, a u 19. i 20. stoljeću i u ruskoj, poljskoj, bjeloruskoj i litvanskoj povijesnoj znanosti.
Ime Litvanska Metrika se do danas tradicionalno rabi u zapadnim izdanjima Metrike.
Rečeno ime je se također rabilo i za neke sadašnje arhivske zbirke, uključujući i materijale Kancelarijata Velikog Vojvodstva Litve (zajedno sa inim nesrodnim materijalima), posebice u ruskom posjedu.[1]

Jezici[uredi VE | uredi]

Prevladavajući jezik u ispravama iz 15. i 16. stoljeća je bio starobjeloruski jezik (v. i bjeloruski).[1][2] Alternativno, prevladavajuća uporaba starobjeloruskog u Metrici se razvukla do polovine 17. stoljeća[2] Isprave glede zapadne Europe su bile izdane na latinskom, a povremeno i na njemačkom jeziku. Isprave, koje su bile u svezi rimokatoličke crkve, su bile pisane na latinskom.# [3] (vidjeti još o imenima za starobjeloruski jezik).

Od kasneg 16. i početka 17. stoljeća, broj isprava pisanih na poljskoim i latinskom je ustrajno rastao, sve do potpunog izbacivanja starobjeloruskog iz uredske uporabe u Velikom Vojvodstvu Litvi, odnosno, njegove službene zabrane uporabe u javnom životu (1696.). Jezik tekstova u Metrici u 17. i 18. stoljeću je poljski i djelimice latinski.

Povijest[uredi VE | uredi]

Državne pismohrane su počele djelovati u 13. stoljeću; Kraljevina Litva [4]. Diplomacija je znatno ojačala pod vlašću Gediminasa. Tijekom raznih ratova, poplava, požara koji su zahvaćali gradove, brojni izvornici službenih isprava su bili izgubljeni. Nekima je bilo nemoguće ući u trag, ako nisu bili prijepisima ili prijeslicima. Rastuća potreba za prijepisima svih ovih isprava, kao i rastući broj uredaba, oporuka, sudskih presuda i t.d. je odredilo evoluciju litvanske Metrike.

Metriku se čuvalo u dvorcu na otoku Trakaiu, pod nadzorom rizničara sve do 1511. godine.
Poslije se papire prebacilo u Vilnius, gdje ih se čuvalo u objektu nazivanom kao "Dolnji dvorac". Odgovornost za čuvanje je ondje imao državni kancelar.
Do 1569., kad se pokrajine Podlesje, Volinska, Podolje i Kijev odvojilo od Velikog Vojvodstva Litve i priključilo Kraljevini Poljskoj, knjige koje su se ticale ovih pokrajina su izdvojene iz Litvanske Metrike i stavljene u Poljsku Metriku. Zbog istrošenosti i dotrajalosti knjige, državni veliki kancelar (lit. Didysis Kancleris, polj. Kanclerz Wielki Litewski), Lew Sapieha je naredio neka se ponovo prepišu 1594.. Proces prepisivanja je trajao sve do 1607.. Prijepise starih knjiga se ponovo isprovjerilo, ispopisalo i potom odnijelo u odvojenu zgradu u Vilnius, dok su stare knjige ostale u dvorcu u Vilniusu.

Veliki dio Metrike se izgubio za ratova sa Moskovskom Kneževinom, a jedan dijel su odnijele švedske postrojbe u razdoblju od 1656.-1657.. Nakon Olivskog sporazuma iz 1660., Šveđani su vratili dosta knjiga koje su bile dijelom Metrike, nu dijel njih je izgubljen na moru, za vrijeme prijevoza istih nazad u Litvu.

Metrika je iz Vilniusa odnesena u Varšavu 1765. [5]. Knjige su uvezane, katalogizirane i integrirane u sustav koji je bio u uporabi. Prema ediktu izdanom 1793., Metriku se trebalo prebaciti iz Varšave natrag u Vilnius. Nakon podjela Poljske-Litve, Metrika je prebačena u Rusiju kao ratni trofej i držalo ju se u Petrogradu.
Rusija je nekoliko knjiga iz Metrike dala Pruskoj 1799..
Kasnije je Pruska dala te knjige Varšavskom vojvodstvu 1807.. Preostale knjige iz Petrograda su popisane i odnesene u Moskvu. Većina povijesnih knjiga iz ove Metrike se čuva u Rusiji, a samo mali dijel od njih je u Litvi i Poljskoj danas.

Izdanja[uredi VE | uredi]

Metrika je jedno od najautoritativnijih i najcjenjenijih izvora povijesti Velike Vojvodine Litve. Neki od isprava u Metrici i njihovi dijeli su se počeli objavljivati pred kraj 18. stoljeća.
Veće zbirke materijala iz njih se počelo izdavati od '30-ih godina 18. stoljeća. («Kratki prikaz kraljevića Oboljenskog», altern. „Veleposlanikova knjiga Metrike...”, u tri sveska, s uključenim potankim registrom knnjiga iz Metrike autora Anastasijeviča (1817.)). Ostali spomenavrijedni izdavači materijala iz Metrike su bili Lijenontovič, Prohaska, Beršadskij i ini.
Ostale bitne publikacije u svezi sa tim razdobljem:

  • Spisi Litvanske metrike (Акты Литовской метрики, т. 1, в. 1 – 2, Варшава, 1896. – 1897.).
  • Spisi Zapadne Rusije (Акты Западной России, full name: Акты, относящиеся к истории Западной России, собранные и изданные Археографическою комиссиею. – СПб., 1846. – 1853.).
Sastoji se od oko dvije tisuće službenih isprava (sve one ne pripadaju "čistoj" Metrici), objavljeno u pet svezaka, obuhvaćajući razdoblje od 1340. – 1699. (I: 1340. – 1506., II: 1506. – 1544., III: 1544. – 1587., IV: 1588. – 1632., V: 1633. – 1699.).
  • Spisi Južne i Zapadne Rusije (Акты Южной и Западной России, puno ime: Акты, относящиеся к истории Южной и Западной России, собранные и изданные Археографическою комиссиею, т.1-15 – СПб., 1861. – 1892.).
Sastoji se od službenih isprava (sve one ne pripadaju "čistoj" Metrici), objavljeno u petnaest svezaka, obuhvaćajući razdoblje od 1361. – 1678.. Tematski, usredotočeno je na 17. stoljeće, na ukrajinske ratove i na ratove Rusije i Poljske-Litve iz 16. i 17. stoljeća. Ne sadrži izvornike na poljskom i latinskom.
  • Ruska povijesna knjižnica, V. 20, 27, 30, 33 (Русская историческая библиотека, т. 20, 27, 30, 33, Спб. – П., 1903. – 1915.).
  • Spisi Litvansko-ruske države (Акты Литовско-Русского государcтва, в. 1 – т.2, М., 1897. – 1899.).
Sastoji se od isprava, uglavnom iz Metrike, obuhvaćajući razdoblje od 14. do 16. stoljeća; objavio ih je Dovnar-Zapoljski.
  • Malinovski. Prikaz materijala u svezi s poviješću plemenitog vijeća Velike Vojvodine Litve. (Малиновский И. Сборник материалов, относящихся к истории панов-рады Великого Княжества Литовского, [ч. 1 – 2], Томск, 1901. – 1912.).

1980-ih i 1990-ih godina je krenuo novi val objavljivanja materijala iz Metrike, ali ovaj put kao međunarodni, bjelorusko-litvansko-poljsko-ruski projekt.

Metrika je služila kao temelj za radove važnih izučavatelja povijesti Velike Vojvodine Litve, kao što su, primjerice, Ljubavski, Dovnar-Zapoljski, Maksimejka, Lappo, Pičeta, Malinovski, Lawmjanski i ostali.

Znanstveno istraživanje same Metrike je započelo radom Ptaszyckog 1887. godine. Ostali važni izučavatelji Metrike su bili: Berežkov, Grimstead, Sułkowska-Kurasiowa.

Litvanskom Metrikom se dosta bavio Simonas Daukantas.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Георгій Галенчанка. Метрыка Вялікага Княства Літоўскага // Энцыклапедыя гісторыі Беларусі: У 6 т. Т. 5. / Беларус. Энцыкл. ; Рэдкал.: Г.П.Пашкоў (галоўны рэд.) і інш. – Мн. : БелЭн, 1999. ISBN 985-11-0141-9 (т.5), ISBN 5-85700-073-4
  2. 2,0 2,1 С. П. Самуэль. Літоўская метрыка // Беларуская Савецкая Энцыклапедыя: У 12 т. Т. 6. – Мн. : БелЭн, 1972.
  3. Л. Абецадарскі. У святле неабвержных фактаў. – Мн. : Друк-ня газеты «Звязда», 1969. – Бібліятэчка газеты «Голас Радзімы».
  4. Vladimiras Pašuta. Lietuvos valstybės susidarymas. Vilnius, 1987, t. 2, p. 107
  5. Augustinas Janulaitis. Praeitis ir jos tyrimo rūpesčiai. Vilnius, Mokslas, 1989, p. 325
Opći izvori:
  1. Zigmantas Kiaupa. The Lithuanian Metrica and the Lithuanian Nobility at the End of the Eighteenth Century, in Lithuanian Historical Studies. Vilnius, 1996.
  2. The Lithuanian Institute of History. News of Lithuanian Metrica. Vol. 1-7.Vilnius, 1996-2003.
  3. Vilniaus universitetas. Lietuvos metrikos studijos: mokymo priemonė. Vilnius, 1998.
  4. Ptaszycki, Stanislaw. The Lithuanian Metrica in Moscow and Warsaw: Reconstructing the Archives of the Grand Duchy of Lithuania. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1984.
  5. [Karaw 1996] Дз. Караў. Архіўная спадчына Вялікага Княства Літоўскага і беларускія архівы ў канцы XVIII – пачатку XX ст. // Спадчына №1, 1996. – Мн. : Полымя, 1996. і інш. – Мн. : БелЭн, 1999. ISBN 985-11-0141-9 (т.5), ISBN 5-85700-073-4

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]