Livonski križarski rat

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Livonski križarski rat [1](latvijski:Livonijas krusta kari) se odnosi na njemačko i dansko osvajanja srednjovjekovne Livonije, prostora koji predstavlja modernu Latviju i Estoniju, tijekom Sjevernih križarskih ratova. Zemlje na istočnim obalama Baltičkog mora bili su posljednji kutovi Europe koji su preostali za pokrštavanje. U estonskoj historiografiji se ovaj rat naziva Eestlaste muistne vabadusvõitlus (Estonska drevna borba za slobodu)

Dana 2. veljače 1207. [2], na osvojenim područjima osnovana je crkvena kneževina Svetog Rimskog Carstva čime je utemeljena država zvana Terra Mariana[3], koju je područjem izravno podređenim Svetoj Stolici proglasio papa Inocent III. 1215. godine.[4]

Nakon uspjeha u križarskim ratovima, njemačko i dansko okupirano područje Vilim od Modene je je podijelio u šest feudalnih kneževina.

Povijest[uredi VE | uredi]

Rat protiv Liva i Latgalijanaca[uredi VE | uredi]

Kršćanstvo je došlo u Latviju sa Šveđanima u 9. stoljeću i Dancima u 11. Do vremena kad su njemački trgovci počeli pristizati u drugoj polovici 12. stoljeća radi trgovine uz drevnu Daugava-Dnjepar rutu do Bizanta, mnogi su Latvijci već bili kršteni. Meinhard od Segeberga stigao je u Livland (kako je zemlja nazvana na njemačkom jeziku) godine1184 s misijom pokrštenja poganskih Livonaca, te je bio posvećen za biskupa godine 1186.

Autohtoni Livonci (Livi), koji su bili plaćali porez na istočnoslavenskoj kneževini Polotsk, a često su bili pod napadima svojih južnih susjeda Semigalijanaca, isprva su smatra niske Nijemce (Sase) korisnim saveznicima. Prvi istaknuti Livonac koji je pokršten bio je vođa Caupo od Turaida, koji je kršten oko 1189.

Papa Celestin III. pozvao je na križarski rat protiv pogana u sjevernoj Europi godine 1193. Kada je miroljubivi način pokrštavanja uspio uroditi plodom, nestrpljivi Meinhard je zamislio kako Livonce pokrstiti nasilno, ali je osujećen. On je umro godine 1196., nakon što nije uspio svoju misiju. Njegov imenovani zamjenik , biskup Berthold od Hannovera, stigao je s velikim kontingentom križara godine 1198. Ubrzo nakon toga, predvodeći svoje vojnike u borbu, Berthold je bio okružen i ubijen, a njegove snage poražene.

Kako bi osvetio Bertholdov poraz, papa Inocent III. izdaje bulu kojom proglašava križarski rat protiv Livonaca. Albrecht von Buxthoeven, posvećen za biskupa godine 1199., došao je sljedeće godine s velikom silom, i osnovao Rigu kao sjedište njegove biskupije godine 1201. Godine 1202. on je formirao Livonsko bratstvo mača za pomoć u obraćenju pogana na kršćanstvo i, još važnije, kako bi zaštitili njemačku trgovinu i osigurali njemačku kontrolu nad trgovinom.

Kako je njemački pritisak jačao, Livonci i njihov pokršteni poglavica su se pobunili protiv križara. Caupova vojska je poražena kod Turaide godine 1206., a Livonci proglašeni da su se obratili. Caupo je naknadno ostao saveznik križara sve do svoje smrti u bitci na dan Sv Mateja godine 1217.

Do 1208. su važna Daugava trgovačka mjesta Salaspils (Holme), Koknese (Kokenhusen) i Sēlpils (Selburg) su osvojeni kao rezultat Albertovog energičnog ratovanja. U istoj godini, vladari Latgalijanskih županija Tālava , Satekle i Autine su osnovali vojne saveze s Redom. Godine 1209. Albert, vodeći snage reda, osvojio je glavni grad latgalijanske kneževine Jersika, i uzeo ženu vladara Visvaldisa u zatočeništvo. Visvaldis je bio prisiljen predati svoje kraljevstvo Albert kao darovnicu za nadbiskupiju u Rigi, i dobio natrag samo dio njega kao feud. Tālava, oslabljena u ratovima s Estoncima i Rusima, postaje vazalna država nadbiskupije Rigi godine 1214., a 1224. je konačno podijeljena između nadbiskupije i Reda.

Rat protiv Estonaca (1208.-1227.)[uredi VE | uredi]

Oko 1208. križari su bili dovoljno jaki za početak operacija protiv Estonaca, koji su u to vrijeme podijeljeni u osam većih i sedam manjih županija, sa starješinama na čelu , s ograničenom suradnjom između njih. Uz pomoć novopokrštenih lokalnih plemena Liva i Latgalijanaca, križari su pokrenuli napade u Sakalu i Ugauniju u južnoj Estoniji. Estonska plemena žestoko su se opirala napadima iz Rige, a ponekad i pljačkala teritorije pod kontrolom križara. Godina 1208.-27., zaraćene strane na različitim stranama su divljale kroz Livoniju, Latgaliju i ostale estonske županije, s Livima, Latgalijancima i Rusima Republike Novgorod koji su služili različite saveznike i križare i Estonce. Brdske utvrde, koje su bile ključni centri estonskih županija, bili su pod opsadom, zarobljene, i ponovno osvojene više puta.Primirje između ratom premornih strana utvrđeno je na tri godine (1213.-1215.). To se pokazalo općenito povoljnijim za Nijemce, koji su učvrstili svoju političku poziciju, dok Estonci nisu bili u mogućnosti razviti svoj sustav labavih saveza u centraliziranu državu. Njima je na čelu bio Lembitu od Lehole, starješina od Sackalije, koji je 1211 privukao pozornost njemačkih kroničara kao središnja figura u estonskom otporu.Livonski vođa Caupo ubijen je u bitci na dan sv. Matej dan kod Viljandija (Fellin) 21. rujna 1217., ali Lembitu također je ubijen, a bitka je bila porazna za Estonce.

Kršćanska kraljevstva Danske i Švedske bila su željna širenja na istočne obale Baltika. Godine 1218. Albert zatražio kralja Valdemara II. od Danske za pomoć, ali Valdemar umjesto toga dogovorio sporazum s Redom. Kralj je pobjedio u bitci kod Lyndanissea u Reveliji godine 1219, događaju kojem se pripisuje podrijetlo Dannebroga . Nakon toga je osnovao tvrđavu Castrum Danorum, koju su neuspješno opsjedali Estonci godina 1220. i 1223. Kralj Ivan I. od Švedske pokušao je uspostaviti švedsku prisutnost u pokrajini Wiek, ali su njegovi vojnici su poraženi od strane Oeselijanaca u bitci kod Lihule godine 1220. Revelija, Harrien i Vironija, cijela sjeverna Estonija pala je pod dansku kontrolu.

Tijekom ustanka godine 1223, sve kršćanske utvrde u Estoniji spasile su pad Tallinna u estonske ruke, a njihovi branitelji su bil pobijeni. Do 1224. križari su ponovno osvolili sve veće utvrde , osim Tharbate, koju je branio odred estonske posade i 200 ruskih plaćenika. Vođa ruskih vojnika bio je Vjačko, kojem Novgorodska Republika obećalatvrđave i okolnih zemljišta ", ako ih je mogao osvojiti za sebe". [5] Tharbata napokon je zauzeta od strane križara u kolovozu 1224 i svi njegovi branitelji su poginuli . Rano godine 1224 car Fridrik II. objavio je u Cataniji da Livonija, Pruska, Sambija i broj susjednih provincija će se od sada smatrati reichsfrei, to jest, izravno podređenima samo Rimokatoličkoj crkve i Svetom Rimskom Carstvu a ne lokalnim vladarima. Krejem godine papa Honorije III. najavio imenovanje biskupa Vilima od Modene za papinskog legata za Livoniju i Prusku, i druge zemlje.

Godine 1224 . Livonsko bratstvo mača osnovalo je svoje sjedište na Fellinu (Viljandi) u Sackaliji, gdje zidovi Glavnog dvorca još uvijek stoje. Ostale utvrde uključivale su Wenden (Cesis), Segewold (Sigulda) i Ascheraden (Aizkraukle). Kronika Henrika od Livonije, jedna od najvećih srednjovjekovnih priča, napisana vjerojatno kao izvješće za Vilima od Modene, dajući mu povijest Crkve u Livoniji do njegova vremena. Ona spominje kako je godine 1226., u uporištu Tarwanpe, Vilim od Modene uspješno posredovao mir između Nijemaca, Danaca i Vironijanaca.

Rat protiv Saaremaa (1206-1261)[uredi VE | uredi]

Godine 1206. , danska vojska pod vodstvom kralja Valdemara II. i Andreasa, biskupa od Lundua došla je na Saaremaa i pokušala uspostaviti uporište, ali bez uspjeha. Godine 1216. Livonsko bratsvo mača biskup Theodorich udružili su snage i napali Saaremaa preko zaleđenog mora. Oeselijanci su uzvratili pljačkajući teritorije pod njemačkom kontrolom u Latviji sljedećeg proljeća. Godine 1220 Švedska vojska pod vodstvom kralja Ivana I. od Švedske i biskupa Karla od Linköpinga zarobila je Lihulu u Rotaliji u Zapadnoj Estoniji. Oeselijanci su napali švedsku utvrdu kasnije iste godine i pobili cijelu posadu, uključujući biskupa od Linköpinga.

Godine 1222, danski kralj Valdemar II. je pokušao drugi put osvajanje Saaremaa, ovaj put uspostavljajući kamene utvrde sa snažnom posadom. Uporište je bilo opkoljeon i predalo se u roku od pet dana, danska posada se vratila u Revel ostavljajući Teodorika , brata biskupa Alberta od Rige i druge iza kao taoce za mir. Dvorac su srušili Oeselijanci. [6]

Godine 1227., Livonska braća od mača, grad Riga i biskup od Rige organizirali su kombinirani napad na Saaremaa. Nakon predaje dva glavna uporišta Oeselijanaca , Muhu i Valjala, Oeselijanci su službeno prihvatili kršćanstvo.

Nakon poraza od Livonske braće u bitci kod Saulea godine 1236. požar je ponovno izbio u Saaremaa.

Godine 1241 Oeselijanci su ponovno prihvatili kršćanstvo potpisivanjem ugovora sa Meštrom livonskog reda aAndreasom de Velvenom i biskupijom Ösel-Wiek. Nakon toga je uslijedio ugovor potpisan godine 1255. od strane meštra Reda, Annoa Sangerhausenna, a u ime Oeselijanaca, starješine čija imena su fonetski napisana na latinkom kao , Ylle, Culle, Enu , Muntelene , Tappete, Yalde, Melete i Cake.[7] Ugovorom je Oeselijancima nekoliko karakterističnih prava glede vlasništva i nasljeđivanja zemlje, društvenog poretka, i ispovijedanja vjere.

Rat izbio godine 1261. budući da su Oeselijanci još jednom odrekli kršćanstva i poubijali sve Nijemce na otoku. Mirovni ugovor je potpisan nakon što su ujedinjene snage Livonskog reda, biskupije Ösel-Wiek i danske Estonije, uključujući kopnene Estonce i Latvijce, porazile Oeselijance zauzevši njiohovo uporište u Kaarmau. Ubrzo nakon toga, Livonski red je osnovao kamenu utvrdu u Pöideu.

24. srpnja 1343., Oeselijanci su se opet uzdigli , poubijavši sve Nijemce na otoku, utopivši svo svećenstvo , i opsjedajući dvorac u Pöideu. Nakon što se posada predala Oeselijanci su masakrirali Oeselians branitelje i uništili dvorac. U veljači 1344 Burchard von Dreileben vodio pohod preko zaleđenog mora na Saaremaa. Oeselijansko uporište je bilo osvojeno i njihov vođa Vesse je obješen. U rano proljeće 1345, je sljedeći pohod Livonskog eda završio je s ugovorom spomenutim u Kronici Hermanna von Wartbergea i Novgorodskim prvim kronikama. Saaremaa je ostao vazal meštra Livonskog reda i biskupije Ösel-Wiek do 1559.

Ratovi protiv Kuronaca i Semigalijanaca[uredi VE | uredi]

Nakon poraza od Estonaca, križarski rat se preselio protiv Kuronaca (1242.-1267.) i Semigalijanaca (1219.-1290.), baltičkih plemena koja su živila na jugu i zapadno od rijeke Daugava i usko povezanih s Samogotima

Nakon poraza u bitci kod Saule od Samogita i Semigalijanaca, ostaci Livonske braće mača su SE reorganizirali godine 1237. , kao odjeljak na teutonskog reda i postali poznati kao Livonski red. Bitka kod Durbe godine 1260. bila je još jedna pobjeda Samogita i srodnih Kuronaca nad ujedinjenim snagama livonskog i teutonskog reda. Križari sunapokon savladali Kuronce godine u 1267., i unatoč teškom porazu u bitci kod Garoze godine1287, a kasnije godine 1290. i Semigalijance. Neosvojeni južni dijelovi njihovih teritorija (Sidrabe, Rakte, Ceklis, Megava itd.) bili su ujedinjeni pod vlašću Velikog Vojvodstva Litve.

Posljedice[uredi VE | uredi]

Nakon osvajanja, svi preostali domaći pogani su bili navodno pokršteni iako nijedna kršćanska literatura ili crkvena služba nije bila dostupna u domorodačkim jezicima do razdoblja protestantske reformacije u 16. stoljeću.

Zemlja je bila podijeljena u šest feodalnih kneževina od strane papinskog legata Vilima iz Modene nadbiskupija Riga, biskupija Courland, biskupija Dorpat , biskupija Ösel-Wiek su zemlje pod vlašću Livonske braće mača i Dominuma directuma kralja Danske , Vojvodstva Estonije. [8][9]

Godine 1227 Livonska su braća mača osvojila sve danske teritorije u sjevernoj Estoniji. Nakon bitke kod Saule preživjeli članovi braće mača spojili su se s teutonskim redo Pruske godine 1237 i postali je poznati kao Livonski reda. Dana 7. lipnja 1238 Ugovorom iz Stensbyja teutonski vitezovi su vratio Vojvodstvo Estoniju Valdemaru II., dok je godine 1346, nakon ustanka, u noći sv. Jurja zemlja prodana natrag red i postala dio Ordenstaat.

Izvori[uredi VE | uredi]