Ljelje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Proljetna procesija Ljelja (kraljica) iz Gorjana

UNESCO logo.svg Nematerijalna svjetska baština
Proljetna procesija Ljelja (kraljica) iz Gorjana
Flag of Croatia.svg Hrvatska
Regija: Europa i Sjeverna Amerika
Godina upisa: 2009.
ID: 00235
Ugroženost: -
Poveznica: UNESCO

Ljelje su djevojke iz sela Gorjani kod Đakova koje u proljeće, o blagdanu Duhova, odjevene kao kraljice obilaze selo i izvode ritual sastavljen od osobitih pjesama i mačevnog plesa.[1]

Običaj ne potječe iz turskog doba, kako se često priča, nego iz pradavnih vremena Slavena. Uloge kraljica i kraljeva (djevojaka sa urešenim šeširima na glavi kao oznakama muškoga spola), te čauša, zastavnika, djeveruša i djevera otkrivaju svadbenu tematiku ovih ophoda. Smatra se da je Ljelja žena slavenskog boga Peruna. Premda značenje i izvor ovog rituala nije pouzdano poznat, seljani ga smatraju simbolom sela Gorjani i prikazom ljepote i elegancije njihovih mladih.

Kraljice-ljelje (kraće "ljelje") i kraljevi (kraljičari) su naziv za duhovski ophod djevojaka. Počiva na mitskoj priči o nebeskim kraljicama i kraljevima koji nemaju sveze s ovozemaljskim kraljevstvom. Ljelja i Ljeljo su djeca boga Peruna prema hrvatskim vjerovanjima. Izgubljena su djeca i ne znaju da su svojta. U kršćanskoj tradiciji su njihova imena promijenjena u Jura i Mara. Običaj se najdulje zadržao u Đakovštini.[2]

Običaj je u kasnom srednjem vijeku bio poznat Hrvatima diljem prostora koje nastanjavaju. Tako su Gundulić i Palmotić dobro poznavali taj običaj, uspoređivali su ih s Amorom i Kupidom.[3]

Godišnji proljetni ophod kraljice u Gorjanima, Slavonske kraljice ili Ljelje, narodni običaj, upisan je 1966. godine kao hrvatska kulturna baština. Prepoznat je 2007. kao nematerijalna svjetska baština i 2009. godine upisan je na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.[4]

Slavonske kraljice, mačevni ples djevojaka, koji je u tradicijskoj kulturi sjeverne Hrvatske povezan s pomičnim blagdanom Duhova, danas zbog svoje atraktivnosti možemo češće vidjeti na sceni nego u seoskome okružju.[5]

Opis[uredi VE | uredi]

Kada Ljelje obilaze selo, dijele se na desetak kraljeva opasanih sabljama i muškim šeširima ukrašenim cvijećem i manji broj kraljica koje, poput mladenki, na glavama imaju bijele vijence.

Prilikom obilaska raznih obitelji u selu, one odabiru iz svog širokog repertoara, one pjesme koje su primjerene toj obitelji. Najčešće pjevaju djevojci, mladiću ili mlađoj nevjesti. Potom kraljevi izvode ples sa sabljama, a kraljice pjesmom komentiraju plesne figure (zveckanje i križanje mačeva, te provlačenje ispod uzdignutih mačeva). Slijedi narodni ples uz pratnju gajdaša (u novije vrijeme tamburaša) kojemu se mogu pridružiti i ukućani. Nakon što ih počaste hranom i pićem povorka odlazi u drugu kuću.

Drugog dana Duhova odlaze u susjedno selo ili obližnji gradić. Na kraju slijedi zajednička gozba i zabava kod jedne od sudionica.

Cijelo selo, uključujući osnovnu školu, crkvu i mnoge seoske obitelji, pomaže u organiziranju ovog ophoda, koji znači mnogo djevojkama koje su odabrane da budu Ljelje.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Godišnji ophod kraljice ili Ljelje iz Gorjana na stranicama Ministarstva kulture Republike Hrvatske
  2. Razgovor: Marija Novak, etnografkinja i folkloristica /razgovarala Branka Hlevnjak, str. 3-4, Hrvatsko slovo, Zagreb, petak, 23. studenoga 2007.
  3. Razgovor: Marija Novak, etnografkinja i folkloristica /razgovarala Branka Hlevnjak, str. 4, Hrvatsko slovo, Zagreb, petak, 23. studenoga 2007.
  4. Opis nematerijalne svjetske baštine na službenim stranicama UNESCO-a (engl.)
  5. Mačevni plesovi na culturnet.hr

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]