Ljudevit Jonke

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ljudevit Jonke
Ljudevit Jonke
Ljudevit Jonke
Nacionalnost Hrvat
Zanimanje jezikoslovac
Portal: Životopis

Ljudevit Jonke (Karlovac, 29. srpnja 1907. - Zagreb, 15. ožujka 1979.), hrvatski jezikoslovac i prevoditelj.

Životopis[uredi VE | uredi]

Pučku školu i gimnaziju završio je u rodnome gradu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao povijest jugoslavenskih književnosti, hrvatski jezik sa staroslavenskim i narodnu historiju s ruskim i latinskim. Dvije godine (1930-32.) na studijskom je boravku na Karlovu sveučilištu u Pragu. Očituje sklonost književno-povijesnim temama, počinje prevoditi s češkoga. Od 1933. godine profesor je na sušačkoj gimnaziji. U Zagreb prelazi 1940. gdje ga 1942. profesor Stjepan Ivšić bira za asistenta na Filozofskom fakultetu. Godine 1940. oženio se Nadom Marković s kojom je imao kćer Dubravku (1942.) i sina Mladena (1944.).

Istovremeno se bavi istraživanjima s područja kroatistike i bohemistike. Doktorira disertacijom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (Rad JAZU 274). Od jeseni 1945. predaje češki jezik i književnost, a od jeseni 1949. suvremeni hrvatski književni jezik na istoimenoj novoosnovanoj katedri koju je vodio od svoga izbora za docenta (1950.) do umirovljenja (1973.). Redoviti profesor postao je 1960. U pedesetim godinama počinje sustavno proučavati dotada posve zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. st. (Borbe oko književnog oblika imeničkog genitiva množine u 19. stoljeću, 1957.; Osnovni problemi hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću, 1958; Sporovi pri odabiranju govora za zajednički književni jezik Hrvata u 19. stoljeću, 1959). Proučavao je djelatnost Bogoslava Šuleka i Adolfa Vebera Tkalčevića.

Sudionik novosadskoga dogovora, stilizator i urednik "zajedničkoga" pravopisa, jedan od urednika (također zajedničkoga) Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika. Godine 1958. postaje izvanredni član JAZU-a, 1963. godine pravi član, a od 1965. do 1971. godine bio je direktor Akademijina Instituta za jezik. Čim je primjena novosadskih zaključaka počela ići na štetu hrvatskoga jezika, u nizu polemika sa srpskim jezikoslovcima i književnicima branio je pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i pravo toga jezika na ravnopravan društveni položaj. Vodio je dvije rubrike jezičnih savjeta (od 1961. u Telegramu i u Vjesniku od 1971.), 17 je godina uređivao časopis Jezik, od 1970. do 1971. godine bio je predsjednik Matice hrvatske.[1] U dva je navrata bio gost profesor na Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973/75.). [2]

Zbog "hrvatskoga nacionalizma" osuđen je poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a nakon puča u Karadorđevu (1971.) prisilno je 1973. godine umirovljen. Otada je radio na završetku Rječnika JAZU. Jonkeova je glavna zasluga (osim polemičkih i političkih rasprava u kojima je obavio lavovski dio borbe protiv planiranoga nasilnog posrbljavanja hrvatskoga jezika) u tome što je revitalizirao interes za doprinos Zagrebačke filološke škole i njenu bitnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika - činjenica koja je često iz političkih razloga potiskivana i prešućivana.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Dikcionar Adama Patačića (Zagreb, 1949),
  • Književni jezik u teoriji i praksi (Zagreb, 1964. i 1965),
  • Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (Zagreb, 1971),
  • Hrvatski književni jezik danas (Zagreb, 1971; zabranjeno)

Nagrada Ljudevit Jonke[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Nagrada Ljudevit Jonke
Nagrada Matice hrvatske što nosi ime velikana jezikoslovne znanosti i prevodilaštva Ljudevita dodjeljuje se za iznimna postignuća jezikoslovaca za promicanje hrvatskoga jezika i književnosti u svijetu.[3][4]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]