Ljuljačka (Fragonard)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Fragonard - swing.jpg
Ljuljačka
Jean-Honoré Fragonard, 1767.
ulje na platnu
83 × 65 cm
Kolekcija Wallace, London
Portal: Likovna umjetnost

Ljuljačka (francuski: L'Escarpolette), izvornog naziva Sretne nezgode na ljuljački (Les Hasards Heureux de l'Escarpolette) je slavno ulje na platnu i najslavnije djelo rokoko slikara Jean-Honoréa Fragonarda (1732.-1806.)[1]. Ovu sliku je uvelike cijenila umjetnička kritika njegovog doba, poput najslavnijeg kritičara Denisa Diderota[2] i u to vrijeme je njegovo slikarstvo povezivano s lascivnim spolnim izražavanjem koje graniči s pornografijom.

God. 1756., nakon što je osvojio prestižnu nagradu Prix de Rome (nagrada kojom je umjetnik ostvarivao poduži boravak i studiranje u Italiji) Fragonard se pobunio protiv akademskog obrazovanja koje je stekao u Francuskoj i okrenuo se portretiranju života talijanskog seoskog krajolika. Njegovi pasteli i uljene slike mladih lijepih žena u raskošnim interijerima, južnjački krajolici sredozemnih formalnih vrtova, poput onog prikazanog na slici „Ljuljačka”, istačkani su čempresima, zasadima naranči i skulpturama, načinili su od njega vrhovnog predstavnika kasnog rokoko slikarstva[2].

Detalj dvoje ljubavnika

Sama slika prikazuje djevojku na ljuljački koju kriomice iz grmlja promatra mladić, dok ju ljulja stariji muškarac, vjerojatno muž, koji je gotovo potpuno u sjeni, nesvjestan ljubavnika u grmlju. Djevojka je prikazana na vrhuncu klatnje pri čemu dopušta da joj se haljina podigne pružajući ljubavniku pogled ispod nje, dok u istom trenu zbacuje svoju cipelu prema skulpturi Kupida i okreće leđa dvjema anđeoskim skulpturama kerubina koji se nalaze pored njezina muža. Djevojka ironično na glavi nosi šešir bergère (pastirski šešir), koji se inače poistovjećivao s vrlinama jer su pastirke obično živjele u prirodi te tako bivale pošteđene gradskih iskušenja.

Ovakav način „nonšalantnog” slikanja otvoreno su kritizirali filozofi prosvjetiteljstva koji su zahtjevali ozbiljniju umjetnost koja će prikazivati ljudsku plemenitost[3]. Usprkos tomu, upravo zahvaljujući ovoj slici Fragonard je ostvario veliki profesionalni uspjeh, sve do promjene političke klime u Francuskoj koncem 1770-ih i 1780-ih.

Fragonard je izgradio reputaciju brzog slikanja skica koju je vješto iskoristio na razgranoj, ružićasto putenoj i uzbudljivo zločestoj slici „Ljuljačka”. Slikar je nastavio eksperimentirati sa sobodnim potezima kista i uporabom boja poput šafrana, tirkiza, vermiliona, ružićaste i zagasito smeđe mjesto crne, koje se mogu vidjeti i na ovoj slici. Njegov originalan način slikanja uljenim bojama, koje se često uspoređuju s impresionističkim, u dvadesetom stoljeću je priznat kao izniman tehničar čija su nesvakidašnja pastozna djela privlačila umjetnike kao što su Claude Monet i Chaim Soutine.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ingamells, John, The Wallace Collection, Catalogue of Pictures, Vol III, French before 1815, Wallace Collection, 1989, ISBN 0-900785-35-7
  2. 2,0 2,1 30,000 Years of Art: The story of human creativity across time and space, Phaidon Press Inc., 2007., New York, str. 835. ISBN 978-0-7148-4789-4
  3. Fragonard's The Swing, Smarthistory, Khan Academy (engl. {{{1}}}) Preuzeto 10. travnja 2013.
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Ljuljačka (Fragonard)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]