Lobiranje
Lobiranje (eng. lobbying) označava način zastupanja interesu politici, u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti te utjecaj kroz osobne kontakte na javno mnijenje preko medija.
Primjerice sindikati, nevladine organizacije i druge udruge kao i veće tvrtke koriste svoj utjecaj na donošenje specifičnih zakona koju su u njihovom interesu.
Isto tako članovi udruga dobivaju za njih relevantne informacije pomoću kojih se u pravilu mogu predvidjeti neke odluke koje imaju utjecaj na udruge i njihove članove.
Lobiranje je metoda utjecaja na donositelje odluka i procese donošenja odluka uz odredenu strategiju.
Radi se o selektivnim utjecajima na donošenje određenih odluka, ali ne i o suradnji na oblikovanju državno-političkih koncepcija.
Sadržaj |
Stanje u EU[uredi]
Zakonodavna zbivanja u glavnim gradovima članica Europske Unije ne mogu biti odvojeni od zbivanja u Bruxellesu.
Europske direktive zahtijevaju naknadne implementacije u nacionalno zakonodavstvo.
U Bruxellesu prema mnogim procjenama djeluje od 15.000 do 20.000 aktivnih lobista. Brojke nisu sasvim pouzdane, jer (za razliku od SAD-a) u europskim institucijama nije obavezna registracija. U Europskom parlamentu je u listopadu 2007. godine djelovalo 4.570 registriranih lobista.[1]
Primjeri za lobističke grupe[uredi]
- Hrvatski Autoklub
- Amnesty International – medunardna drustvena politika
- Helsinki Watch
Kritike o lobiranju[uredi]
Lobiranje se temelji na "Četvrtoj sili", poznatoj i kao "peta sila", i ima utjecaj na državnu vlast. Za lobiste ne postoji jasna zakonska regulativa.
Lobizam može u nekim slučajevima voditi do korupcije i na taj način na nedopušten nacin utjecati na vladu.
