Lobiranje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Lobiranje (eng. lobbying) označava način zastupanja interesu politici, u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti te utjecaj kroz osobne kontakte na javno mnijenje preko medija.

Primjerice sindikati, nevladine organizacije i druge udruge kao i veće tvrtke koriste svoj utjecaj na donošenje specifičnih zakona koju su u njihovom interesu.

Isto tako članovi udruga dobivaju za njih relevantne informacije pomoću kojih se u pravilu mogu predvidjeti neke odluke koje imaju utjecaj na udruge i njihove članove.

Lobiranje je metoda utjecaja na donositelje odluka i procese donošenja odluka uz odredenu strategiju.

Radi se o selektivnim utjecajima na donošenje određenih odluka, ali ne i o suradnji na oblikovanju državno-političkih koncepcija.


Stanje u EU[uredi VE | uredi]

Zakonodavna zbivanja u glavnim gradovima članica Europske Unije ne mogu biti odvojeni od zbivanja u Bruxellesu.

Europske direktive zahtijevaju naknadne implementacije u nacionalno zakonodavstvo.

U Bruxellesu prema mnogim procjenama djeluje od 15.000 do 20.000 aktivnih lobista. Brojke nisu sasvim pouzdane, jer (za razliku od SAD-a) u europskim institucijama nije obavezna registracija. U Europskom parlamentu je u listopadu 2007. godine djelovalo 4.570 registriranih lobista.[1]

Primjeri za lobističke grupe[uredi VE | uredi]

Kritike o lobiranju[uredi VE | uredi]

Lobiranje se temelji na "Četvrtoj sili", poznatoj i kao "peta sila", i ima utjecaj na državnu vlast. Za lobiste ne postoji jasna zakonska regulativa.

Lobizam može u nekim slučajevima voditi do korupcije i na taj način na nedopušten nacin utjecati na vladu.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]