Lorenz Fabing
Lorenz (Lovro) Fabing (Apatin, prije 10. kolovoza 1820. – Osijek, 15. listopada 1914.),[1] hrvatski graditelj orgulja iz poznate obitelji Fabing.[2]
Potomak njemačkih doseljenika. Obiteljska predaja kaže da su od švedskih doseljenika. Polovicom 18. stoljeća žive u Apatinu. Orguljarstvo je najvjerojatnije izučio u radionici apatinskih majstora Caspara i osobito kod Ivana Fischera, a znanje usavršio u Beču.[2][3]
Od 1859. živi i radi u Osijeku. 1870. godine brat Andrija predao mu je radionicu na upravljanje. Izgradio mnoge orgulje u Hrvatskoj (s 12, 10, 9 i 6 registara), od kojih su poznate očuvane orgulje u crkvi u Belom Manastiru, u kapucinskoj crkvi u Osijeku, u crkvama u Aljmašu, Bizovcu, Velikoj Kopanici, Sikirevcima (1882), Podgoraču i drugdje. Muzeju Slavonije u Osijeku ima jedan primjerak njegovih orgulja tipa pozitiva.[2] Kao majstor vrsno je izrađivao orgulje. Obiteljsku radionicu prepustio je sinu Ferdi 1897. godine.[2] I drugi sin Mirko također se bavio gradnjom orgulja.[1]
Za svoje radove osvojio nagrade na dvjema izložbama. Godine 1874. osvojio je srebrnu medalju na Obrtničkoj izložbi u Apatinu, a u Osijeku na Gospodarskoj i šumarskoj izložbi 1889. prvu nagradu.[2]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b O obitelji 'Fabing' u osječkom državnom arhivu: građa, Autor: Ban, Branka, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje (0353-5223) 11 (2011); 225-241, sažetak, Hrvatska znanstvena bibliografija
- ↑ a b c d e Fabing, Hrvatski biografski leksikon, LZMK, tekst: Ivona Ajanović-Malinar (1998.)
- ↑ Fischer, Caspar (Kaspar), Hrvatski biografski leksikon, LZMK, tekst: Ivona Ajanović-Malinar (1998.)