Lorenzo de' Medici

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Lorenzo de' Medici
Lorenzo de' Medici
Portal: Životopis

Lorenzo de' Medici (* Firenca, 1. siječnja 1449. - † Firenca, 9. svibnja 1492.) zvan Lorenzo Veličanstveni (Lorenzo il Magnifico) bio je firentinski državnik i de facto vladar Republike Firence[1]

Biografija[uredi VE | uredi]

Lorenzo je bio najstariji sin (od petero djece) Piera Nadutog (Piero il Gottoso) i Lucrecije Tornabuoni. [2]I njegovi roditelji bili su poput njegova djeda Cosima veliki mecene umjetnosti, njegova majka Lucrezia, pisala je sonete i bila njegov savjetnik nakon rane očeve smrti 2. studenog 1469.

Lorenzo je odgojen u sjajnoj atmosferi medicejskog dvora, učitelj mu je bio diplomat Gentile Becchi. Još kao mladića, otac Piero slao ga je u diplomatske misije u Rim, na susrete sa papom i važnim kardinalima, sa nepunih 17 godina - 1466., ušao je u Vijeće stotine Republike Firence. Ubrzo nakon tog se oženio 1469. za plemkinju Clarice Orsini, sa kojom je imao devetoro djece. Nakon smrti oca Piera (2. studenog 1469), preuzeo je brigu o vođenju obitelji Medici i njihovih obiteljskih poslova (bankarstvo), ali i grada Firence i republike, iako je i nadalje ostao formalno samo obični građanin.

Lorenzo kao vladar Firence[uredi VE | uredi]

Lorenzo se ubrzo pokazao kao sposoban vladar, ali je zbog vođenja republike zanemario obiteljski posao - bankarstvo, što ga je indirektno vodilo u propast. Tokom njegove vladavine, nekoliko ekspozitura njihove obiteljske banke bankrotiralo je zbog loših kreditnih plasmana, tako da je pred kraj svog života ušao u financijske poteškoće.

Bista Lorenza Veličanstenog rad Verrocchija

Lorenzo je poput svog djeda Cosima i oca indirektno vladao Republikom Firencom preko svojih ljudi u vijeću tog grada republike, uvjeravanjem, podmićivanjem, prijetnjama i strateškim brakovima. Njegova vladavina bila je gotovo tiranska, ljudi su imali malo sloboda, ali je Firenca doslovno procvjetala pod njegovom vladavinom.[3] Takav oblik vladavine stvorio mu je brojne neprijatelje među suparničkim obiteljima - od kojih su najveći i najmoćniji bili obitelj Pazzi.[3] Na Uskrs 26. travnja 1478., pokušan je atentat (Zavjera Pazzi) na njega i njegova brata Giuliana u Firentinskoj katedrali. Iza te zavjere stajali su suparničke obitelji Pazzi i Salviati i sam papa Siksto IV.. [2]Napadači su uspjeli noževima i mačevima ubiti Giuliana, ali se izbodeni Lorenzo uspio spasiti bijegom. Nakon tog je Lorenzo pohvatao i pobio sve članove zavjere (svećenik koji je vodio misu, nadbiskup Pise Francesco Salviati) i velik dio obitelji Pazzi.

Vrijeme nakon neuspjele zavjere Pazzi, proteklo je u otvorenom gnjevu pape Siksta IV. i Vatikana na Medicije i Firencu. Siksto IV. plijenio je medicejsku imovinu do koje je mogao doći, i ekskomunicirao Lorenza i cijelu firentinsku vladu na kraju je zabranio bilo kakve odnose sa Republikom Firencom. Kad su se sve te mjere pokazale kao slabe, Siksto IV formirao je vojni savez protiv Firence sa napuljskim kraljem Ferdinandom I., koji je poslao svog sina Alfonsa u napad na Toskanu.

Lorenzo se uspio othrvati i tom pritisku, oslanjajući se na podršku firentinskih građana, i tradicionalne saveznike Firence; - Bolognu i Milano, tako da se rat odužio. Na kraju je Lorenzo uspio diplomacijom stišati strasti, -osobno je otputovao u Napulj i riješio krizu. Nakon tog se posvetio konstitucionalnim promjenama u Republici Firenci, nastojaći i na taj način učvrstiti svoju vlast.

Lorenzo je u posljednjem periodu svoje vlasti, kao i njegov djed Cosimo, provodio politiku održavanja mira i ravnoteže između raznoraznih snaga na Apeninskom poluotoku (Francuska, Sveto Rimsko Carstvo, Habsburgzi), istovremeno je održavao dobre odnose sa osmanskim sultanom Mehmedom II. , zbog pomorske trgovine, koja je bila glavni izvor medicejskog bogatstva. [4]

Lorenzo kao mecena umjetnosti[uredi VE | uredi]

Portret mladog Lorenza od Girolama Macchiettija

Za Lorenzove vladavine u Firenci su radili brojni renesansni umjetnici; Piero del Pollaiolo, Antonio del Pollaiuolo, Andrea del Verrocchio, Leonardo da Vinci, Sandro Botticelli, Domenico Ghirlandaio i Michelangelo Buonarroti. Lorenzo nije puno naručivao, ali je svojim uticajem i vezama omogućio tim umjetnicima da dobiju brojne narudžbe i tako posredno uticao na razvoj visoke renesanse. Michelangelo je živio, učio i radio na Lorenzovu dvoru kao član njegove obitelji punih pet godina, tako da je Lorenzo osobno puno pridonio razvoju njega kao umjetnika.

Lorenzo se i sam okušao u umjetnosti kao poeta, - svoje sonete pisao je na narodnom jeziku iz tadašnje Toskane. U svojim mladenačkim sonetima slavi život, dok su mu oni iz zrele dobi, prožeti melankolijom i osjećajima koji opisuju krhkost i nestabilnost ljudske prirode.

Lorenzo je značajno povećao fundus Biblioteke Laurenziane koju je osnovao još njegov djed Cosimo. Njegovi agenti dobavljali su mu rijetke klasične antičke rukopise sa Levanta, koje su kasnije prepisivale firentinske radionice i širile ih po cijeloj Europi. Lorenzo je na svom dvoru okupio velik ​​krug prijatelja koji su studirali grčku filozofiju, i pokušali spojiti Platonove ideje s kršćanstvom, među njima su bili filozofi; Ficino, Poliziano i Pico della Mirandola.

Posljednje godine života i smrt[uredi VE | uredi]

Pred sam Lorenzova života Firenca je postala velika Savonarolina propovjedaonica, on je svojim vatrenim demagoškim propovjedima uzburkao cijeli Apeninski poluotok. Osobno je vjerovao da je kršćanstvo suviše udaljeno od grčko-rimske kulture, tako da nije vjerovao u Lorenzov projekt spoja kršćanstva i platonizma. Ali Savonarola je trebao Lorenzu u borbi protiv Vatikana, tako da se on osobno angažirao da ga dovede u Firencu.

Lorenzo de 'Medici umro je u noći između 8. - 9. travnja 1492., u tadašnjem predgrađu Firence u medicejskoj vili Careggi. On i njegov brat Giuliano pokopani su u Kapeli Medici (Cappelle medicee) u Bazilici San Lorenzo koju je projektirao i izveo Michelangelo.


Pogledajte i ove stranice[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. F.W. Kent: Lorenzo De' Medici and the Art of Magnificence, JHU Press 2006, ISBN 080188627
  2. Pogrješka u citiranju: Nije zadan tekst za izvor tre
  3. 3,0 3,1 Lorenzo de' Medici - Lorenzo and politics, na portalu Net Industries and its Licensors, pristupljeno 6. 06. 2011.(engl.)]
  4. Inalcik, Halil (2000). The Ottoman Empire: The Classical Age 1300-1600, str. 135, London: Orion Publishing Group. ISBN 978-1-8421-2442-0

Vanjske veze[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Lorenzo de' Medici.