Makedonsko pitanje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Makedonsko pitanje predstavlja jedan od "problema" Balkanskog poluotoka, a ogleda se u teritorijalnim pretenzijama susjednih država na Makedoniju i pitanju o postojanju (tj. nepostojanju) makedonskog naroda, a samim tim i jezika. Srbi, Bugari i Grci, svatko iz svojih razloga, zastupaju tezu o nepostojanju makedonskog naroda i jezika.

Narod koji danas naseljava prostore Republike Makedonije je slavenskog podrijetla, ali je njegova etnička pripadnost i danas predmet sporenja. Sami stanovnici se većinom nazivaju i smatraju Makedoncima, a svoj jezik makedonskim jezikom.

Uvod[uredi VE | uredi]

Povijest Makedonije obiluje brojnim širokim usporednicama sa širom poviješću "južnih krajeva". Beograd je žudio za "Južnom Srbijom" (Makedonijom) isto toliko koliko i za dostupnijom Starom Srbijom, i iz mnogih istovjetnih povijesnih razloga. Sami su Makedonci pak često bili nesigurni kamo pripadaju i, otprilike kao Crnogorci, u početku nisu zabacivali ni jedan od svojih geneoloških priključaka. Makedonski preporoditelj Dimitar Miladinov, koji se u početku dopisivao na grčkom, tvrdio je da je srpski car Stjepan Dušan predak Slaveno-Bugara, a njihov je jezik nazivao isključivo bugarskim. Srbijanska politika u vezi s Makedonijom bila je slična onoj politici koju je Srbija vodila prema Kosovu (zabrana bugarskih škola i jezika, zemljišna reforma na uštrb lokalnoga pučanstva, srpska kolonizacija). Upravo kao i Kosovo, i Makedonija se obilno javljala u nacionalnom pamćenju Srba. U Skoplju se, na svetosavski Uskrs 1346., Stjepan Dušan okrunio kao "Hrista Boga blagoverni car Srba i Grka". Prilep je bio grad Kraljevića Marka, legendarnog junaka srpskog junačkog pjesništva. A u memorijalnoj crkvi sv. Dimitrija u Sušici (općenito poznatoj kao Markov manastir, blizu Skoplja), autori fresaka portretirali su Marka u kraljevskom grimizu kako drži rog miropomazanog "novog Davida". No dok na Kosovu odlučujuća albanska prisutnost i ustaljenje nadnjevaju od sloma srednjovjekovne Srbije, u Makedoniji je srpsko razdoblje bilo razmjerno kratko (svega 113 godina, od Milutinova osvojenja sjeverne Makedonije, 1282., do smrti Kraljevića Marka i Konstantina Dragaša, 1395.). I Grci i Bugari mogli bi tvrdjeti kako imaju dublje korijene tamo nego Srbi, ako bi upozoravali na mjesto Makedonije u Bizantskom i srednjovjekovnom Bugarskom carstvu znatno prije srpskih osvajanja (bugarska razdoblja sezala su otprilike od presijana do Samuilovih nasljednika, 836.-1018., te ponovno, u razmacima, za vrijeme Drugog bugarskog carstva, oko 1197.-1246. i od 1257.-1277.). Freske u Markovu manastiru bile su označene srpskom i bugarskom recenzijom crkvenoslavenskog, ali i grčkim. Nije bilo fresaka koje bi prikazivale svetosavske svece. Bez obzira na ove višeznačnosti, nikad se nije ozbiljno sumnjalo u činjenicu da je slavensko pučanstvo Makedonije pripadalo istoj jezičnoj, povijesnoj i kulturnoj oblasti kao i Bugari. Odlučujuća uloga sjeveroistoka u bugarskom preporodu 19. stoljeća i usvajanje istočnog bugarskog narječja kao osnove za bugarski književni jezik; isključenje Makedonije iz bugarske države odlukom svjetskih sila na Berlinskom kongresu (lipanj-srpanj 1878.), samo nekoliko mjeseci poslije njezina uključenja u Veliku Bugarsku na temelju Sanstefanskog mirovnog ugovora (3. ožujka 1878.). Ali unatoč svim tim naizmjeničnim događajima, ni jedan srpski promatrač prije kasnih 1860-ih godina nije doista ni pokušavao svojatati za Srbiju bilo što iz toga povijesnog gradiva. Stjepan Verković, posrbljeni Hrvat i bivši franjevački redovnik koji je prihvatio pravoslavno kršćanstvo i stupio u srbijansku službu u Makedoniji pod otomanskom vlašću, naslovio je svoju zbirku makedonskih narodnih pjesama (1860.) Narodne pesme makedonski Bugara, a u uvodu u toj zbirci upozorio je da je naslov izabrao iz sljedećeg razloga: "Er danas kad by kogod makedonskog Slavenina zapitao: što si ty? s mesta by mu odgovorio: ja sam Bolgarin, a svoj jezyk zovu bolgarskim. " Dr. Jovan Hadži-Vasiljević, etnograf iz Vranja, koji je 1890-ih godina Makedonijom proputovao uzduž i poprijeko, djelomično kao srbijanski konzularni službenik, oblazlagao je svoje tvrdnje ne toliko ustrajanjem na čisto srpskom karakteru Makedonije, koliko izlaganjem argumenata protiv njezinoga bugarskog pripadništva. Pišući 1909. o Kumanovskoj oblasti, zabilježio je da "stanovništvo ove oblasti nije nikada imalo razvijenu svest o narodnosti. Ono ne zna ni za slavensku a još manje za bugarsku i makedonsku narodnost; ni imena mu ta nisu bila poznata; masa naroda ni danas to ne zna. Ali je stanovništvo znalo i, sve to jače, zna za svoju zajednicu sa Srbima, sa Srbijom i to je saznanje činilo da je se osećalo kao jedno isto i nerazdvojno sa srpskim narodom i Srbijom, samo što je sve to bilo još u stadijumu osećanja". Oni (Bugari) su narod bez mašte, a time neizbježno i bez umjetnosti i kulture. Prema Cvijićevim riječima, iz toga slijedi zaključak da u Makedoniji, "u kojoj su Bugari i Srbi uzastopce vladali, nema drugih spomenika osim manastira i crkava srpskog i vizantijskog porekla". Vodeći srpski jezikoslovac Aleksandar Belić trudio se dokazati da su očite sličnosti u torlačkim govorima srpskoga i u makedonskim govorima plod srpske kolonizacije. Belić je spremno dopustio da je drevni jezik Slavo-Makedonaca, koji su Ćiril i Metod standardizirali u crkveno-staroslavenski, "taj jezik sa jezikom istočne Bugarske činio jedan bugarski prajezik", ali je vjerovao da su srednjovjekovno uključenje Makedonije u srpsku državu i velika srpska kolonizacija promijenili jezičnu kartu makedonske zemlje: "Kao rezultat takve kolonizacije javilo se posrbljivanje Makedonije. Da nije bilo turskog podvlašćenja, taj bi se proces, nesumnjivo, do kraja završio, a ovako je ostao nepotpuno završen". A niti je osobito važno što je Cvijić ozbiljno tvrdio kako bugarsko ime u Makedoniji ne označuje toliko nacionalnost koliko nižu društvenu klasu: "Reč Bugarin, gubeći... prvobitno etnografsko značenje, postala je u tursko vreme ime za stanovništvo ma koje narodnosti, čifčijsko, grubog života, koje se odalo teškom zemljoradničkom radu". Goce Delčev smatrao se Bugarinom. Neposredna posljedica diobe Makedonije bila je protubugarska kampanja u područjima koja su došla pod srpsku, odnosno grčku vlast. Srbi su protjerali egzarhijske svećenike i učitelje i zatvorili bugarske škole i crkve (čime je bila pogođena 641 škola i 761 crkva). Tisuće Makedonaca iselilo se u Bugarsku, pridruživši se još većoj rijeci iseljenika iz opustošene Egejske Makedonije, gdje su Grci zapalili Kukuš, središte bugarske politike i kulture, kao i veći dio Sera i Drame. Bugarski jezik (kao i makedonski govori) su zabranjeni, a njihova potajna uporaba bila je ismijavana ili kažnjavana kad bi bila otkrivena. O obnovi srpske vlasti 1918.: egzarhijsko svećenstvo i bugarski učitelji još su jednom bili istjerani, svi natpisi na bugarskom i knjige odstranjeni, svi bugarski klubovi, društva i organizacije raspušteni. Posrbljivanje obiteljskih imena nastavljeno je kao i prije rata, te su Stankovi postajali Stankovići, Atanasovi su ulazili u knjige kao Atanackovići. Poput Kosova, i Makedonija je bila u programu srpskog naseljavanja i unutrašnje kolonizacije. Vlasti su bile predvidjele da će u Makedoniju naseliti 50 000 obitelji, premda ih je doseljeno samo 4 200 u 280 naselja do godine 1940. Pa ipak, dok se Azema Bejtu slavi u socijalističkoj Albaniji i priznaje na Kosovu, ni u Bugarskoj ni u bivšoj Jugoslaviji nema ulice koja bi bila nazvana po imenu Todora Aleksandrova. Zamisao o posebnoj (slavenskoj) makedonskoj nacionalnosti nesumnjivo je imala svoje prethodnice prije 1930-ih godina, što nije nikakvo iznenađenje s obzirom na političku povijest Makedonije. Krste Misirkov (1874.-1926.), "prvi tvorac jasne i zaokružene predodžbe, argumentirane i sustavne koncepcije o nacionalnom biću makedonskog naroda", iznio je dokaze u prilog makedonske "nacionalne posebnosti" u svome radu Za makedonskite raboti (O makedonskim pitanjima, objavljenom u Sofiji, 1903.), ali je još uvijek držao da je makedonsko pitanje dio šireg bugarskog kompleksa, ako ni zbog kojeg drugog, onda zbog jezičnog razloga. Dmitar Vlahov: "U rezoluciji, koju smo mi objavili u Makedonskom delu (glasilo VMRO) 1934. godine, zaključeno je da makedonska nacija postoji".

Povijesna podloga[uredi VE | uredi]

Počevši od Berlinskog kongresa 1878. godine, na kojem je Srbija dobila neovisnost a Bugarska autonomiju, na područiju današnje Republike Makedonije počinje intenzivna propaganda obje države među tamošnjim stanovništvom. Obje propagande su imale za cilj identifikaciju lokalnog stanovništva sa Srbima odnosno Bugarima. Jedan od vidova propagande bile su i stipendije kojima su budući intelektualci i budući viđeni ljudi postajali indirektni zagovornici jedne od strana. U sukob se umješala i Grčka koja je preko carigradske patrijaršije (na čijem je čelu bio Grk) pokušala izvršiti helenizaciju.

Sukob se zaoštravao i krajem 19., a pogotovo u prvom desetljeću 20. stoljeća kada je prerastao u otvoreni sukob Komita (Srba i srpskih pristalica) i bugarskih pristalica koji se nesmanjenom žestinom vodio po selima i planinama širom današnje Republike Makedonije. Poseban faktor činila je turska vlast koja je početkom 20. stoljeća nastojala da svim silama istrijebi pravoslavno stanovništvo u svojim zemljama i Arnauti (Albanci) koji su širom Kosova, Metohije, Raške pa tako i današnje republike Makedonije ubijali i pljačkali stanovništvo samo zato što je bilo pravoslavno na što je turska vlast gledala blagonaklono.

Bugarska strana[uredi VE | uredi]

Bugari svoju tezu baziraju na nekim povijesnim činjenicama (nacionalna svijest makedonskih preporoditelja iz 19. stoljeća i dr.) kao i na sličnostima bugarskog i onoga što se naziva makedonski jezik (oba jezika imaju analitičku strukturu, dakle nemaju padeže, i koriste predloške konstrukcije i postpozitivne članove. Ipak i južnomoravski srpski dijalekti naginjaju analitizmu, a sličnu strukturu imaju i grčki, albanski i rumunjski, koji zajedno sa makedonskim i bugarskim formiraju balkansku jezičnu grupu, ili Balkan Sprachbund).

Makedonci u Pirinskoj Makedoniji kao i u drugim krajevima Bugarske imaju bugarsku nacionalnu svijest izuzev 5000 prema posljednjem popisu.

Bugarska propaganda traje i danas i ogleda se u davanju bugarskih putovnica državljanima Republike Makedonije koji se izjasne i dokažu da su Bugari. Bugarska putovnica predstavlja veliku pogodnost jer je Bugarska članica Europske unije što Makedonija nije, te ima mnogo pogodniji vizni režim.

Bugarska je predložila da bude potpisan ugovor jamčiti dobrosusjedske odnose dviju zemalja (na temelju Zajedničke izjave od 1999 godine),[1][2] kako bi se omogućila podrška Bugarske za pristupanje Republike Makedonije u Europsku uniju.[3][4]

Srpska strana[uredi VE | uredi]

Srbi svoju tezu grade na činjenicama da je veliki dio stanovništva krajem 19. i početkom 20. stoljeća pod pritiskom Bugara i Turaka prestao slaviti slave (obilježje srpskog naroda) i promijenio završetke svojih prezimena iz -ić u -ski (Ivanović je postalo Ivanovski). Po svjedočenjima Srba koje su protjerali bugarski i albanski fašisti za vrijeme Drugog svjetskog rata, komunistički funkcionar Lazar Koliševski, predsjednik Centralnog Komiteta Komunističke partije Makedonije, je 1947. godine spalio sve crkvene krštenice iz vremena Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije i otpočeo sa prekrštavanjem srpskog i grko-cincarskog stanovništva sa "-ić" u "-ski".

Komite i četnici[uredi VE | uredi]

Srbija je organizirala na teritoriju današnje Republike Makedonije i ubacivala (iz tadašnje Kraljevine Srbije) komitske čete sa ciljem zaštite svog stanovništva od nasilništva Bugara, Turaka i Arnauta (Albanaca).

Bugarski revolucionar Vasil Levski napisao je u Bukureštu 1862. Sintagmu (Ustav) bugarskih gorskih četa (komita). Titoizam potiskuje termin četnik i nameće termin komit, komitski.

Drugi razlog zbog kojeg su srpski komiti 1906. godine promijenili naziv u četnici po nalogu majora Voje Tankosića jest činjenica da su i Srbi i Bugari imali iste epolete, po uzoru na ruske, i da su Srbi Stare Srbije vezivali termin komiti za Bugare i njihove zulume nad tamošnjim Srbima.

Sukob pravoslavnih crkvi[uredi VE | uredi]

Sukob između SPC i MPC nastao je zbog samoproglašenja autokefalnosti MPC koju nije potvrdila nijedna relevantna instanca u pravoslavnoj crkvi (Carigradski patrijarhat ili SPC) niti je priznaje ijedna druga pravoslavna crkva na svijetu. Proglašenje autokefalnosti izvedeno pod utjecajem određenih vladajućih struktura u ondašnjoj Jugoslaviji.

Kronologija raskola[uredi VE | uredi]

1945. godine, odmah po formiranju Federativne Narodne Republike Jugoslavije dolazi do protjerivanja oca Jovana Cvijovića (termin koji se u pravoslavnom izražavanju naziva „očujavanje“).

1963. godine dolazi do najave raskola od strane Josipa Broza Tita, saveznog ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića i predsjednika Vlade SR Makedonije Lazara Koliševskog.

1967. godine dolazi do formalnog rascjepa postavljenjem arhiepiskopa Dositeja,a nakon njegove smrti arhiepiskopa Mihaila na položaj arhepiskopa ohridskog.

2003 .godine SPC predlaže autonomni status MPC u okviru SPC, što znači da sve ostaje po starom, ali da su vjernici i svećenstvo autonomne Ohridske, odnosno Ohridsko-prilepske Arhiepiskopije dužni da u svakoj liturgiji spominju ime patrijarha Pavla. Ovaj prijedlog prihvatio je jedino episkop vardarsko-veleški egzarh (grčki: izaslanik) Jovan Vraniškovski (vladika Jovan).

SPC je predložila MPC dogovor o vraćanju u kanonsko jedinstvo po kome je MPC zadržavala nadležnosti kao i do sada i ima poseban autonomni status unutar SPC, što bi u praksi značilo da sve ostaje kao i prije, ali je MPC na papiru u okviru SPC. MPC je ovu ponudu odbila, sa izuzetkom vladike Jovana koji je prihvatio dogovor i vratio se u kanonsko jedinstvo sa SPC. Vladika Jovan je zbog toga izbačen iz MPC, a sredinom 2005. godine je završio u zatvoru.

Sukob SPC s MPC dio je velikosrpskog djelovanja SPC koja i dalje inzistira da MPC promjeni svoje ime, tj. da izbaci riječ "makedonska".

Grčka strana[uredi VE | uredi]

Grci negiraju stanovništvu Republike Makedonije i njoj samoj upotrebu termina Makedonija, Makedonac i makedonski jezik jer je Makedonija naziv njihove povijesne države (Aleksandar Makedonski) i nema nikakve veze sa Slavenima koji su se tu naselili nekoliko stoljeća kasnije. Ovaj sukob i dalje traje zbog čega je službeni naziv republike Makedonije BJRM (Bivša jugoslavenska republika Makedonija), ali se sve češće provlače ideje koje bi mogle okončati sukob oko naziva koji bi zadovoljio obje strane (Severna Makedonija ili Slavenska Makedonija). Kada se govori o nazivima Sjeverna Makedonija i Slavenska Makedonija, kao kompromisnim rješenjima, treba ukazati na činjenicu da se ovi prijedlozi provlače još od kraja 20. stoljeća. Oblasti sjeverno od Ohrida, Bitole, Prilepa, Đevđelije i Strumice, pripadaju južnom dijelu Stare Srbije,kao i da pod sjevernom Makedonijom treba smatrati Blagoevgradski okrug u Bugarskoj. Drugi prijedlog (Slavenska Makedonija) ide za izazivanjem srpsko-bugarskog animoziteta,koji danas postoji samo na intelektualnoj ravni,ali da teritorijalni spor ne postoji. Postoje pretpostavke da ako bi Vlada BJRM prihvatila gore spomenute nazive kao kompromisne, Carigradski patrijarhat bi priznao autokefalnost MPC, kao u slučaju „Estonske Apostolske Crkve“ i “Autokefalne Ukrajinske Pravoslavne Crkve“.

Treba istaknuti da je poznati srpski znanstvenik i veliki poznavalac geografije i naroda Balkanskog poluotoka Jovan Cvijić, smatrao da ni Srbi ni Bugari nisu u pravu, već da je stanovništvo na teritoriju današnje Republike Makedonije zasebna grupa unutar Južnih Slavena.

Makedonski znanstvenik prof. Igor Janev je svojim radom u renomiranom časopisu American Journal of International Law pokazao da je Makedoniji pri prijamu u Ujedinjene narode (UN) uvjetovano dopunskim uvjetima izvan egzostivno utvrđenih u Povelji UN, suprotno Savjetodavnom mišljenju Međunarodnog suda pravde iz 1948., i suprotno Rezoluciji Opće skupštine UN 197/3 (1948)kojom se isto Savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda prihvaća. Ovim je dr. Igor Janev pokazao nezakonitost dopunskih uvjeta učlanjenja za Makedoniju (uvjeta: 1. da se nosi referenca odnosno denominacija Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija; i uvjeta 2. da nakon prijama u UN Makedonija ima obvezu pregovoranja s drugom državom odnosno Grčkom o svom ustavnom imenu). Janev je Ultra-Vires akt UN-a dokazao metodom da transcedirajući u vremenu uvjeti za prijam u organizaciju UN ne mogu biti legalni. Time Janev, zapravo, predlaže rješenje problema imena procedurom iniciranja preko Opće skupštine UN pitanja Međunarodnom sudu pravde (za Savjetodavno mišljenje)o zakonitosti dopunskih uvjeta učlanjenja za Makedoniju. Po dobijenom Savjetodavnom mišljenju suda, prihvaćanjem Opća skupština UN bi uspostavila ustavno ime (Republika Makedonija) u Ujedinjenim Narodima[5].


Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • 1. Banac, I: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika, Globus, Zagreb, 1988.