Marija Jurić Zagorka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Marija Jurić Zagorka, spomenik Stjepana Gračana, 1990. g.

Marija Jurić Zagorka (Negovec kraj Vrbovca, 2. ožujka 1873.Zagreb, 29. studenoga 1957.),[1] hrvatska književnica i novinarka.

Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Djelovala i jedno vrijeme uređivala Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana.

Životopis[uredi VE | uredi]

O životu Marije Jurić, mnogo je toga bilo nepoznato, čak i datum rođenja. Dosad se najčešće spominjao 1. siječnja 1873., no uvidom u matične knjige u Hrvatskomu državnom arhivu ustanovljeno je da je rođena 2. ožujka 1873. u selu Negovec kraj Križevaca (danas dio Vrbovca) u imućnoj obitelji od majke Josipe Domin[1] i oca Ivana Jurića.[1] Krštena je 3. ožujka 1873.[1] imenom Marianna.[1] Iako dobrog imovnog stanja, obitelj u kojoj je bilo četvero djece [dvojica braće i sestra Dragica (1879.–1896.)],[1] živjela je, kako to sama Zagorka svjedoči, prilično nesretno. Djetinjstvo je provela u Hrvatskomu zagorju, gdje je njezin otac posjedovao imanje Golubovec (kod Lobora) i upravljao imanjem Šanjugovo, u vlasništvu baruna Geze Raucha.[1]

Marija je odrasla na selu i djetinjstvo je provela u toj zagorsko-gospoštijskoj sredini. Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, polazila u Varaždinu i Zagrebu. Otac je planirao Mariju poslati na studij u Švicarsku, ali se tomu usprotivila majka. Marija je izrazila želju postati glumicom.[1] U petnaestoj godini, pred sam završetak, napušta školovanje zbog nesređenih obiteljskih odnosa i od tada će joj njezina škola biti njezin život. No ipak je htjela postići neko zvanje i njezina velika želja je od tada postati poštaricom.[nedostaje izvor] Nakon šest godina školovanja u zagrebačkomu Samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Zagorka odlazi iz Zagreba. Konačno će se vratiti tek nakon sedam godina, da bi tu doživjela duboku starost i umrla 29. studenoga 1957. godine.[1]

Na inzistiranje majke krajem 1891. godine pristaje na udaju za čovjeka kojeg ni ne poznaje,[1] madžarskoga željezničarskog činovnika Andriju Matraja. Iako se otac protivio udaji zbog velike razlike u godinama mladenaca[1] (sedamnaest godina), ne zabranjuje brak te Marija odlazi sa svojim mužem u Mađarsku (početkom 1892. u Sambotel).[1] Za ideale svoje mlade žene nije imao razumijevanja. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske. Muž ubrzo odlučuje Zagorkin književni talent unovčiti, te joj nude visoka i unosna namještenja odluči li se pisati u mađarskom duhu. Zbog ljubavi prema domovini odbija tu ponudu, što uz već prisutne stare konflikte s muževljevim i svekrvinim ponašanjem dovodi brak do završetka nakon samo tri godine, dramatičnim bijegom iz muževe kuće (1895.)[1] i prekidom odnosa s roditeljskim domom. Bježi prvo ujaku u Srijemsku Mitrovicu, a zatim u Zagreb. Pomoću oca uređuje rastavu braka, koja završava optužbom tužiteljice (Zagorke) majčinom zaslugom pri svjedočenju protiv kćeri. Time joj je muž bio oslobođen plaćanja alimentacije i dužnosti vraćanja njezine osobne imovine. Kasnije se još jednom udala za kolegu - novinara Slavka Vodvařku (čit. Vodvaršku) i taj je brak trajao desetak godina (od 1900.–1914.), podalje od očiju javnosti.

Pokopana je na Mirogoju u arkadama zaslužnih građana, 4. prosinca 1957. godine.[1]

Novinarska karijera[uredi VE | uredi]

Listopada, godine 1896. izlazi prvi Zagorkin članak, objelodanjen u Obzoru. Članak je bio odraz rodoljubnog i društvenog revolta pod nazivom Egy Percz ( Jedan časak ). Nakon toga članka na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera ulazi u redakciju Obzora kao referent za mađarsko-hrvatsku politiku, daju joj posebnu sobu, da je nitko od posjetitelja ne bi vidio, jer je žena. Mogla je pisati što je htjela, ali anonimno. Zagorku ova diskriminacija ljuti i vrijeđa, ali ju ne iznenađuje. Time započinje svoj uspon u novinarskoj karijeri. Do tog mjesta nije došla lako. Ravnateljsko vijeće se protivilo, jer su govorili da će ugled Obzora pasti ako publika sazna da "tamo radi neka žena". Strossmayer se tad pokazao iskrenim kršćaninom i pravim pionirom borbe za ženska prava. Marija Jurić primljena je na njegov nalog kao politička suradnica i referentica mađarsko-hrvatske politike.[2]

Zagorka se cijeloga života žestoko borila da dokaže kako ona jest netko. Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Parlamenta, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora 1896. sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i inteligenciju. Potaknula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama, i tako nazvan - Ženski list od 1925. do 1938., zatim Hrvaticu. Unatoč tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.

Neko vrijeme je bila urednica Obzora. Surađivala je i u Vijencu i u sarajevskoj Nadi. Počinje pisati romane koji su predstavljali društveni i nacionalni protest. Prvi roman je Roblje (1899.), koji je zaslugom Strossmayera izlazio u Obzoru.

Međutim, u književnosti se javlja još crticom Pod sljemenom koja je izlazila u Bršljanu 1886. Pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička vještica (Male Novine 1912.-1914.) Kao rezultat autoričina prihvaćanja Strossmayerova prijedloga u razdoblju od 1912.-1953. godine napisala je i objavila dvadesetak romana. Neuklopljiva u književno-stilističku matricu vremena u kojima su se pojavljivala, Zagorkina djela nisu pratile ozbiljne književne kritike. U isto vrijeme čitatelji su s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana koji su izlazili u Malim Novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici. Također na nagovor samog Strossmayera počinje pisati povijesne romane i drame.

Literarni rad[uredi VE | uredi]

Piše komedije, romane, jednočinke i satire, tim daje značaj razvoju hrvatske dramske književnosti. Njezino scensko djelo je komedija Jalnuševčani (1917.) koja svoje tematsko izvorište crpi jednako iz hrvatske književne tradicije, kao i iz hrvatke zbilje ondašnjeg vremena. Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da je napisala oko trideset i pet, od kojih neki nisu dovršeni, a neki možda nisu ni napisani.

Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Đalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu. Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu. Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u Pismima slavnim ženama kaže: Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.

Djela[uredi VE | uredi]

Povijesni romani[uredi VE | uredi]

  • Grička vještica – ciklus od 7 romana (Tajna Krvavog mosta, Kontesa Nera, Malleus Maleficarum, Suparnica Marije Terezije I, Suparnica Marije Terezije II, Dvorska kamarila, Buntovnik na prijestolju)
  • Gordana (1934.-1935.)[3]
  • Kći Lotrščaka (1921.-1922.)[3]
  • Kraljica Hrvatâ (1937.-1939.)[3]
  • Kneginja iz Petrinjske ulice,[4] (1910.), prvi[4] hrvatski kriminalistički roman
  • Kamen na cesti (1937.), romansirana biografija Zagorke

Drame[uredi VE | uredi]

  • Kalista i Doroteja, napisala s 14 godina[4]
  • Filip Košenski
  • Evica Gupčeva

Romani[uredi VE | uredi]

  • Plameni inkvizitori
  • Republikanci
  • Vitez slavonske ravni
  • Jadranka, posljednje[4] djelo, 1953.[4]
  • Roblje
  • Mala revolucionarka
  • Nevina u ludnici
  • Pod prezimenom Jurić Vodvařka objavila Crveni ocean (1918.), socijalno-utopistički roman, temeljen na događajima Ruske "Listopadske revolucije"[1]

Pseudonimi[uredi VE | uredi]

  • M. Jurica Zagorski[1]
  • Petrica Kerempuh
  • Jurić Vodvařka[1]
  • Iglica

Časopis[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Marija Jurić Zagorka
  • Godine 1925. utemeljila je "Ženski list", prvi hrvatski ženski časopis.[4]
  • "Hrvatica"

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 Slavica Jakobović Fribec: Marija Jurić u: Francisca de Haan, Krassimira Daskalova, Anna Loutfi (Eds.) : A Biographical dictionary of women's movements and feminisms. Central, Eastern, and South Eastern Europe ; 19th and 20th centuries, 1st ed., Central European University Press, Budimpešta, 2006., str. 195.-199., ISBN 963-7326-39-1
  2. Aleksandar Vojinović: Trebam li se odreći svojih knjiga zato što me toliki čitaju?, Jutarnji list, 1. kolovoza 2008.
  3. 3,0 3,1 3,2 Jurić-Zagorka, Marija. Grička vještica, [ Hergešić, Ivo (predgovor)], Svezak 1., Stvarnost, Zagreb, 1976., str. xix (predgovor)
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Novak, Slobodan Prosperov. Povijest hrvatske književnosti : od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 300., (ISBN 953-212-033-5)