Marija de' Medici

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Marija de Medici

Marija de' Medici (Firenca, 26. travnja 1573. - Köln, 3. srpnja 1642.), francuska kraljica, regentica od 1610.-1617. godine.

Druga žena Henrika IV. koja je nakon njegova ubojstva preuzela vlast tj. postala regenticom svojeg maloljetnog sina Luja XIII.

Umrla je u progonstvu u Kölnu.

Biografija[uredi VE | uredi]

Marija Medici je bila kći Nadvojvode i vladara Velikog vojvodstva Toskana - Francesca I. Medicija (1541.-1587.) iz moćne dinastije Medici i Nadvojvodkinje Ivane Austrijske (1547.-1578.) preko koje je bila unuka cara Svetog Rimskog Carstva Ferdinanda I. Marija i njena sestra Eleonora de' Medici jedine su preživjele djetinstvo od sedmero djece koliko su ih njihovi roditelji imali.

Marija kao francuska kraljica[uredi VE | uredi]

Marija Medici bila je slavna po svojoj ljepoti, a godine 1600. udali su je za francuskog kralja, Henrika IV., nakon poništenja njegova braka sa Margaretom od Francuske, uz bogati miraz od 600 000 kruna. Već sljedeće godine rodila je sina, dofena Luja, ali unatoč tome njen aranžirani brak nije bio sretan, jer joj je muž imao brojne ljubavnice koje ona nije trpila zbog ljubomore. Često se svađala sa Henrikovim ljubavnicama, i to riječima koje su šokirale dvorjane. Najveće skandale prouzročila je u svađi sa Henrikovom "glavnom" ljubavnicom - Catherine Henriette de Balzac d'Entragues, kojoj je on obećao brak prije nego je oženio Mariju. Kako joj muž nije pružao podršku u tim prepirkama, zbližila se i sprijateljila sa njegovom bivšom ženom, te je čak natjerala Henrika da je vrati na dvor.

Krunidba Marije Medici slika Rubensa

Marija kao francuski regent[uredi VE | uredi]

Iako je za muževa života pokazivala malo političkog znanja i sposobnosti, proglašena je regentom nekoliko sati nakon njegovog ubojstva 1610. godine. Prvo što je učinila nakon dolaska na privremenu vlast bilo je izbacivanje svih Henrikovih ljubavnica sa dvora. Marija Medici nije bila iznimno mudra, ali je bila jako tvrdoglava, ubrzo je pala pod uticaj svoje dvorjanke Leonore "Galigai" Dori i njenog muža Concina Concinija. Na njihov nagovor otpustila je sposobnog muževog ministra - vojvodu Maximiliena de Béthuneja krenula sa progonom hugenota u Francuskoj.

Marija Medici provodila je pro-katoličku politiku i trudila se promijeniti anti-habsburgško raspoloženje prisutno na francuskom dvoru i u narodu. Našla je u podršku u Španjolskoj, te aranžirala brak svog najstarijeg sina i najstarije kćerke za članove španjolske kraljevske porodice; sina Luja oženila je za kastiljsko-aragonsku infantkinju Anu, a kćer Elizabetu udala za kastiljsko-aragonskog kralja Filipa IV. Kćer Henriku Mariju udala je za englesko-škotskog kralja Karla I..

Progonstvo[uredi VE | uredi]

Njena tvrdoglava politika uskoro joj je došla glave, dvorska aristokracije se uskoro pobunila protiv nje, jedno vrijeme se uspjela održati - plaćajući ucjene koliko su od nje tražili. Njena pozicija se pogoršala kad se moći na francuskom dvoru dočepao Kardinal Richelieu, koji je nastojao ukloniti habsburgški uticaj s francuske političke prilike. Stvar se zakomplicirala kad je njen sin Luj XIII. dosegao punoljetnost čime je njeno regentstvo završilo, on je nastavio slijediti Richelieuovu politiku i protjerao majku u izolirani Dvorac Blois. Nakon dvije godine zatočeništva Marija je pobjegla i udružila se sa opozicijom protiv Richelieua i svog sina.

Nakon neuspjelog pokušaja državnog udara Marija je opet protjerana iz Francuske, ali ovaj put zauvijek; umrla je u egzilu, na proputovanju u Kölnu 3. svibnja 1642.