Marko Marulić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Marko Marulić
Marko Marulic (Zagreb).jpg
Rođenje 18. kolovoza 1450.
Split, Hrvatska
Smrt 5. siječnja 1524.
Split, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Književni period humanizam

Marko Marulić (lat. Marcus Marulus Spalatensis) (Split, 18. kolovoza 1450. - Split, 5. siječnja 1524.) hrvatski je književnik i kršćanski humanist, otac hrvatske književnosti. Često mu se dodijeva i etnik Splićanin. Ostavio je bogat i raznovrstan opus, koji se odlikuje iznimnom književnom stilizacijom, znanjem i vještinom te sposobnošću prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici.[1]

Većinu svojih djela pisao je na latinskom, ali je ostavio i značajan opus na hrvatskome te nekoliko kratkih spisa na talijanskome jeziku. U svojim latinskim djelima potpisuje se kao "Marcus Marulus Spalatensis" ili "Marcus Marulus Delmata", a u hrvatskim kao "Marko Pečenić".[2] Književni uzori su mu bili Biblija, antička književnost i patrologija.[3]

Prva uporaba riječi psihologija pripisuje se Maruliću.[4]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je u splitskoj plemićkoj obitelji Marulić koja se od 1436. nazivala i Pecenić ili Pečenić.[5] Oblik Marulić nalazi se u Juditi. U Splitu je završio humanističku školu, no ne zna se točno gdje je studirao, prema nekim pretpostavkama u Padovi. Bavio se odvjetništvom u rodnome gradu i obavljao razne gradske dužnosti: egzaminatora, sudca, izvršitelja oporuka. Središnja je osoba splitskoga humanističkoga kruga.[2][3]

O Marulićevim su se mladenačkim godinama stvorila dva oprečna mišljenja: s jedne je strane Franjo Božičević Natalis u Marulićevoj biografiji napisao da je u mladosti živio raskalašeno. Prema drugoj je priči Marulić od početka živio poluisposničkim životom.

Spomenik Marku Maruliću u Splitu. Svečano otkrivanje spomenika bilo je 26. srpnja 1925. godine, povodom otvorenja željezničke pruge Zagreb-Split i održavanja velike Jadranske izložbe. Na postamentu je s prednje strane kipar Ivan Meštrović uklesao: Marko Marulić 1450.-1524., a sa stražnje: Ivan Meštrović svoje djelo poklonio. Ploču su 1942. godine čekićima razmrskali talijanski fašisti.

Bio je aktivan u pomaganju hrvatskim knezovima protiv Turaka. I pjesnikovi pozivi na borbu protiv Turaka zrače hrvatskim rodoljubljem. Hrvati su mu glavni predstavnici borbe protiv Osmanlija, pa poimence Ugre i ne spominje u svojoj pjesmi "Molitva suprotiva Turkom". Povremeno je putovao u Veneciju i Rim, a neko je vrijeme proveo na Šolti, što u Ribanju i ribarskom prigovaranju spominje i Petar Hektorović.

Marulića se naziva ocem hrvatske književnosti, učenim pjesnikom, poeta doctus te kršćanskim pjesnikom, poeta christianus. Biografiju mu je napisao Frano Božičević Natalis, nazvanu Vita Marci Maruli Spalatensis ("Život Marka Marulića iz Splita").

Stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Forma[uredi VE | uredi]

Marulić preuzima srednjovjekovne sadržaje, ali postavlja ih u nove oblike, vjerojatno utjecajem pokreta laičke pobožnosti, tzv. devotio moderna.

Jezik mu je splitska čakavica s umjerenim staroslavizmima, raguzeizmima i štokavizmima, dok latinski odražava srednjovjekovlje i u leksiku i u stilu. Djela su mu trojezična, s opusom na latinskom (80%), hrvatskom i talijanskom (3 pisma i 2 soneta). U svojim pisanjima služio se i glagoljicom.

Tematika[uredi VE | uredi]

Pisao je prozna i pjesnička djela na latinskome i hrvatskom jeziku. Kao kršćanski humanist nastojao je uskladiti antičku mudrost i poetiku s biblijskim profetizmom i kršćanskom duhovnošću. U svojim djelima nadahnjivao se Biblijom i hagiografijom, antičkim klasicima i crkvenim ocima, suvremenim zbivanjima i kršćanskim moralnim načelima. Europsku, ali i svjetsku slavu stekao je duhovnim i moralističkim spisima na latinskom jeziku koji su u XVI. i XVII. st. doživjeli brojna izdanja i prijevode i bili medu najčitanijim onodobnim duhovnim djelima. Glavni je predstavnik religioznog nadahnuća među humanistima.

Djela[uredi VE | uredi]

Marko Marulić u doba turskih napada na dalmatinske gradove piše djelo Judita kojim želi ohrabriti Splićane i građane ostalih dalmatinskih gradova da se odupru osmanlijskoj opasnosti.

Hrvatska djela[uredi VE | uredi]

Spomenik u Mostaru, na Trgu hrvatskih velikana, podignut od strane Matice hrvatske
Spomenik u Vukovaru.
  • Judita (napisana 1501., objavljena 1521.), u versi haruacchi slozhena.., religiozni je ep na hrvatskome jeziku i čakavskome narječju, nadahnut starozavjetnom junakinjom Juditom, onodobnim zbivanjima (osmanlijski prodor u hrvatske zemlje), a istodobno je i tumač kršćanskog svjetonazora.
  • Suzana - biblijska poema u 780 stihova, na kraju djela spominje hrvatske knjige, a tematizira biblijsku priču babilonskoj Židovki lažno optuženoj za preljub.
  • Molitva suprotiva Turkom - pjesma u 172 dvostruko rimovana dvanaesterca protuturske tematike, napisana između 1493. i 1500.. U pjesmi je skriven akrostih Solus deus potes nos liberare de tribulatione inimicorum Turcorum sua potentia infinita, "Samo nas Bog može spasiti od nevolje naših neprijatelja Turaka", koji je otkrio Luko Paljetak. Pretpostavlja se da su na nj utjecali Juraj Šižgorić svojom Elegijom o pustošenju Šibenskog polja te srednjovjekovna pjesma Spasi, Marije, tvojih vjernih iz Tkonskog zbornika. Marulić je ovim djelom utjecao na Zoranićeve Planine u kojima pjeva ganku pastira Marula aludirajući na Turce, zatim na Petra Lučića i djelo Molitva Bogu protiv Turkom te na Primoža Trubara i djelo Pjesni zuper Turke.
  • Tuženje grada Hjerosolima - lamenti protuturske tematike.
  • Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, Utiha nesriće (dijaloška pjesma), Od uzvišenja Gospina, Svrh muke Isukrstove, Uredi duhovni, Stumačenje Kata - nabožne i moralističke pjesme.
  • Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira, Poklad i korizma - svjetovna poezija, pjesme posvećene sestri Biri.
  • Oficij Blažene Dive Marije, Od naslidovanja Isukarstova - prijevodi s latinskog, potonji iz izvornika Tome Kempenskog, De imitatione Christi.
  • dva pisma Katarini Obirtić - uz prozne dijelove u Juditi, jedini prozni hrvatski tekstovi.

Djela koja se obično pripisuju Maruliću:

  • Prikazanje historije svetoga Panucija - dramski tekst kao adaptacija talijanskog predloška Fea Balcarija.
  • Skazan'je od nevoljnoga dne od suda ognjenoga - dramski tekst.
  • Govoren'je svetoga Bernarda od duše osujene dramski tekst.

Latinska djela[uredi VE | uredi]

Spomenik Marku Maruliću u Čileu
  • Davidias ("Davidijada") religiozni je junačko-povijesni ep u 14 knjiga sa 6765 heksametara. Ep je napisan po Vergilijevu uzoru u klasičnom latinskom jeziku, s nekim primjesama biblijskog i srednjovjekovnog latiniteta i posjeduje znatne umjetničke kvalitete. U djelu spaja biblijske (priča o kralju Davidu) i antičke motive, ali s izrazito kršćanskom tendencijom, pri čemu je cijelo djelo alegorija: David je Krist, a Šaul Židovi, a na kraju se djela nalazi ključ za otkrivanje analogije, Tropologica Davidias expositio. Prvi je put izdana kasne 1954. godine.
  • De humilitate et gloria Christi ("O poniznosti i slavi Krista") - kristološka je rasprava iz 1518. godine u kojem dokazuje Židovima da je Krist obećani Mesija.
  • De institutione bene vivendi per exempla sanctorum ("Pouke za čestit život prema primjerima svetaca") - moralistički je spis biblijskoga i hagiografskog nadahnuća, zbirka poučnih pričica i anegdota, religiozno, moralno i poučno djelo u šest knjiga iz 1498. godine. To je njegovo u svijetu najprevođenije djelo, koje je za njegova života prevedeno čak i na japanski jezik, a tiskano je šezdesetak puta (četiri puta za života).
  • De ultimo Christi iudicio - retorički najdotjeraniji Marulićev tekst, nastao oko 1520. godine, a prvi je put izdano 1901. godine.
  • De veteris instrumenti viris illustribus commentarium - kompendij je Starog zavjeta iz 1517. godine, prvi put izdano 1901. godine.
  • Dialogus de Hercule a Christocolis superato ("Dijalog o Herkulu kojega su nadvisili Kristovi štovatelji") - dijalog je nastao oko 1519. godine, a tiskan je 1524. godine. U dijalogu Pjesnik i Teolog raspravljaju o uporabi mitologije (Heraklo) i alegorije u pjesništvu. U posveti se Marulić divi Erazmu Roterdamskom.
Naslovnica Evangelistariuma (Evanđelistara) iz 1571.
  • Epistola Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI. - pismo je Hadrijanu VI. kao apel za uspostavu sloge među katoličkim vladarima da se zajedno odupru Turcima.
  • Evangelistarium ("Evanđelistar") - sustavna je moralistička rasprava u sedam knjiga, nastala u razdoblju od 1480. do 1500., tiskana šezdesetak puta. U djelu se govori o etičkim načelima i moralnim dužnostima kakva se očekuju od jednog kršćanina, a temelj su tri kreposti: vjera, nada i ljubav.
  • Grata salutatrix - elegijska je poslanica Frani Božičeviću Natalisu.
  • In epigrammata priscorum commentarius - tumač starih natpisa nastao poslije 1503. godine, posvećen Dmini Papaliću.
  • In somnum diurnum - tužaljka je Frani Martinčiću.
  • Regum Dalmatiae et Croatiae gesta - slobodan je prijevod dijela Ljetopisa popa Dukljanina, tzv. Hrvatske kronike, nastao 1510., a prvi put izdan 1666. godine, posvećen Dmini Papaliću.
  • Repertorium, Multa et varia - izvadci su iz Biblije te antičkih i humanističkih djela, prvi put tiskani 1998. godine.
  • Quinquaginta parabolae zbirka je pripovjedaka iz 1510. godine posvećena Tomi Nigeru, a uzor su novozavjetne priče.
  • Vita divi Hieronimi - djelo iz 1507. godine, a prvi je put izdana kasne 1994. godine. Priložena mu je polemička rasprava protiv onih koji tvrde da je sveti Jeronim bio Italac.

Marulić je pisao i latinske pjesme: elegije, epigrame, poslanice, stihovane svetačke životopise, himne, čak i ljubavne pjesme. Poznate su pjesme Carmen de doctrina u osamdesetak izdanja te Hymnus ad deum.

Samo po naslovu poznata djela:

  • Psichiologia de ratione animae humanae ("Psihologija o temelju ljudske duše") - djelo je samo sačuvanog naslova iz popisa Marulićevih radova u Natalisovoj biografiji. Prema tomu sadržava prvo spominjanje termina "psihologija" u književnim izvorima[6], dakle čak šezdesetak godina prije njemačkog filozofa Rudolfa Gockela (Rudolf Goclenius, 1590. rabeći grčki alfabet), [7] kojeg se u literaturi obično spominje kao tvorca navedenog pojma.
  • Quaestiones utriusque testamenti, de pace Italia carmen heroicum

Prijevodi na druge jezike[uredi VE | uredi]

Prijevodi s drugih jezika[uredi VE | uredi]

Na hrvatski je oko 1500. preveo djelo Tome Kempenca Od naslidovan`ja Isukarstova i od pogarjen`ja tašćin segasvitnjih.[8]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. NSK - Sjećanje na Marula ,pristupljeno 4. siječnja 2013.
  2. 2,0 2,1 Proleksis - Marko Marulić, pristupljeno 5. studenog 2013.
  3. 3,0 3,1 Hrvatska enciklopedija - Marko Marulić, pristupljeno 5. studenog 2013.
  4. http://www.matis.hr/eng/izlog_opsirnije.php?sw=ljudi&id=252
  5. Kuzmanić, Mario-Nepo, str. 87.
  6. Članak Krune Krstića na stranicama Hrvatskoga psihološkoga društva
  7. http://www.lzmk.hr/izdanjeZavodNatuknica.aspx?id=141
  8. Knjižnice grada Zagreba Thomas a Kempis: Od naszleduvanya Kristussevoga: knige chetiri

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Pandžić, Zvonko, Nepoznata proza Marka Marulića. O novootkrivenim i novoatribuiranim hrvatskim rukopisima. Zagreb, Tusculanae Editiones, 2009., 173 str. ISBN 987-953-95144-6-2.
  • Kuzmanić, Mario-Nepo, Splitski plemići, prezime i etnos, Split, 1998. ISBN 953-163-106-9
  • Marulić, Marko, Leksikon hrvatskih pisaca, Školska knjiga, Zagreb, 2000.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Marko Marulić
Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorna djela autora: Marko Marulić

Mrežne stranice[uredi VE | uredi]