Marko Vidaković
Marko Vidaković dr. ing. (Srijemska Mitrovica, 1890. – Zagreb, 1976.), hrvatski arhitekt, urbanist i publicist.
Završio je arhitetonski fakultet u Beču i Pragu, te doktorirao 1939. godine - promoviran je u veljači 1940, kao prvi doktor tehničkih znanosti na Univerzitetu u Beogradu.[1] Djelovao je u Zagrebu. Po čemu ga pamti povijest hrvatske arhitekture jest vila Pfeffermann u Jurjevskoj 27 (danas Veleposlanstvo Češke Republike) u Zagrebu, također iz 1928, koja je uz Ulrichov Veslački dom najraniji primjer domaće funkcionalističke arhitekture međunarodnog stila. Vila je specifičnog L-tlocrta, koji u glavnom traktu presijeca pravokutnik tvoreći prostrani dnevni boravak iz koga nas spaja stubište s gornjom etažom. Specifičnost vile naglašena je vertikala svjetlarnika, kojom se prvi put u hrvatskoj arhitekturi dematerijalizira ploha zida, stvarajući privid širenja unutrašnjosti vile prema vrtu i ulici. Maestralno komponiranje zidnih ploha, poigravanje s masama, volumenima i ritmom — istodobno i jednostavno i složeno, vili daje gotovo skulpturalni karakter neponovljiva vizualnog dojma.[2]
Vila Pfeffermann posljednje je njegovo važnije realizirano djelo. Sačuvani projekti iz 1930-ih za tramvajska stajališta (1930.), umjetnički dom (1930.), kliniku za otorinolaringologiju (1940.), u Zagrebu pokazuju kako se radilo o iznimno talentiranom arhitektu koji je potpuno usvojio oblikovni jezik moderne arhitekture. U njezinu širenju na području Hrvatske i Jugoslavije odigrao je važnu ulogu putem tekstova koje je objavljivao u časopisu Arhitektura iz Ljubljane, kao i u zagrebačkim te beogradskim novinama.[3]
Humanitarni rad: spašavanje djece u II. svjetskom ratu[uredi | uredi kôd]
Bio je angažiran u vodstvu dobrotvorne organizacije Unutarnji jugoslovenski front. Ta je udruga od dobrotvornih prihoda oformila značajan kapital koji je stvarao prihode koji su se tijekom II. svjetskog rata pokazali odlučnim za spašavanje velikog broja siročadi u NDH, prije svega srpske etničke pripadnosti. Problem je rastao tijekom 1942. godine, kako su njemačke vojne snage upućivale na prisilni rad u Njemačku sve veći broj civila srpske etničke pripadnosti, u čijim su se selima uglavnom opskrbljivali partizani. Djeca su stoga u velikom broju ostajala nezbrinuta i izložena smrtnoj pogibli.[4] U tom radu je M. Vidaković blisko surađivao s humanitarkom Dianom Budisavljević i nadbiskupom Alojzijem Stepincem.[5][6]
Od sredine 1944. godine je Marko Vidaković nastavio humanitarni rad odvojeno od Diane Budisavljević.[7]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ "Vreme", 10. feb. 1940, str. 10 i 16. digitalna.nb.rs (ćirilica)
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. lipnja 2009. Pristupljeno 15. studenoga 2010. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) - ↑ Dragan Damjanovic. Arhitekt Marko Vidaković i arhitektura Zagreba između dva svjetska rata (Architect Marko Vidaković and the Architecture in Zagreb during the Interwar Period), Zbornik Seminara za studije moderne umetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. 12 (2016); 139-165. Pristupljeno 1. travnja 2019. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Dragoje Lukić. 13. listopada 2019. Rat i djeca s Kozare (poglavlje "Djeca iz pakla"). Književne novine, Beograd, 1990. Pristupljeno 13. listopada 2019.
- ↑ Stipan Bunjevac. 30. siječnja 2017. SVJEDOČANSTVO DUŽNOSNIKA NDH-a: Nadbiskup Stepinac prosvjedovao je jer nije bilo slobode biranja. Glas Koncila. Pristupljeno 13. listopada 2019.
- ↑ Stipan Bunjevac. 11. svibnja 2021. PONOS KATOLIČKE CRKVE U HRVATA Kako je nadbiskup pomogao u spašavanju 9633 djece. Glas Koncila. Pristupljeno 13. listopada 2019.
- ↑ Diana Budisavljević. Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945., str. 159-164. Fontes : izvori za hrvatsku povijest, Vol. 08 No. 1, 2002. Pristupljeno 11. svibnja 2021.