Mataco

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mataco.

Mataco (Matako, Wichí; Često nazivani imenom srodne grupe Mataguayo koja danas obuhvaća Vejoz Indijance).- Grupa plemena američkih Indijanaca porodice Mataco-Macan, skupine Mataco-Mataguayo, iz područja Chaca u Argentini, u koje se ubrajaju plemena Noctén i Guisnay. -Mataco Indijance ne bi trebalo poistovjećivati sa Mataguayo plemenima u koje se ubrajaju Abucheta, Hueshuo, Pesatupe, i Vejoz.

Povijest[uredi VE | uredi]

–Izvorno je u misijska vremena bilo oko 60,000 pripadnika Mataco-Mataguayo Indijanaca, no broj im kasnije opada. Godine 1690, otac Arcé sa jezuitskog koledža u Tariji, počinje utemeljivati misije za Mataguayo i Chiriguano (strano pleme), no rezultati su slabi. Indijanci ostadoše vjerniji selilačkom životu. Na kraju su umorni od stalnih prigovora misionara zapalili misiju i ubili nekoliko svećenika, otjeravši ostale iz svoje zemlje. U kasnijem periodu (1756.), jezuitska misija San Ignacio de Ledesma, na rijeci Rio Grande, pritoci Bermeja, utemeljena je za Toba i Mataguayo Indijance, održala se do 1767. –Misionari su uporni i ponovno počinju sa radom u području Chaca. U Selenasu se nastaniše plemena Mataguayo i Chiriguano, a u Centa-i (danas Oran u Salti) Mataguayo i Véjoz. Ove dvije misije 1799. nastanjivalo je blizu 900 Indijanaca i 7,300 grla stoke. Za neko vrijeme i one će biti raseljene, a Indijanci će se vratiti svom uobičajenom životu.

Etnografija[uredi VE | uredi]

Prema opisima oca Alejandro Corrado-a, iz Tarije, njihove kuće su štitnici od grmlja, rasipane po šumi, visoke jedva toliko da se može uspraviti u njima. I muškarci i žene glave su brijali, a jedina nošnja bijahu pregače. Muškarci su čupali dlake sa brade a lica i tijelo bojali. Življaše uglavnom od ribe i divljeg voća algarrobe, a po istom izvoru, jeli su sve što nije bilo otrovno. Od Algarrobe su pripremali i opojni liker kojega bi uzimali u velikim količinama (vjerojatno misli na svečanosti) i njime se opijali do besvjesti. Ove svečanosti pripremane su u čast dozrijevanja plodova algarrobe, i bijahu za njih najvažnija stvar. Druga važna svečanost bila je ulazak djevojaka u pubertet. Muškarac se bavio jedino lovom i ribolovom, sav ostali posao obavljala je žena. Ženidba je bila slobodna po izboru mladih, a stanište patrilokalno, što bi rekli, žena je odlazila muževim srodnicima. Poligamija i preljub bili su učestali, ali rastava ipak rijetka. Žene nisu pridavale mnogo pažnje svojoj trudnoći, no otac se morao pokoravati običajima kuvade. Imena su djeca dobivala tek u drugoj ili trećoj godini starosti. Abortusi su također bili česti, ali bi do infanticida bi rijetko dolazilo, zakapali bi ga živog na majčinim prsima ako bi umrla na porodu.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]