Matija Rukavina

Izvor: Wikipedija
Matija Rukavina Bojnogradski
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 1737.
Mjesto rođenja Trnovac (Gospić)
Datum smrti 3. svibnja 1817.
Mjesto smrti Beč, Austrija
Nacionalnost Hrvat
Puno ime Matija barun Rukavina Bojnogradski
Titule barun
Opis vojnoga službovanja
Čin podmaršal
Ratovi Sedmogodišnji rat, Napoleonski ratovi
Važnije bitke bitka kod Montenotte 1796.
Vojska Habsburška vojska
Odlikovanja Viteški križ Vojnog reda Marije Terezije

Matija ili Mate Rukavina barun Bojnogradski (Trnovac (Gospić), 1737. - Beč, 3. svibnja 1817.), hrvatski general Habsburške vojske.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Barun Matija Rukavina Bojnogradski rodio se 1737. godine u Trnovcu u časničkoj obitelji. Bio je satnik Ličke pješačke pukovnije, a 1778. godine postao je bojnik u Otočkoj pješačkoj pukovniji. Godine 1789. unaprijeđen je u pukovnika. Ranjen je 1794. godine u bitci s Francuzima kod mjesta Madona de Monte. Kao visoki časnik austrijske vojske došao je nakon pada Mletaka 1797. godine s vojskom u Zadar i pridonio propasti Mletačke Republike. Kao austrijski časnik i hrvatski domoljub bio je pristaša sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom nakon pada Mletačke Republike. Ovakvo držanje generala Rukavine nije se sviđalo Bečkom dvoru koji mu oduzima građansku vlast u Dalmaciji, a ostavlja vojnu vlast nad ovim područjem. Bio je od 1789. do 1795. godine zapovjednik Ogulinske pukovnije. Godine 1797. postavljen je za zapovjednika nekadašnjih mletačkih posjeda, Dalmacije i Albanije. Austrija je to područje upravo stekla mirom u Campoformiju, kojim je dokinuta vjekovna Mletačka Republika. To je bio vrlo težak i osjetljiv položaj pa su Rukavinine zasluge tim veće jer je znatno pridonio mirnom uspostavljanju austrijske vlasti. Njegovo poznavanje zemlje i ljudi, kao i njegova divovska pojava budili su strahopoštovanje, mir i red u svim dijelovima generalata i na njegovim granicama. Godine 1801. Rukavina je promaknut u čin podmaršala, a dvije godine poslije postao je titularni pukovnik-vlasnik 52. linijske pješačke pukovnije. Nakon sklapanja Bečkog mira Rukavina je umirovljen i ostatak života proveo je u Penzingu pokraj Beča. Ondje je i umro 3. svibnja 1817. godine.[1] Sveti Petar Cetinjski je spomenuo Rukavinu u jednom svom pismu iz 1798. godine.[2]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Vladimir Brnardić: PODLISTAK - Hrvatski vitezovi Reda Marije Terezije, Matija Rukavina (1737.-1813.), Simeon Ivičić (1759.-1823.)Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. siječnja 2014. (Wayback Machine), Hrvatski vojnik, broj 167-168, prosinac 2007.
  2. Petrovic Njegos, Petar I. 2015. Sveti Petar Cetinjski, Izmedju molitve i kletve, Petar prvi, str. 235, pismo 74. Svetigora. Cetinje.
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Hrvatski vojnik (http://www.hrvatski-vojnik.hr). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Hrvatski vojnik.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vidi još[uredi | uredi kôd]