Michael Scot

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Michael Scot (lat. Michael Scotus) (Balwearie, o. 1175. - 1236.), škotski srednjovjekovni učenjak, filozof, astrolog i alkemičar, a moguće je da je bio i doktor teologije.[1] Prevodio je djela s arapskog i hebrejskog, između ostalog, istaknuo se prijevodom Aristotela i Ibn Rušdovih komentara Aristotelovih djela.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Scot je isprva studirao u katedralnoj školi u Durhamu[3], pa u Oxfordu i Parizu[4], da bi potom nastavio školovanje, a zatim i djelovanje u Toledu, gdje se stekao ugled astrologa i prevoditelja.[5] Tu prevodi arapske filozofe i priziva duh Averoesa, da bi mu objasnio zamršene misli iz njegovih knjiga.[6]

Oko 1220. godine otišao je iz Toleda na Siciliju, gdje je djelovao u Palermu, kao prevoditelj, mag i astrolog na dvoru kralja Obaju Sicilija, Fridrika II., promicatelja znanosti i osnivača Napuljskog sveučilišta. Istovremeno, postao je svećenik i bio je ađutant dvojice papa, Honorija II. i Grgura IX.[7]

Godine 1224. odbio je položaj biskupa Cashela u Irskoj koji mu je ponudio papa Honorije III. i ostao u Italiji na Fridrikovu dvoru.

Prevoditeljski rad[uredi VE | uredi]

Godine 1217. preveo je Alpetragiusov Liber astronomiae, prvo djelo koje opisuje Aristotelov astronomski sustav, a u isto vrijeme preveo je i Aristotelovo djelo De animalibus.[8]

Potom je otišao iz Toleda u Bolognu, a uskoro je njegov rad zapazio kralj Fridrik II. koji ga je angažirao kao kraljevskog astrologa i prevoditelja. Na kraljevskom dvoru je nastavio prevoditi Aristotelova djela, a upoznao se i s Aviceninim i Averroesovim izvornim djelima.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Liber Introductorius sive Indicia Quaestionum
  • Liber Particularis
  • Physiognomia et de Hominis Procreatione
  • Phisionomia

U legendi[uredi VE | uredi]

Michael Scot je, još za života, došao na loš glas kao crni čarobnjak i vještac, tako da ga je Dante u svom Paklu (XX, 115), smjestio zajedno s vračevima i lažnim prorocima[9], a Boccaccio ga je u Dekameronu (8. dan, 9. priča) predstavio kao varalicu.[10] Takvim optužbama je i sam pripomogao pričajući i čitajući knjige o magiji, iako je osobno bio protiv nekromancije i crne magije.[11] Jednako tako, vjerovao je u djelotvornost metoda divinacije, mada su bile zabranjene i smatrane zlima, a ujedno je i pisao o alkemiji i magijskim vještina, predstavljajući ih kao istinite, uz ogradu kako se ipak protive kršćanskoj nauci.[12]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Thorndike, Lynn, str. 311.
  2. Grdenić, Drago, str. 102.
  3. Bobrick, Benson, str. 100.
  4. http://www.philipcoppens.com/michaelscott.html
  5. Eliksir i kamen, str. 95.
  6. Glavurtić, Miro, Satana, str. 141.
  7. Bobrick, Benson, str. 100.
  8. http://www.philipcoppens.com/michaelscott.html
  9. Dante, str. 111.
  10. Grdenić, Drago, str. 111.
  11. Thorndike, Lynn, str. 319.
  12. Thorndike, Lynn, str. 320.-321.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Alighieri, Dante, Božanstvena komedija, Zagreb, 2004. ISBN 953-7160-64-5
  • Baigent, Michael i Leigh, Richard, Eliksir i kamen: naslijeđe magije i alkemije, Stari Grad, Zagreb, 2000. ISBN 953-6716-11-9
  • Bobrick, Benson, Sudbonosno nebo, Povijest astrologije, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007. ISBN 978-953-178-819-7
  • Glavurtić, Miro, Satana, Sion, Zagreb, 2002. ISBN 953-96886-3-9
  • Grdenić, Drago, Naklada Jesenski i Turk, Alkemija, Zagreb, 2003. ISBN 978-953-222-137-9
  • Thorndike, Lynn, A history of magic and experimental science, volume II, Columbia University Press, New York, 1923. ISBN 0-231-08795-0

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


P vip.svg Nedovršeni članak Michael Scot koji govori o osobi treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.