Milan Stojadinović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Milan Stojadinović (lijevo)

Milan Stojadinović (Čačak, 4. kolovoza 1888. - Buenos Aires, 24. listopada 1961.), srpski ekonomist, sveučilišni profesor i političar. Predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije od 24. lipnja 1935. do 5. veljače 1939. Tijekom Drugog svjetskog rata, 18. ožujka 1941., prognan na grčki teritorij, a zatim predan Englezima. 1948. stiže u Argentinu i nastanjuje se u Buenos Airesu. Tamo stupa u kontakt s bivšim poglavnikom NDH Antom Pavelićem, s kojim krajem 1954. godine sklapa načelni sporazum o razbijanju i podjeli komunističke Jugoslavije. Stojadinović je bio član Jugoslavenske radikalne zajednice i Srpske radikalne stranke.

Dvije godine poslije njegove smrti 1963., "El Economista" objavljuje njegove memoare Ni rat ni pakt - Jugoslavija između dva rata.

Život i karijera[uredi VE | uredi]

Stojadinovićev otac bio je sudac u srbijanskom gradu Čačku. Nakon gimnazije u Čačku, pohađa studij prava u Begradu; nakon studijske godine u Münchenu i Berlinu doktorira u Beogradu. Potom hospitira u Ministarstvu financija u Parizu; 1913. godine je u Londonu. Sa reputacijom talentiranog financijskog pravnika i svjetskog čovjeka, zapošljava se kao niži službenik u Ministarstvu financija u Beogradu. 1918. godine postiže načelničko znanje; državnu službu napušta 1919. godine kako bi postao direktorom novoosnovane "Britiš Tred Korporešen" ("British Trade Corporation") u Beogradu.

1924. godine uzima 36. - godišnjeg Milana Stojadinovića za ministra financija u svojoj vladi znameniti srbijanski političar Nikola Pašić, za ministra. Iskazuje se u stabilizaciji jugoslavenskog dinara; potom ministar u vladi ostaje do 1928. godine. Za vrijeme dikature kralja Aleksandra (1929. - 1935.) M. Stojadinović nije politički aktivan. Međutim je u nekonfliktnim odnosima sa državnim vlastima, djeluje u upravama više poduzeća (među kojima jugoslavenske filijale dvaju britanskih korporacija) i postaje predsjednik beogradske Burze.

Nakon što je u prosincu 1934. godine u atenatu ubijen kralj Aleksandar i nakon potom održanih parlamentarnih izbora u svibnju 1935. godine, prihvaća Stojadinović poziv regenta Pavla i postaje premijer Kraljevine Jugoslavije. Obzirom da je Stojadinović bio poslovno duboko povezan sa britanskim kapitalom, označio je njegov dolazak na čelo jugoslavenske vlade prevladavanje britanskog utjecaja u toj državi.

U njegovoj vladi su sudjelovali slovenski političar Anton Korošec i bošnjački (tada se govorilo: "muslimanski") politički vođa Mehmed Spaho: oni nisu imali ugled koloboracionista srbijanske politike i doživljavani su u političkoj javnosti kao autentični predstavnici svojih etničkih grupa.

Općenito se uzima da je Stojadinović vodio modernu i ekonomski usmjerenu politiku, usmjerenu na industrijalizaciju zemlje. Za razliku od prethodne vlade Bogoljuba Jevtića koja je striktno provodila jugoslavensku ideologiju prema kojoj su Srbi, Hrvati i Slovenci pripadnici tzv. "jugoslavenski narod" (Hrvati za tu ideologiju nisu bili narod, nego "pleme") , vodio je politiku koja je prema Hrvatima bila pomirljiva.

1936. godine njegova vlada je potpisala konkordat sa Svetom Stolicom radi uređenja statusa Katoličke Crkve koji je u Jugoslaviji bio pravno neuređen; zbog žestokog otpora Srpskom pravoslavnom Crkvom - koja "nije vidjela razloga" da ima išta manje status državne crkve nego što to imaju nacionalne Pravoslavne Crkve u pretežno pravoslavnim zemljama poput Rumunjske, Bugarske i Grčke - konkordat nije ratificiran u parlamentu.

Srbi su u velikoj mjeri bili nezadovoljni sa Stojadinovićevom politikom zato što je Antonu Korošcu prepustio faktičnu vlast u Sloveniji ("Dravska banovina"), a osobito ih je smetalo što na području Bosne i Hercegovine je presudnu riječ imao Mehmed Spaho.

U parlamentu je Stojadinović u velikoj mjeri osigurao većinu zahvaljujući članovima Skupštine iz redova Srba koji su bili odani u prvom redu kraljevskom dvoru i izvršnoj vlasti: oni su okupljeni u nofovormiranu partiju (od političara koji su u vlast ušli na listama drugih stranaka) "Jugoslavenska radikalna zajednica" (često izgovarano "Jereze", od kratice "JRZ"). Sa Hrvatima okupljenima u prvom redu oko Hrvatske seljačke stranke su politički pregovori bili dugotrajni i teški, te će nagodbu sa njima postići tek Dragiša Cvetković, Stojadinovićev nasljednik na mjestu premijera.

U programu JRZ se spominjalo "poštovanje triju imena našega naroda - Srbin, Hrvat i Slovenac i njihove ravnopravnosti, poštovanje tradicije, jer će se na taj način razvijati međusobno poverenje." Makar Stojadinović zapravo i nije bio neki predani pobornik ideje "troimenog" jugoslavenskog naroda, za Hrvatsku seljačku stranku i Hrvate u cjelini je ovakvo izražavanje privrženosti jugoslavensku bilo posve neprihvatljivo.

Iako je Stojadinovićev JRZ (kao, objektivno, "kućna partija" kraljevske kuće) u sumnjivim okolnostima postigao većina na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije 1938., duboka politička kriza dovodi 5. veljače 1939. do pada vlade Milana Stojadinovića. Knez Pavle Karađorđević povjerava sastav nove vlade Dragiši Cvetkoviću, do tada ministru socijalne politike i narodnog zdravlja u Stojadinovićevoj vladi.

Nakon II. svjetskog rata odlazi Stojadinović u emigraciju, te od 1948. godine živi i posluje u Argentini. Za hrvatski emigrantski časopis "Izbor" daje 1953. godine intervju, u kojem se zalaže za mirnu razgradnju Jugoslavije, što on vidi kao način "da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim državama i uvek u najboljem prijateljstvu te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa". 1954. godine ulazi u bliske - čak prijateljske - odnose sa Antom Pavelićem, koji pokazuje stanovitu spremnost da dogovori podjelu Jugoslavije, gdje bi Hrvatskoj uz područje današnje Republike Hrvatske pripalo približno polovica Bosne i Hercegovine. Makar je Stojadinović pripremio tekst sporazuma (u kojoj se predviđalo da Srbiji pripadnu Sarajevo i Dubrovnik), izgleda da Pavelić nije parafirao njegov tekst; osobito pak nisu Pavelić i Stojadinović okupili najistaknutije predstavnike hrvatske i srpske emigracije da zajednički potpišu sporazum.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]