Milka Planinc

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Milka Planinc
Milka Planinc

Milka Planinc sredinom 80'-tih.

7. predsjednica Saveznog izvršnog vijeća
u službi
16. svibnja 1982. – 15. svibnja 1986.
Prethodnik Veselin Đuranović
Nasljednik Branko Mikulić
7. sekretarka Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske
u službi
14. prosinca 1971. – 16. svibnja 1982.
Prethodnik  Savka Dabčević-Kučar
Nasljednik Jure Bilić
Rođenje 21. studenog 1924.
Smrt 7. listopada 2010.
Politička stranka SKJ
Zanimanje političar, gospodarstvenik

Milka Planinc (Žitnić kod Drniša, 21. studenog 1924. - Zagreb, 7. listopada 2010.), sekretarka Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i sedma predsjednica Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.

Životopis[uredi VE | uredi]

Podrijetlo i rani život[uredi VE | uredi]

Milka Planinc se rodila 21. studenog 1924. u Žitniću kod Drniša, u obitelji Nikole Malade i Stane rođ. Kašić. Otac joj je bio deklarirani Radićevac koji je završio u zatvor, jer je kao hrvatski domoljub javno opsovao kralja Aleksandra I. Karađorđevića.[1] Majka joj je bila Srpkinja pravoslavne vjeroispovijesti, ali se je udajom za Milkinog oca preobratila na katoličanstvo.[2] 1930. godine Milka je sa roditeljima preselila u Split, gdje je živjela do 1947. godine. Majka joj je umrla 1934. godine, kada je Milka imala deset godina.[2] Milka je osnovnu školu pohađala u splitskom Lučcu, te srednju školu isto u Splitu. Još u toku školovanja se uključila u revolucionarni omladinski pokret i postala član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a zbog čega je imala problema s vlastima Kraljevine Jugoslavije.[3][4][1]

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Čim je počeo Drugi svjetski rat, Planinc se angažirala u otporu talijanskom okupatoru. 1941. godine je kao srednjoškolka i SKOJ-evka demonstrirala pred Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu protiv izdavanja svjedodžbi na talijanskom jeziku. Planinc je pristupila narodnooslobodilačkom pokretu u Hrvatskoj, zajedno sa sestrom, nakon kapitulacije Italije 1943. godine i prvog oslobođenja Splita. Njemački Wehrmacht je ubrzo ponovno zauzeo Split, a Planinc je sa svojom jedinicom prebačena na Vis, gdje se priključila 11. dalmatinskoj udarnoj brigadi sa kojom je ostala do kraja rata. Komandant Planincinog bataljuna je bio Dominko Antunović. Tijekom rata Planinc se razboljela i neko je vrijeme boravila u bolnici u Bariju. Poslije se vratila u brigadu sa kojom je prošla mnoga bojišta, od Metkovića, Širokog Brijega, Mostara, Knina, a zatim Rijeke i Trsta. U 11. dalmatinskoj udranoj brigadi obavljala je funkciju političkog delegata voda, a kasnije političkog komesara čete za vezu. Poslije završetka rata, 1945. godine, demobilizirana je iz Jugoslavenske narodne armije u činu poručnika. U članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) primljena je 1944. godine.[3][4][1]

Simo Dubajić je izjavio da je ubojstva, bez suda, zarobljenih vojnika i civila na Kočevskom rogu poslije Drugog svjetskog rata obavila dalmatinska brigada, čija je komesarka bila Milka Planinc, a koja je za ta strijeljanja izabrala oko 90 najpovjerljivijih komunista.[5] Milka Planinc je odbacila optužbe Dubajića nazvavši ih političkim spekulacijama. Osobno se zalagala da se ti zločini istraže, te sudski i znanstveno obrade. Milka Planinc nikada nije bila komesar 11. dalmatinske udarne brigade kako tvrdi Dubajić, već komesar čete za vezu.[3][1]

Politička karijera[uredi VE | uredi]

Nakon rata radila je u sreskom narodnom odboru u Drnišu. U Zagrebu je završila Višu upravnu školu, a od 1947. godine se aktivno počela baviti političkim radom. U Zagrebu je najprije radila u Elektri, a potom u Dalekovodu. 1949. godine staje na čelo Agitpropa za Trešnjevku, nakon čega slijedi njezin uspon u političkom životu SR Hrvatske i SFR Jugoslavije.[3][4] Kasnije se nalazila na pozicijama:

  • politička sekretarka "Općinskog komiteta Saveza komunista Trešnjevke";
  • predsjednica "Narodnog odbora Trešnjevke" 1957.;
  • načelnica "Sekretarijata za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora Zagreba", 1961.-1963.;
  • organizacioni sekretarka "Gradskog komiteta Saveza komunista Zagreba", 1963.;
  • republički sekretarka za "Školstvo i obrazovanje u Izvršnom vijeću SR Hrvatske", 1963.-1965.;
  • predsjednica "Odbora za prosvjetu, nauk i kulturu Republičkog vijeća Sabora SR Hrvatske", 1965.-1967.;
  • predsjednica "Republičkog vijeća Sabora SR Hrvatske", 1967.-1971.;

Nakon sloma hrvatskog proljeća Milka Planinc dolazi na čelnu poziciju Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (SKH) odakle, na prijedlog Josipa Vrhovca, daje uhititi Franju Tuđmana, Dražena Budišu, Šimu Đodana, Marka Veselicu, Vladu Gotovca, Hrvoja Šošića i druge aktere hrvatskog proljeća. 1977. godine Vrhovec je protiv nje vodio unutarpartijske intrige, no zaštitio ju je sam Josip Broz Tito.[3][4][6] Milka Planinc je potvrdila da sa Savkom Dabčević-Kučar privatno nikada nije bila prijateljica, nisu bile bliske iako su se ponekada družile u Savkinoj kući, pričajući o djeci i modi. Milka se razišla sa Savkom na nekim pitanjima, no nisu se svađale niti mrzile. Među njima je postojala ozbiljna razlika, ali ne dovoljna za mržnju.[7]

Planinc je bila predsjednica Saveznog izvršnog vijeća (SIV) od 16. svibnja 1982. do 15. svibnja 1986. U to vrijeme je prozvana i bila znana kao jugoslavenska željezna lady. Za premijerskog mandata Milke Planinc je donesen Dugoročni program ekonomske stabilizacije. Savezne vlasti su u njenom mandatu potpuno zabranile ili strogo ograničile uvoz najvećeg broja proizvoda široke potrošnje, a što je za rezultat imalo teške nestašice kave, ulja, šećera, deterdženata i brojnih drugih proizvoda. Ponestalo je automobilskih goriva, pa je SIV uveo prodaju na bonove koji su svakom vlasniku osobnog automobila omogućili da mjesečno kupi najviše 40 litara benzinskog ili dizel goriva. Kada ni to nije pomoglo, Planinc uvela je do tada neviđeni sistem vožnje "par-nepar" kada su određenim danima smjela prometovati samo vozila kojima je zadnji broj na registracijskoj tablici bio parni, a u drugima neparni. Za njezinog mandata je ograničena sloboda putovanja u inozemstvo i to tako što su za svaki prijelaz državne granice građani Jugoslavije morali uplaćivati novčani depozit koji je progresivno rastao pri svakom slijedećem prelazu granice u istoj kalendarskoj godini. Iako rigorozne, ove mjere spriječile su financijski kolaps Jugoslavije i stabilizirali devizne rezerve zemlje. Planinc je ostvarila pretpostavke koje će kasnije baštiniti Ante Marković. Jedina je žena u povijesti koja je bila premijerka jedne socijalističke zemlje.[3][4][8]

U mirovini i smrt[uredi VE | uredi]

Nakon što je 1986. godine SIV prepustila Branku Mikuliću, pretposljednjem predsjedniku SIV-a, Planinc se povukla u mirovinu, te je zbog zdravstvenih problema devedesetih morala koristiti invalidska kolica. Milka Planinc je preminula u Zagrebu, 7. listopada 2010.[3][4] Pokopana je na Mirogoju.[9]

Citati[uredi VE | uredi]

Wikicitati „Ta je optužnica izazvana čistim političkim razlozima. To je politička spekulacija. Moje ime "zvuči", poznato je. Naime, godinama sam bila na mnogim odgovornim partijskim i državnim dužnostima u Hrvatskoj i Jugoslaviji te je vrlo privlačno mene optužiti i povlačiti oko stvari s kojima stvarno nemam baš nikakve veze. Osobno se zalažem za to da se stvari istraže te sudski i znanstveno obrade. Nažalost, sve je jasnije da su zločini tada počinjeni i to treba izvesti na čistac, ali se takvim, posve neutemeljenim i izmišljenim optužbama, neće daleko stići.[1]
(Milka Planinc, 2007. godine u intervju za Jutarnji list o optužbi Sime Dubajića da je bez suda naredila ubojstva zarobljenih vojnika i civila na Kočevskom rogu poslije Drugog svjetskog rata.)
Wikicitati „Bleiburg treba istražiti i utvrditi što se doista zbilo dok još ima živih svjedoka. Ne znam koliko je ljudi ondje stradalo, ali ako je i jedan čovjek bio ubijen bez suđenja, onako kako se govori da su ljudi ondje bili likvidirani, to je za svaku osudu. Žao mi je što pravih, objektivnih i kompetentnih znanstvenih radova o Bleiburgu još nema.[1]
(Milka Planinc, 2007. godine u intervju za Jutarnji list o Bleiburgu.)
Wikicitati „Bilo je partizana koji su počinili zločine, ali partizanski pokret nije zato bio zločinački, nego oslobodilački, kao i Domovinski rat.[1]
(Milka Planinc, 2007. godine u intervju za Jutarnji list.)
Wikicitati „Ustaše sam uvijek viđala uz bok Nijemcima, koji su bili okupatori. Mi smo se borili za Hrvatsku. Maštali smo o boljem, pravednijem i socijalnijem svijetu u zajednici s drugima. Zar je to grijeh!? Nismo znali tada u što bi se to moglo, odnosno u što se na kraju izrodilo.[1]
(Milka Planinc, 2007. godine u intervju za Jutarnji list.)
Wikicitati „Ja sam Hrvatica i to nikada nisam skrivala. Dapače. U partizanima smo često pjevali i "Lijepu našu", "Još Hrvatska ni propala dok mi živimo" i mnoge druge hrvatske pjesme i budnice. I to ne po direktivi, nego spontano, osjećajno. Pogledajte slike koje pokazuju kako smo pokapali svoje borce u St. Jakobu - pod križem! Jesmo se borili za Hrvatsku, ali i Jugoslaviju, jer smo željeli, kako sam rekla, bolji svijet.[1]
(Milka Planinc, 2007. godine u intervju za Jutarnji list.)
Wikicitati „Smeta mi kada se želi napraviti razdor između nas, boraca NOB-a, i branitelja iz Domovinskog rata. Oba su rata bila oslobodilačka i antifašistička. I to je naša veličina.[1]
(Milka Planinc, 2007. godine u intervju za Jutarnji list.)
Wikicitati „Kod nas se antifašizam povezuje isključivo s komunizmom da bi ga se diskreditiralo. Činjenica jest da su komunisti poveli taj oslobodilački rat. Oni su ga organizirali i vodili. No, među partizanima je bilo mnogo onih koji nisu bili komunisti, ali su se borili protiv okupatora i za bolje sutra. Ni ja nisam znala ništa o komunizmu, osim da se borim za to da svi ljudi budu ravnopravni i zadovoljni.[1]
(Milka Planinc, 2007. godine u intervju za Jutarnji list.)
Wikicitati „Borila sam se za Hrvatsku. Kakva bi ta Hrvatska bila da nije bilo partizana? Hrvatska je bila zaostala zemlja. Imali smo ambiciju napraviti od Hrvatske razvijenu zemlju. Često mi je jedan prijatelj govorio da je komunizam nešto primaljivo na horizontu, ali što mu se više približavaš, sve je dalje.[1]
(Milka Planinc, 2007. godine u intervju za Jutarnji list.)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 Snježana Kobešćak (1. srpnja 2007.). Milka Planinc: Partizanski i Domovinski rat su antifašistički. Jutarnji list. Arhivirano iz originala 3. siječnja 2014.. Preuzeto 3. siječnja 2014.
  2. 2,0 2,1 (srp.)E.K. (14. siječnja 2011.). Milka Planinc Srpkinja po majci. Kurir. Arhivirano iz originala 3. siječnja 2014.. Preuzeto 3. siječnja 2014.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 Vlado Vurušić (7. listopada 2010.). Jedna od najvažnijih osoba novije hrvatske povijesti. Moćna žena koju nitko nije volio.. Jutarnji list. Arhivirano iz originala 3. siječnja 2014.. Preuzeto 3. siječnja 2014.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Predsjednik Josipović: Milka Planinc je zaslužila poštovanje. Večernji list (7. listopada 2010.). Arhivirano iz originala 3. siječnja 2014.. Preuzeto 3. siječnja 2014.
  5. Snježana Kobešćak (12. srpnja 2009.). Kočevski rog - "Nemate razloga biti spori u čišćenju". Deutsche Welle. Arhivirano iz originala 3. siječnja 2014.. Preuzeto 3. siječnja 2014.
  6. JL (7. listopada 2010.). Umrla Milka Planinc, bivša premijerka Jugoslavije. Slobodna Dalmacija. Arhivirano iz originala 3. siječnja 2014.. Preuzeto 3. siječnja 2014.
  7. Boris Bilas (8. kolovoza 2009.). Milka Planinc o Savki: 'Razišle smo se, ali se nikada nismo niti svađale niti mrzile'. Nacional. Arhivirano iz originala 22. siječnja 2014.. Preuzeto 22. siječnja 2014.
  8. Umrla Milka Planinc. tportal.hr (7. listopada 2010.). Arhivirano iz originala 3. siječnja 2014.. Preuzeto 3. siječnja 2014.
  9. Gradska groblja Zagreb: Milka Planinc, Mirogoj RKT-51-II/I-202