Miroslav Blažević

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Miroslav Blažević
Blazevic.jpg
Osobne informacije
Puno ime Miroslav Blažević
Nadimak Ćiro
Rođen 10. veljače 1935.
Pozicija Trener
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
~ ? ~ -1954.
1954.-1955.
1955.
1956.-1958.
1958.-1961.
1961.-1962.
NK Bratstvo
NK Dinamo Zagreb
NK Lokomotiva Zagreb
FK Sarajevo
NK Rijeka
FC Sion
Trenerska karijera
1963. - 1967.
1967. - 1972.
1973. - 1974.
1975. - 1976.
1979. - 1980.
1980. - 1983.
1983. - 1984.
1985.
1986.
1986. - 1988.
1988. - 1991.
1991. - 1992.
1992. - 1995.
1994. - 2000.
2001. - 2002.
2002.
2002. - 2003.
2003.
2004. - 2005.
2005.
2005. - 2006.
2006. - 2008.
2008. - 2009.
2010.
2010. - 2011.
2011. - 2012.
2012. - 2013.
2014.
Vevey
FC Sion
Lausanne Sports
Flag of Switzerland.svg Švicarska
NK Rijeka
NK Dinamo Zagreb
Grasshopper
PAOK FC
FK Priština
NK Dinamo Zagreb
Nantes
PAOK FC
NK Dinamo Zagreb
Flag of Croatia.svg Hrvatska
Flag of Iran.svg Iran
NK Osijek
NK Dinamo Zagreb
NK Mura
NK Varteks
HNK Hajduk Split
Neuchâtel Xamax
NK Zagreb
Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Bosna i Hercegovina
Shanghai Shenhua Football Club
Flag of the People's Republic of China.svg Kina U-23
Mes Kerman
NK Zagreb
FK Sloboda Tuzla
Osvojene medalje
Svjetska prvenstva
bronca Francuska 1998.
Bilješke

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.

Miroslav "Ćiro" Blažević (Travnik, 10. veljače 1935.), hrvatski nogometni stručnjak, bivši izbornik Švicarske, Hrvatske, Irana te Bosne i Hercegovine.

Nogometna karijera[uredi VE | uredi]

Miroslav Blažević prilikom treninga reprezentacije BiH na stadionu Krimeja u Rijeci, 2009.
Miroslav Blažević na stadionu Krimeja u Rijeci, 2009.

Blažević je, prema osobnom priznanju, s trenerskom karijerom započeo vrlo rano, jer je bio sasvim prosječan igrač. Igrao je u 1. ligi u Rijeci.[1] Te 1959./60. trener mu je bio legendarni Luka Kaliterna.[2]Njegova karijera nogometaša započela je u Švicarskoj. Prvo mjesto trenera bilo je na čelu FC Vevey (1963.-1967.), zatim je bio trener FC Siona (1967.-1972.) u kojem je nekoć i sam igrao. Slijedi Lausanne-Sport (1973.-1974.) i švicarska nacionalna vrsta (1975.-1976).

Godine 1979. Blažević se vraća u Hrvatsku, na čelo HNK Rijeke. Godine 1980., nakon osvajanja 10. mjesta u tadašnjoj jakoj jugoslavenskoj nogometnoj ligi, Blažević preuzima vodstvo Dinama, jednog od četiri najjača tima bivše Jugoslavije (ostala tri tima su bila Crvena zvezda, Hajduk i Partizan). Nakon sasvim prosječne prve sezone (petog mjesta), 1982. godine Ćiro postaje legendom kada s Dinamom osvaja Prvenstvo Jugoslavije nakon 24 godine. Ovaj uspjeh imao je i političku dimenziju. Dinamov uspjeh i euforija koja je uslijedila ocjenjena je katalizatorom hrvatskog nacionalizma, koji komunistički režim tadašnje Jugoslavije nije tolerirao.

Sljedeće godine, Dinamo osvaja Kup maršala Tita i vodi dugačku bitku s Partizanom i Hajdukom u prvenstvu. Godine 1983. Partizan osvaja prvenstvo, a Blažević napušta Dinamo. Blažević je tvrdio da je bio primoran otići jer su mu prijetili uhićenjem kao jednom od vodećih hrvatskih nacionalista. Mnogi su to nazvali samoreklamiranjem, budući da Ćiro tada nije bio omiljen u nogometnim krugovima.

Blažević se vraća u Švicarsku i 1984. s Grasshopperom iz Zuricha osvaja Prvenstvo Švicarske. Nakon toga nakratko trenira grčki PAOK Solun (1985). Godine 1986. Ćiro se ponovno vraća u Jugoslaviju, ovog puta na Kosovo, preuzima FK Priština, s kojim postiže izvrsne rezultate, čime opet postaje narodnim herojem, ovog puta među kosovskim Albancima.

Iste godine postaje trenerom Dinama iz Zagreba, po drugi put. U tom razdoblju, s Dinamom ne pravi nikakav značajniji rezultat te 1988. napušta klub. Sljedeći klub mu je francuski Nantes, gdje je bio do 1990. godine. Ovo razdoblje ostat će zapamćeno po sumnjama u namještanje utakmica koje je rezultiralo odlaskom u zatvor visoko pozicioniranih nogometnih dužnosnika, primjerice Bernarda Tapiea.

Devedesetih, s hrvatskom neovisnošću, Ćiro se pridružuje Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), postaje velikim štovateljem predsjednika Franje Tuđmana, te njegovim bliskim prijateljem. Po treći put postaje trenerom i predsjednikom Dinama (tada pod imenom NK Croatia). Godine 1993. osvaja prvenstvo Hrvatske, a 1994. kup Hrvatske. Nakon toga ponovno napušta svoj omiljeni klub zbog obveza vođenja hrvatske nacionalne vrste.

Pod Ćirinim vodstvom hrvatska reprezentacija igrala je svoje prve kvalifikacije za Prvenstvo Europe, osvojila prvo mjesto u grupi, ispred Italije i izravno se kvalificirala na Euro 96 u Engleskoj.

Hrvatska je prošla prvo kolo pobijedivši Tursku i tadašnje prvake, reprezentativce danske, ali je izgubila od Portugala i suočila se u četvrtfinalu s Njemačkom. Njemačka je pobijedila s 2:1 i na kraju osvojila prvenstvo. Ćiro i reprezentativci Hrvatske optuživali su švedskog suca Leifa Sundella za pristranost u suđenju, tvrdeći da je sudio u korist Njemačke.

Miroslav Blažević za vrijeme SP 1998. s kapom francuskog policajca, koji ju je tijekom prvenstva nosio u znak solidarnosti s policajcem Danielom Nivelom, kojeg su njemački huligani pretukli metalnim šipkama.

Velike stvari su tek bile pred Hrvatskom. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, Hrvatska reprezentacija je osvojila drugo mjesto u grupi, odmah iza Danske.

Godine 1998. reprezentacija Hrvatske bila je sastavljena od igrača koji su igrali po europskim klubovima, kao npr. Zvonimir Boban, Davor Šuker, Slaven Bilić, a Ćiro ih je odlično vodio. U Francuskoj su postigli najveću senzaciju Svjetskog prvenstva osvojivši treće mjesto. U poluzavršnici Hrvatska je izgubila od domaćina Francuske (1:2). Za treće mjesto igrala je s Nizozemskom (2-1). Ćiro je ponovno postao nacionalnim herojem. I proglašen je najboljim trenerom Svjetskog prvenstva.

Ostali dio njegova vremena provedenog na mjestu izbornika reprezentacije nije bio tako uspješan. Hrvatska se nije uspjela plasirati na Euro 2000, zauzela je treće mjesto u grupi, iza Jugoslavije i Irske. Ćiro je ostao na mjestu izbornika i započeo gradnju novog tima, s mladim igračima za Svjetsko prvenstvo 2002. Međutim, nakon samo dvije odigrane kvalifikacijske utakmice, Ćiro je prisiljen na ostavku u jesen 2000. godine.

Zahvaljujući postignutom uspjehu iz 1998. Ćiro prihvaća ponudu iranskog nacionalnog tima. Nakon što se Iran ne uspijeva kvalificirati za Svjetsko prvenstvo 2002, Ćiro se vraća u Hrvatsku. Prvo spašava NK Osijek od ispadanja, a zatim ponovno vodi Dinamo. U svom četvrtom vođenju Dinama, klub osvaja Hrvatsko prvenstvo 2003., ali iste godine Ćiro ga napušta nakon sukoba sa starim prijateljem, Zdravkom Mamićem, dopredsjednikom Dinama.

Nakon toga Ćiro nekoliko mjeseci vodi slovensku Muru, a zatim Varteks, s kojim ostaje do kraj sezone. Tada objavljuje da će trenirati Hajduk iz Splita u sezoni 2005./2006.

Desetljećima je Ćiro izražavao želju trenirati splitskog Hajduka, ali mnogi navijači su izražavali sumnju jer je stari suparnik Dinamov. Pa ipak, Ćirin dolazak u Hajduk 2005. godine podijelio je navijače kluba, s dijelom onih koji su u Ćiri vidjeli čudotvorca koji klubu može vratiti staru slavu. Očekivanja nisu ispunjena pod Ćirinim vodstvom, a ni pod vodstvom sljedećih trenera te sezone. Počeo je osvajanjem Superkupa protiv Rijeke. Odmah je neslavno izbačen iz europskog natjecanja (Debreceni VSC 0:3, 0:5), a nakon još nekoliko kola u 1. HNL, 18. rujna Ćiro je napustio klub.

Nakon Hajduka vratio se u Švicarsku gdje je njegov povratak bio dočekan s oduševljenjem. Vodio je Xamaxa koji se borio za ostanak u ligi. Iako ga je Ćiro podigao s posljednjeg mjesta i uspio dovesti do nekoliko velikih pobjeda protiv FC Basela i Züricha, poraženi su u dodatnim kvalifikacijama od Siona, te ispali iz lige. Svejedno, tamo Blaževića i dalje pamte kao vrlo dobrog trenera.

Vratio se opet u Hrvatsku, ovaj put u NK Zagreb, s čijom mladom momčadi u svojoj prvoj sezoni bilježi izvanredne rezultate, no u Europi ispada iz Intertoto kupa već na prvoj prepreci (albanske Vllaznia). Nakon odlaska Vrdoljaka i Mandžukića Zagreb kreće s nešto slabijim igrama, ali Ćiro svejedno uživa veliko povjerenje predsjednika kluba do kraja sezone koju završava na šestom mjestu. Oprašta se pobjedom protiv Hajduka i napušta trenersku klupu kluba.

Miroslav Blažević je jedini u povijesti tri puta dobio Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar":

  • 1998. godišnja nagrada za pojedince
  • 1998. godišnja nagrada za momčadi kao član reprezentacije.
  • 2007. nagrada za životno djelo

Uspjesi[uredi VE | uredi]

Nadimak Ćiro[uredi VE | uredi]

Prema vlastitoj izjavi nadimak "Ćiro" je dobio po lutku iz predstave nekog trbuhozborca. To se njemu ni njegovim roditeljima nije sviđalo jer je to ime imalo i neko pogrdno značenje. Njegova majka se svakodnevno molila da ga prestanu tako zvati. Odlaskom u Dinamo Zagreb taj nadimak je nakratko zaboravljen. Tamo je dobio nadimak "Blaž". Međutim ubrzo ga na terenu prepoznaju neki Travničani i počinju mu skandirati, pa je "Blaž" opet postao "Ćiro".[3][4][5]

Političke ambicije[uredi VE | uredi]

Ćiro je bio član HDZ-a u doba predsjednika Tuđmana. S novim HDZ-om pod vodstvom Ive Sanadera Ćiro nije zadovoljan. Stoga je odlučio kandidirati se na predsjedničkim izborima kao neovisni kandidat.

Izborna predviđanja su pokazivala da je naklonost birača Ćiri 1-2%, međutim, u konačnici Ćiro je osvojio 17.847 glasova (0,80%) i eliminiran je već u prvom izbornom krugu.

Ćiro osobno[uredi VE | uredi]

Miroslav Blažević u braku je sa Zdenkom Đorđević od 1961. godine. Ima troje djece, kćeri Barbaru (1962.) i Katarinu (1966.) i sina Miroslava (1971.). Ćiro i Nena, kako zove svoju suprugu Zdenku, imaju zasad petero unučadi. Uz svoju najveću životnu strast nogomet, Ćiro je poznat kao strastveni sakupljač skupih i finih stvari - među ostalim kolekcionar je satova, umjetničkih slika i valuta svih vrsta.

Recitira Preverta, pjevuši Brela, Becauda, Aznavoura, ali i Ivu Robića. Sentimentalno je vezan za film Doktor Živago, ali i za Vrdoljakovu Dugu mračnu noć. Osim nogometa, iznimno voli i borilačke sportove, osobito boks i sumo hrvanje, te motociklizam. Često citira Montesquieua i poziva se na Nietzschea. Premda je u vrijeme svoga neponovljiva trijumfa sa zagrebačkim Dinamom 1982. godine bio u Jugoslaviji označavan i kao hrvatski nacionalist, uvijek je na neki način i tražio i uživao zaštitu visoke politike. Najkontroverzniji je njegov odnos s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom čiji je bio miljenik.

Galerija[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

moljac.hr :: Miroslav Blažević, uz dozvolu autora teksta

  1. Vidi fotografiju s utakmice protiv RNK Splita u knjizi Milorada Bibića: Split je prva liga
  2. Dalmacijanews Mate Prlić: "Barba Luka Kaliterna vječno sjaji kao zvijezda repatica", 20.listopada 2012.
  3. http://www.moljac.hr/biografije/blazevic.htm
  4. http://www.bug.hr/petric/ciro.htm
  5. http://www.glas-javnosti.co.yu/clanak/glas-javnosti-08-10-2007/brena-cira-i-sule

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Miroslav Blažević