Mit o Titu

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija
Mit o Titu
Mit o Titu
 Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava)
Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil.

Mit o Titu politički je mit neodvojiv od hrvatskog antifašističkog mita da su svi partizani bili komunisti i antifašisti, te da takvi ljudi nisu mogli počiniti zločine, ako su već ubijali bez suda, onda je to opravdano.

Činjenice o Titu[uredi | uredi kôd]

Josip Broz Tito, koga se poslije raspada komunističkoga sustava 1990-ih godina sve češće naziva diktatorom i zločincem, počinio je mnogo toga da te nazive zasluži. Tito je bio na čelu Vrhovnog štaba koji je 1944. izdao sljedeći proglas: Udarajte nemilosrdno po neprijateljskim kolonama i uništavajte njihovu živu silu. Čim više fašističkih kostiju ostane u našoj zemlji više ćete se odužiti onim bezbrojnim žrtvama koje su pale od zločinačke ruke fašističkih osvajača.[1][2][3]

Ne zalazeći dalje u brojne prividno kontradiktorne naredbe kojima se zarobljenici ne smiju ubijati i praksu da su partizani masovno ubijali bez suda,[4][5] profesor Mirjan Damaška pojasnio je pitanje Titove međunarodne kaznene odgovornosti: Postupci pak kojima su hrvatski i slovenski zarobljenici bili izloženi nakon predaje JA poklapali su se potpuno s nehumanim postupcima za koje je njemačka soldateska odgovarala u sudskim postupcima i to nakon utvrđivanja individualne krivnje. Pogrešno je i mišljenje da su izvansudske likvidacije zarobljenih bile dopuštene, jer su pogubljene osobe bile „odmetnici”, „teroristi” i „narodni neprijatelji”. Tome se opet protivi Martensova klauzula, čija je namjena bila da se spriječe nečovječni postupci prema tzv. „protupravnim borcima”, to jest osobama koje se formalno nisu mogle smatrati ratnim zarobljenicima. Izvansudskim pogubljenjima protivili su se, uostalom, i propisi samih antifašističkih vlasti doneseni na oslobođenom teritoriju. No pretpostavimo, argumentacije radi, da su se ustaški zločinci smjeli bez daljnjega likvidirati. Ostaje činjenica da su među pogubljenima bili i brojni domobrani regrutirani protiv svoje volje u kvislinšku vojsku, pa im se ni po Fočanskim propisima nije moglo imputirati da su narodni neprijatelji. Broj tih domobrana, čak ako isključimo Slovence, uvelike je premašio broj pogubljenih Bošnjaka u Srebrenici. Sve u svemu, treba zaključiti da su u Bleiburgu i s njime povezanim događajima na groteskan način povrijeđena ne samo moralna pravila nego su počinjeni i teški ratni zločini po onda važećem međunarodnom kaznenom pravu.[6] [7]

Mit o Titu[uredi | uredi kôd]

Muammar al-Gaddafi

Dobar čovjek - svjetski velikan[uredi | uredi kôd]

Tito je bio dobar čovjek. Nakon njegove smrti, jedan je nepismeni pastir sa sjevera Sudana izjavio da je Tito bio "dobar čovjek i da je sigurno bio musliman".[8]

Pisati o Titu, o tome svjetskom velikanu dvadesetoga stoljeća nije lako, jer kada se o njemu piše, čovjek postaje zadivljen i onda kad se samo nabroje njegova djela. Međutim, sva djela druga Tita prožeta su dubokom filozofskom mišlju, sa veoma jasnim koncepcijama rezultata tih filozofskih misli. A odraz rezultata Titovih djela se širi kao radio-valovi i odražava na sav progresivni svijet..., akademik Mihailo Apostolski, 1977.[9]

Gadafi je Tita jako cijenio: Mi smatramo Tita za jednog od najvećih lidera politike pozitivne neutralnosti i 3. svijeta u 20. stoljeću. On je jedan od velikih suvremenika koji ima značajnu ulogu u politici mira i jedinstva naroda.[10]

Nadčovjek[uredi | uredi kôd]

Ovo je jedina moguća formulacija za sve superlative koji su o Titu izricani:

  • superiornost - "...on je mirno, superiornom stabilnošću svojih pogleda već tada sugestivno zavladao svojom okolinom."[11]
  • tvrda volja - "Pramen guste plave kose pao mu je preko bijelog, visokog čeonog svoda, sigurnog znaka jake i tvrde volje."[12]

Podrijetlo[uredi | uredi kôd]

Mitski Tito bio je možda grofov sin,[13] ruski kirurg[14] ili ruski špijun njemačkoga podrijetla.[15]

Tito - zavodnik[uredi | uredi kôd]

Tito je imao pet žena, raskošne dvorce i živio je raskošnim životom, što je iritiralo političare u SFRJ i u međunarodnom komunističkom pokretu. Sovjetski vođa Nikita Hruščov nazvao je Tita zadnjim socijalističkim carem. Tita se uspoređuje s Habsburgovcima: Upravljao je državom koja se po nacionalnoj, vjerskoj i kulturnoj šarolikosti mogla mjeriti samo s podunavskom monarhijom, a život na njegovu dvoru nije bio skromniji od bečkoga.[16] Popis supruga:[17]

  • Pelagija Belousova Polka (rođena 1904.) (1918. – 1929.)
  • Anna König (1936. – 1937. ubijena zbog špijunaže)
  • Herta Haas (1938. - travanj 1941.)
  • Davorjanka Paunović - Zdenka (travanj 1941. – 1946. umrla od TBC-a)
  • Jovanka Budisavljević

Dan mladosti[uredi | uredi kôd]

Tito je mladost, mladost je radost. Manifestacija (Štafeta mladosti) je bila dio izgradnje kulta ličnosti u FNRJ/SFRJ i sastavni dio službene jugoslavenske državotvorne mantre.[18] Predstavnica studenata Sveučilišta "Edvard Kardelj" u Ljubljani na 12. kongresu SSOJ-a 1986. godine prenijela je ideje svojih kolega: "Mislimo da je došlo vrijeme da te zastarjele rituale prekinemo. Herojska su vremena prošla, prošlo je vrijeme idealiziranja mladosti, prošla su vremena slijepog patriotizma. Zato mislimo da je trčanje za štafetnom palicom i vježbanje na stadionu besmisleno."[19][20]

Nakon ove verbalne kritike uslijedila je vizualna dekonstrukcija mita, kad je srbijanski inženjer početkom 1987. godine "otkrio" da je plakat Dana mladosti skoro identičan ilustraciji "Treći Reich - alegorija herojstva" R. Kleina iz 1936. Štafeta je ipak u ožujku 1987. krenula s Triglava prema Beogradu, te prvi put nije bilo dočeka na glavnom trgu u Zagrebu (tadašnji Trg Republike bio je prekopan zbog Univerzijade 1987.)[21]

Brojni atentati[uredi | uredi kôd]

Titova važnost uveličana je brojem i opisima pokušaja atenatata na njega. Vjenceslav Cenčić je 2006. godine objavio knjigu "Atentati na Tita", u kojoj su obrađena 23 atentata koliko je osobno potvrdio Tito 1976. godine.[22] Dvije priče o atentatima su:

  • Operacija Teodor, listopad 1946. godine. Istina je to o prvoj diverziji, atentatu na Tita, kojeg su pokrenule ustaške i emigrantske snage iz Beča. Trsta i Münchena, potpomognute američkom i engleskom obavještajnom službom.[23] Počinitelj je navodno trebao biti nizozemski agent Andreas Engvird,[24] 1982. godine snimljen je film o ovoj operaciji, redatelj je bio Sava Mrmak, scenarist je bio Ivo Štivičić.[25][26]
  • Desant na Drvar, svibanj 1945. Akciju čišćenja partizanskih odmetnika padobranskim desantom "Rösselsprung" (pogled s njemačke strane) partizani su nazvali sedma ofenziva i pokušaj atentata na Tita. Nekoliko izvora govori da je u Drvaru 25. svibnja 1944. godine došlo do velikog sukoba između Tita i Sretena Žujovića, jednog od najpravednijih ljudi u našem ratu.[27]

Zaključak Cenčićeve knjige: Prvo, jedino je na De Gaulla pokušano više atentata nego na Tita. Drugo, Tito je bio trn u oku dvjema velikim silama, SAD-u poslije rata..., posebno nakon IB-a Titovu je glavu tražio i Staljin. ... Sam Tito, tumačeći sve te međunarodne napore u lovu na njegovu glavu, volio je istaknuti: "Kome sam potreban taj me čuva."[28] Ovakav patetičan stil glavna je karakteristika Cenčićeve knjige, propagacije mita o Titu u 21. stoljeću.

Pjesme o Titu[uredi | uredi kôd]

Neke od najpoznatijih pjesama o Titu su:

  • "Druže Tito mi ti se kunemo", 1977., tekst Mira Alečković, glazba Đorđe Novković, aranžman R. Ruić, pjevao je Zdravko Čolić, singl ploča je prodana u više od 300.000 primjeraka.
  • "Drugarice posadimo cvijeće", grupa "Kamen na kamen" i Neda Ukraden
  • "Računajte na nas", grupa Rani mraz
  • "Druže Tito ljubičice bijela", partizanska narodna, poznati su stihovi "Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela. Tebe voli i staro i mlado, druže Tito, ti narodno blago.", iako postoje i dodatni stihovi odnosno drugačije verzije, npr: "Druže Tito tebi nema para, šaljemo Ti pozdrave iz Škara."[29]
  • " Ide Tito preko Romanije", partizanska narodna[30]
  • "Lijepo ti je druga Tita kolo", nepoznat autor[30]

Parole o Titu[uredi | uredi kôd]

  • "Nećemo kralja, hoćemo Tita, narod se pita!", 1944. – 1945.[31]
  • "Tko laže ne voli druga Tita" i varijacije na temu.[32]

Cenzura[uredi | uredi kôd]

Od svibnja 1945. do 1990. novinari su zaobilazili mnoštvo tabua, dva su:[33]

  • revolucionarne tekovine radničke klase; nitko ih nije smio osporavati, čak ni kad su bile napuhane ili lažne
  • Titov život, rad i djelo; zabranjeno je bilo osporavanje čak i onoga što je spadalo u mitologiju ili neistinu

Svatko je kontrolirao svakoga, nastojeći da bude što stroži cenzor, jer je dobro znao da je i on pod kontrolom odozgo. Takav sustav totalne kontrole urodio je cijelim nizom tabua. Jedan od najstrože poštovanih bio je je Titov privatni život.[34] Ipak, 1977. je objavljena kičasta foto-monografija "Njihovi dani" o Titu i Jovanki koja je prikazivala nepostojeću idilu, više skrivajući nego otkrivajući pravu sliku privatnog Titova života. Navodno sretan par iz knjige nekoliko se mjeseci nakon objavljivanja knjige zauvijek razišao.[34]

Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita[uredi | uredi kôd]

Tito je umro 1980. godine, nakon njegove smrti oformljen je Odbor za zaštitu njegova imena i djela, u rujnu 1984. donesen je Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita.

Oni koji su željeli štititi mit o Titu imali su sve teži posao, ali partijski se režim odlučno suprotstavljao. Neposredno nakon njegove smrti broj političkih zatvorenika porastao je za 83%, a većina (94%) od 523 zatvorene osobe optužene su i osuđene po čl. 133. KZ SFRJ, odnosno zbog verbalnog delikta.[35]

Titoljublje je ratnih godina u Sarajevu došlo na naplatu, desetljećima su se narodi i narodnosti ložili na Tita, a prve ratne zime u opkoljenom Sarajevu napokon su ga i naložili. ... Mit o Titu završio je doslovce u prahu i pepelu, baš kao i država koju je stvorio, a sve to uvelike je omogućila armija kojoj je bio komandant.[36]

Desetak godina kasnije, Titoljublje u Hrvatskoj opet diže svoju antieuropsku i antihrvatsku glavu, SAB/SUBNOR je, sukladno pokušaju reanimiranja komunističkog duha u Hrvatskoj, zatražio i reaktiviranje Zakona o zaštiti lika i djela druga Tita. ... HHO upozorava da ti pozivi znače napad na ustavni poredak RH te da su suprotni obvezujućim europskim dokumentima, čime se Hrvatska udaljava o željenih integracija u EU. Osim toga, riječ je o grubom kršenju principa ljudskih prava, kao i vladavine prava, zbog kojega su stradale tisuće i tisuće nevinih građana.[37]

Krug za trg[uredi | uredi kôd]

Odraz živosti i žilavosti mita vidi se također po potrebi postojanja građanske inicijative "Krug za trg" koja je tražila preimenovanje dotadašnjeg Trga maršala Tita u Zagrebu (danas Trg Republike Hrvatske).

  • 2009. Građanska inicijativa “Krug za trg” zagrebačku je vlast upozorila da su obilježja socijalizma danas dopustiva samo u muzejima kao opomena na grijehe prošlosti.[38]
  • 2012. IO HHO-a smatra da je zadržavanje imena Josipa Broza Tita i drugih istaknutih nositelja jugoslavenske komunističke diktature na javnim površinama suprotno dokumentima Vijeća Europe i Europske unije, ističu u priopćenju.[39]
  • 2013. Pedesetak građana okupljenih u inicijativu "Krug za trg" okupilo se danas pred zgradom Sveučilišta u Zagrebu na Trgu maršala Tita. Na ogradi su postavili sto ruža s imenima studenata koje je ubio, kako kažu, Tito i njegova vojska. Svaka ruža uz ime poginulog studenta sadrži i podatke o tome kako je umro.[40]
  • 2014. Nekoliko stotina ljudi okupilo se na Trgu maršala Tita jutros na novom prosvjedu u organizaciji Udruge Krug za trg koja traži preimenovanje jednog od najljepših gradskih trgova u Kazališni ili Sveučilišni trg. Tita smatraju odgovornim za ubijanja, zatvaranja i mučenja protivnika komunizma i Jugoslavije tijekom svih godina vladavine, kao i za masovne grobnice i stratišta nakon završetka Drugog svjetskog rata – Tezno, Macelj, Lepoglava, Jazovka, Huda jama, Bleiburg, ali i Goli otok i Staru Gradišku. Datum oslobođenja Zagreba (8. svibanj) za prosvjed je odabran jer je to "tužna obljetnica uspostave jugoslavenske komunističke diktature".[41]
  • 2015. Inicijativa "Krug za trg“, zbog mnogobrojnih zločina nastalih za komunističkog razdoblja, kao i zbog totalitarnog režima kojem je na čelu bio maršal Josip Broz Tito, godinama zahtjeva preimenovanje toga, jednog od najljepših gradskih trgova.[42]

Raspadanje mita o Titu[uredi | uredi kôd]

Poslije Titove smrti nastao je mit o Titu, poslije Tuđmanove smrti provedena je detuđmanizacija. Kult ličnosti je nezdrava društvena pojava: Kult ličnosti je uvijek povezan s diktaturama i totalitarnim režimima. U pravilu, kad diktator umre, s njim umre i njegov kult. No kad kult ličnosti živi i 35 godina nakon smrti diktatora, moramo se zapitati što je to trulo i bolesno u našem društvu? Jesmo li uopće u stanju prihvatiti demokraciju i ljudska prava, ili smo ipak Balkanci koji ne mogu bez gazde s bičem u ruci?[43]

Raspadanje i mogući kraj mita o Titu se nazire, manje su za to zaslužni novinski članci poput onoga objavljenog u njemačkom FAZ-u: "Istok, Zapad i Jug su se klanjali pred grobom jednog od najvećih masovnih ubojica 20. stoljeća", navodi ovih dana ugledni njemački FAZ, te podsjeća da je "mit o Titu nadživio kraj Hladnog rata i krvavi raspad Jugoslavije",[43] više jedan mali konkretan potez Kolinde Grabar-Kitarović, uklanjanje Titove biste iz Ureda predsjednika na Pantovčaku.[44]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Proglas Vrhovnog štaba NOV i POJ od 8. rujna 1944., Martina Grahek Ravančić, Na Križnom putu kroz Slavoniju, Scrinia Slavonica, Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 8./2008., br. 8, Slavonski Brod, 315.
  2. ↑ Zvonimir Despot, Tito tajne vladara, str. 325, Zagreb 2009.
  3. ↑ http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/7013-dogme-i-mitovi-jugoslavenskih-antifaista-710.html Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (7/10)
  4. ↑ Zvonimir Despot, Tito tajne vladara, str. 329, Zagreb 2009.
  5. ↑ http://www.hrvatskipolitickiuznici.hr/content/view/1397/47/  Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. rujna 2015. (Wayback Machine) PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ
  6. ↑ Mirjan Damaška, "Po onodobnom međunarodnom pravu, neosporna je Titova odgovornost za zločine 1945." u Zvonimir Despot, Tito tajne vladara, str. 468-469, Zagreb 2009.
  7. ↑ http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/mesicevo-nakaradno-i-uvredljivo-tumacenje-povijesti-899 Mesićevo nakaradno i uvredljivo tumačenje povijesti
  8. ↑ Miro Simčič, Tito bez maske, str. 11, Zagreb 2007.
  9. ↑ Mihailo Popovski, Svet o Titu i našoj revoluciji, str. 7, Beograd - Zagreb - Skopje - Novi Sad, 1977.
  10. ↑ Mihailo Popovski, Svet o Titu i našoj revoluciji, str. 165, Beograd - Zagreb - Skopje - Novi Sad, 1977.
  11. ↑ Miroslav Krleža prema Stipi Šuvaru u Zagreb i Hrvatska u Titovo doba, str. 32, Zagreb 2004.
  12. ↑ Miroslav Krleža, Titov povratak godine 1937., str. 5-6, Borba br.123, Beograd-Zagreb, 15.5.1952.
  13. ↑ Miro Simčič, Tito bez maske, str. 98, Zagreb 2007.
  14. ↑ Miro Simčič, Tito bez maske, str. 101, Zagreb 2007.
  15. ↑ Miro Simčič, Tito bez maske, str. 102, Zagreb 2007.
  16. ↑ Miro Simčič, Žene u Titovoj sjeni, str. 13, Zagreb 2008.
  17. ↑ Miro Simčič, Žene u Titovoj sjeni, str. 20-21, Zagreb 2008.
  18. ↑ Tvrtko Jakovina, "Tito je mladost, mladost je radost" u "O Titu kao mitu", proslava Dana mladosti u Kumrovcu, str. 165, Zagreb 2006.
  19. ↑ Danas, 17.6.1986., Zagreb
  20. ↑ "O Titu kao mitu", proslava Dana mladosti u Kumrovcu, str. 168, Zagreb 2006.
  21. ↑ "O Titu kao mitu", proslava Dana mladosti u Kumrovcu, str. 169, Zagreb 2006.
  22. ↑ Vjenceslav Cenčić, Atentati na Tita, str. 5, Zagreb 2006.
  23. ↑ Vjenceslav Cenčić, Atentati na Tita, str. 22, Zagreb 2006.
  24. ↑ http://www.aimpress.ch/dyn/trae/archive/data/199605/60530-003-trae-sar.htm  Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. travnja 2015. (Wayback Machine) Andreas Engvird in television film "Operation Teodor" written by Ivo Stivicic and directed by Savo Mrmak, in which he acted the not destined assassin on Josip Broz Tito
  25. ↑ http://www.aimpress.ch/dyn/trae/archive/data/199605/60530-003-trae-sar.htm  Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. travnja 2015. (Wayback Machine) television film "Operation Teodor" written by Ivo Stivicic and directed by Savo Mrmak
  26. ↑ http://www.imdb.com/title/tt1360199/ Operacija Teodor, 1982.
  27. ↑ Vjenceslav Cenčić, Atentati na Tita, str. 49, Zagreb 2006.
  28. ↑ Vjenceslav Cenčić, Atentati na Tita, str. 155, Zagreb 2006.
  29. ↑ Dunja Rihtman-Auguštin, Jerko Bezić, "Partizanski folklor o Titu", str. 14, Narodna umjetnost, časopis za etnologiju i folkloristiku, vol. 14 br. 1, 1977.
  30. ↑ a b Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. travnja 2015. Pristupljeno 26. ožujka 2015.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  31. ↑ Vojno-istoriski glasnik, opseg 36, izd. 3, str. 36, Beograd
  32. ↑ Nova Hrvatska, opseg 30, 1988., U školi su nas učili, a to čine i danas s našom djecom: tko je zločest, taj ne voli druga Tita. Treba voljeti najviše druga Tita, pa onda mamu i tatu.
  33. ↑ Josip Grbelja, Cenzura u hrvatskom novinstvu 1945.-1990., Naklada Jurčić, Zagreb, 1998., str. 196
  34. ↑ a b Žarko Petan, Veseli diktator, Naklada Pavičić, Zagreb, 2006., str. 48
  35. ↑ Zvonimir Despot "Tko bježi od Bijele knjige Stipe Šuvara?", objavljeno 30. lipnja 2010., pristupljeno 7. travnja 2015.
  36. ↑ Bilo je lukrativno izdavati Tita, objavljeno 25. svibnja 2007., pristupljeno 7. travnja 2015.
  37. ↑ [http://www.matica.hr/vijenac/460/Napad%20na%20ustavni%20poredak%20/ PRIOPĆENJE HRVATSKOGA HELSINŠKOG ODBORA ZA LJUDSKA PRAVA: Napad na ustavni poredak, Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO, Vijenac 460, 20. listopada 2011., pristupljeno 7. travnja 2015.
  38. ↑ Apel za promjenu imena Trga maršala Tita u Kazališni trg, Iva Rogulja, objavljeno 11.12.2009., pristupljeno 10. svibnja 2015.
  39. ↑ HHO poziva na prosvjed za uklanjanje imena Trga maršala Tita, Ivan Halar, objavljeno: 20.4.2012., pristupljeno 10. svibnja 2015.
  40. ↑ Ruže za studente koje je ubio Tito: Svi smo mi Titove žrtve, Jakov Novak, objavljeno 10.12.2013., pristupljeno 10. svibnja 2015.
  41. ↑ 'Trebamo zakone koji će kažnjavati nazivanje trgova po osobama iz totalitarizama', Jana Peršić, objavljeno 8.5.2014., pristupljeno 10. svibnja 2015.
  42. ↑ ‘KRUG ZA TRG’ NA BDIJENJU U ZAGREBU: ‘Zadovoljni smo brojem okupljenih’, M. Marić, objavljeno 8. svibnja 2015., pristupljeno 10. svibnja 2015.
  43. ↑ a b Kult ličnosti simptom je bolesti društva, i primitivni supstitut religije, Marcel Holjevac, objavljeno 6. svibnja 2015., pristupljeno 10. svibnja 2015.
  44. ↑ PREDSJEDNICA ISPUNILA OBEĆANJE: Titova bista više NIJE na Pantovčaku!, A. Pranjić, objavljeno 18. ožujka 2015., pristupljeno 10. svibnja 2015.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Mit_o_Titu&oldid=6905452"