Mitropolija zagrebačko-ljubljanska

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Mitropolija zagrebačko-ljubljanska jedna je od episkopija Srpske pravoslavne Crkve koja djeluje na području Republike Hrvatske. Eparhija obuhvaća područje Središnje Hrvatske, Sloveniju, a do 2011.godine i Italiju. Mitropolit je Porfirije Perić (od 2014.

Povijest[uredi VE | uredi]

Na području ove eparhije pravoslavno svećenstvo spominje se u vrijeme Katarine Branković koja je bila kći srpskog despota Đurđa Brankovića. 1434. godine ona se udala za grofa Urliha II. Celjskog, te je sa sobom povela svećenika iz Smedereva. Njezinim je nastojanjem u Varaždinu 1454. prepisana bogoslužna knjiga „Apostol“ na srpsko-slavenskom jeziku, a čuva se u Muzeju Srpske pravoslavne Crkve u Beogradu.

Nakon obnove Pećkog patrijarhata 1557. dok je patrijarh bio Makarije Sokolović, pravoslavno stanovništvo sjeverne Hrvatske vodio je požeški mitropolit koji je imao sjedište u manastiru Orahovici. U listopadu 1595. mitropolit Vasilije prelazi bliže turskoj granici, kako bi se približio tamošnjim vjernicima, te postavlja svoje sjedište u manastiru Marči. Kasnije će ovaj manastir biti središtem unije s Katoličkom Crkvom. Uz ovaj manastir, središte pravoslavlja u tim prostorima postaje i manastir Lepavina.

1734. godine uspostavljena je Lepavinsko-severinska episkopija sa sjedištem isprva u manastiru Lepavina, a potom u Severinu. 1754. ova je eparhija združena s Kostajničko-zrinopoljskom eparhijom, a 1771. i s Pakračkom. 1931. osnovana je Zagrebačka eparhija u rangu mitropolije, sa sjedištem u Zagrebu. Prvi mitropolit bio je Dositej Vasić. 11. svibnja 1941. ustaške su vlasti uhitile mitropolita Dositeja, te ga u zatvoru u Petrinjskoj ulici mučile, a onda i otpremile u Beograd, gdje je 14. siječnja 1945. i umro.

Nakon Drugog svjetskog rata, prilikom popunjavanja upražnjenih eparhija, na prvom posleratnom redovnom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora 1947, izabran je episkop banatski dr Damaskin Grdanički za mitropolita zagrebačkog. Posle njegove smrti 1969, eparhija dugo nije imala vlastitog mitropolita, već su njome upravljali episkopi drugih eparhija, sve dok na zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora 1977. godine nije povjerena tadašnjem episkopu lepavinskom Jovanu Pavloviću, koji je 1982. izabran i za Mitropolita zagrebačkog. Na njegov prijedlog, sljedeće godine mitropolija je preimenovana u Zagrebačko-ljubljansku.

Nakon što je ovoj mitropoliji 1994. povjerena briga i za pravoslavne Srbe u Italiji, nazvana je Mitropolijom zagrabačko-ljubljanskom i cijele Italije. Taj je naziv zadržala do teritorijalnog preustroja 2011. godine.

Ustroj mitropolije[uredi VE | uredi]

Mitropolija ima pet arhijerejskih namjesništava: zagrebačko, bjelovarsko, grubišnopoljsko, ljubljansko..

U Zagrebačko namjesništvo spadaju crkvene općine: zagrebačka, vojakovačka i sisačka.

Mitropolitu u upravljanju eparhijom pomažu Eparhijski savjet Mitropolije te Eparhijski upravni odbor. Usto, tu je i Eparhijski crkveni sud Mitropolije. Svim ovim tijelima na čelu je mitropolit.

Saborna crkva[uredi VE | uredi]

Saborna crkva (Katedrala Preobraženja Gospodnjeg) Mitropolije zagrebačko-ljubljanske nalazi se u Zagrebu na Trgu Petra Preradovića, poznatijem kao Cvjetni trg. Na tom mjestu bila je katolička crkva sv. Margarete koja je pripadala Zagrebačkoj biskupiji, a spominje se na ovom mjestu od 1334. kao župna crkva uz koju su se održavali „margaretski sajmovi“ (održavali su se od 1337.). Kasnije je crkva pripala župi sv. Marka, a 1794. prodana je grčkim pravoslavnim trgovcima koji su tada kao trgovci i novčari boravili u Zagrebu. Kad se smanjio broj Grka, crkva počela je služiti pravoslavnim Srbima. Zbog dotrajalosti, srušena je dotadašnja crkva i na istom mjestu sagrađena postojeća katedrala 1866. po nacrtu arhitekta Franje Kleina. Zbog ovakve povijesti ove crkve, ulica koja prolazi iza ove crkve i danas se zove Margaretska, a ona koja prolazi ispred nje zove se Preobraženska.

Dana 4. svibnja 2007. dovršeno je oslikavanje unutrašnjosti crkve, što ga je izveo poznati ruski umjetnik Nikolaj Aleksandrovič Muhin.

Manastiri[uredi VE | uredi]

Na području Mitropolije zagrebačko-ljubljanske nalazi se nekoliko manastira od kojih neki više nisu u uporabi. Najpoznatiji je manastir Lepavina. Tu je, potom, ženski manastir svete Petke u Zagrebu, te nenaseljeni manastiri Marča, Bršljanac i manastir u Bojancima.

Uloga Srpske pravoslavne crkve u pripremi rata protiv Hrvatske[uredi VE | uredi]

Srpska pravoslavna crkva je uz većinu beogradskih medija bila nositeljica huškanja na rat protiv Hrvatske uvjeravajući srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini da su Srbi u svojoj povijesti uvijek vodili "pravedne i opravdane ratove". Gotovo je svakodnevno slala poruke o "opravdanosti" rata protiv Hrvatske i njegovom "obrambenom" karakteru.

U malu se skupinu srpskih crkvenih dostojanstvenika koji su nastojali smiriti pobuđene ratne strasti, prema poznatim podatcima mogu svrstati mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan i vladika bački Irinej Bulović. Mitropolit Jovan bio je organizator susreta patrijarha SPC Pavla i kardinala Franje Kuharića (prvoga u proljeće 1991. u Srijemskim Karlovcima, a drugi kasnije u Slavonskom Brodu). Organizirao je i susret patrijarha Pavla s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom.

Vladika bački Irinej Bulović isticao se kao protivnik sudjelovanja pravoslavnih svećenika u ratnim operacijama protiv Hrvatske. Godine 1991. izjavio je: "Svešteno lice koje danas uzima mitraljez, po mom mišljenju, duboko greši".

S druge strane veća skupina crkvenih dostojanstvenika SPC-a je poticala na ratne strasti: Vladika dalmatinski Nikolaj Mrđa - svoje je crkveno sjedište imao Šibeniku. Njegovi su ga suvremenici nazivali "ideologom" balvan revolucije u Kninskoj krajini, a 1992. postaje prvi čovjek SPC-a u Bosni i Hercegovini.

Vladika slavonski Lukijan - sa sjedištem u Pakracu poznat je po tekstu objavljenom u novinama SPC-a "Pravoslavlje" pod naslovom "Antisrpsko nastojanje ustaške države". Hrvatskoj je državi često dodavao pridjev "ustaška", a svoje je slušateljstvo uvjeravao da je u Slavoniji poslije 1918. živjelo pola milijuna Srba, od kojih su čak 250.000 završilo u velikom ustaškom logoru Jasenovac (što je u velikom nesrazmjeru s obavljenim i 2006. objavljenim istraživanjima u Jasenovcu, zajedno s logorom Stara Gradiška stradalo prema pojedinačnom popisu oko 40.000 Srba. Potkraj srpnja 1991. godine episkop Lukijan javno zahtijeva da se "oslobodi Vukovar što je brže moguće, jer nam je potreban da od njega načinimo svoje upravno, kulturno i duhovno središte".

Za episkopima i metropolitima u Hrvatskoj u promicanju velikosrpske agresije na Hrvatsku nisu nimalo zaostajali crkveni dostojanstvenici SPC-a u Srbiji i Crnoj Gori.

Vladika Atanasije Jevtić govorio je "neka košta koliko košta", samo da se ostvare viši srpski ciljevi i da "pokažemo da se ne plašimo", pozivajući u Glini 1991. na rat protiv Hrvatske. Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović (izabran 1990.) bio je ushićen srpskim ratnim "podvizima" u Bosni i Hercegovini protiv Hrvata i Muslimana da je novostvorenu Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu (razorenih gradova, porušenih crkava i džamija, ubijena cijela Srebrenica, s protjeranih gotovo milijun izbjeglica) slavljenički uzdizao do nebeskih visina. Bio je toliko opčinjen "junaštvom" svojih boraca da je od 1994. javno govorio da je Srpska Republika Bosna i Hercegovina "najdivnija srpska zemlja" i da je "svjetionik i Pijemont cjelokupnog Srpstva".

Budući vladika mileševski Filaret u rujnu 1991. po Banovini nastoji pokrenuti tamošnje Srbe. Na fotografiji koja je obišla svijet s mitraljezom u rukama pokazuje čime treba ići u "sveti rat" za Veliku Srbiju. Gornjokarlovački episkop Nikanor sa sjedištem u Karlovcu svojim se porukama pridružio Atanasiju Jevtiću.

Za stvaranje antihrvatskog ozračja i neskrivenog poziva na rat posebno mjesto pripada patrijarhu SPC-a Pavlu. Svojom uskrsnom poslanicom 1991. godine upućenom svim Srbima i čitanom u svim srpskim pravoslavnim crkvama na svečanoj uskrsnoj misi govorom neskrivene mržnje izmislio je stotine tisuća stradalih Srba postavlja retoričko pitanje: "koliko je naša pogibija bila brojnija i strašnija za poslednjih pedeset godina?" i dalje pruža sljedeći odgovor: "samo u Jasenovcu za četiri godine umoreno je, ako ne više, sigurno ne manje od 700.000 ljudi. Ako pitamo na koji način jedan naš vrsni znalac i mislilac odgovara: Jasenovac je največe srpsko grozilište, ništavilište, istrebivilaše, gubilište, gdje su ljudi satirani krvožderjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova. Nešto još gore je ovde, što se retko spominje. To je činjenica da je ovaj zločin do danas ostao neokajan i nepokajan što dokazuju događaji koji se danas dešavaju na istom mestu od istih počinilaca." Srbi u Hrvatskoj zaključio je patrijarh Pavle "danas se nalaze pred novim bogoubistvom i bratoubistvom".

Patrijarh Pavle početkom listopada 1991. snažno podupire realizaciju velikosrpskog pokreta. U pismu poslanom engleskom lordu Peteru Carringtonu, predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, iznosi razloge zašto međunarodna diplomacija "mora" podržati projekt ujedinjenja Srba iz Hrvatske s ostalim Srbima pod "jednim krovom", Srbi u Hrvatskoj tvrdio je patrijarh, nemaju "trećeg puta". Njegovo je pismo koncipirano kao svojevrsni memorandum SPC-a Mirovnoj konferenciji, u kojem se u prvom dijelu predočava patnja srpskog naroda po uzoru na uskrsnu poslanicu s početka godine. Dalje prema riječima patrijarha Pavla srpski je narod po drugi puta u ovom stoljeću "suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vekovima živeo". Zajedno sa Slobodanom Miloševićem, svim koalicijskim argumentima i srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj, patrijarh je nudio samo jedno rješenje: amputaciju Hrvatske i priključenje tih dijelova (oko 1/3 teritorija) Velikoj Srbiji. S uspostavom hrvatske države za patrijarha i Srbe u Hrvatskoj počelo je "novo, a po mogućim posljedicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj" (...) "naši sunarodnici, iste vjere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećega nema. Za to ih srpska država i srpski narod u Srbiji moraju zaštiti svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoobranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo (...) ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama." Od predsjednika se Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji očekivalo da shvati "da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući vinovnici ne mogu više živjeti zajedno. Posle Drugog svetskog rata nitko nije prisiljavao Jevreje da žive zajedno s Nemcima u istoj državi. Srbi su, međutim, bili prisiljeni da žive zajedno s Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije, kao zajedničke države u kojoj je Hrvatska bila samo jedna od šest federalnih jedinica. Granice te Hrvatske nisu ni istorijske ni etničke, nego su određene voljom Josipa Broza - Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti. Onog trenutka kada su Hrvati proglasili nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su, koristeći to isto pravo naroda na samoopredeljenje do otcepljenja, odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle bili bi izloženi zatiranju svog nacionalnog identiteta, svoje vere i imovine, a možda i progonstvu i fizičkom istrebljenju. (...) Tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugoslaveni i civilizovana Evropa." Patrijarh Pavle pri tome skriva da je Hrvatski sabor, ali i svezna Vlada u Beogradu referendum Srba u Hrvatskoj o priključenju Srbiji i referendum o uspostavi SAO Krajine proglasila nevažećom, jer su pravo na referendum o odcjepljenju prema zadnjem Ustavu SFRJ iz 1974. to pravo imale samo državotvorne nacije u svojim republikama.

SPC je tijekom cijelog rata (1991.-1995.) bila najčvršća unutarnja poveznica koalicije za Veliku Srbiju. Patnju srpskog naroda u Jasenovc patrijarh SPC-a zajedno sa svojih dvadeset i dvojicom episkopa i metropolita, nazvao je "grijehom svih grijehova". Svojim su govorima mržnje uz izmišljene brojeve od 250.000 ubijenih Srba Slavonije u logoru Jasenovac ili čak 700.000 (čime se sugeriralo da je gotovo cijeli srpski narod Hrvatske istrijebljen u Jasenovcu) unosili zablude, nejasnoće i osvetničke mržnje među pobunjene Srbe u Hrvatskoj.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Mirko Valentić, Rat protiv Hrvatske 1991.-1995. Velikosrpski projekt od ideje do realizacije, Zagreb, 2010. str. 161-167

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]