Momčilo Đujić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Momčilo Đujić
Momcilodjujic.jpg
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 27. veljače 1907.
Mjesto rođenja Kovačić kraj Knina, Austro-Ugarska
Datum smrti 11. rujna 1999.
Mjesto smrti Chicago, SAD
Nacionalnost Srbin
Nadimak Krvavi pop iz Strmice
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1941. - 1945.
Čin Vojvoda
Ratovi Drugi svjetski rat
Vojska Chetniks Flag.svg Četnici
Jedinice Dinarska četnička divizija
Zapovijedao Dinarska četnička divizija

Momčilo Đujić (Kovačić kraj Knina, 27. veljače 1907. - Chicago, 11. rujna 1999.) četnički vojvoda. Nekažnjeni ratni zločinac iz Drugoga svjetskog rata.[1][2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Niže razrede gimnazije pohađao u Kninu, više u Šibeniku, ali nije maturirao jer je iz sedmog razreda (1929.) otišao je na bogosloviju u Srijemske Karlovce. Za svećenika zaređen 1933. godine i odmah dobiva mjesto u strmičkoj parohiji kraj Knina. Od 1935. godine je inicijator, organizator i vođa četničkih udruženja u okolici Knina.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Nakon proglašenja NDH sa skupinom četnika razoružao je žandarmerijsku stanicu u Strmici. Potkraj svibnja 1941. pred prijetnjom uhićenja bježi u Kistanje te sve do rujna 1943. godine djeluje pod pokroviteljstvom te surađuje s talijanskim okupacijskim i vojnim vlastima,[3] potom zaštitnika traži u Nijemcima.[4] U ljeto 1941. godine stavlja se na čelo četničkog odreda, od rujna 1941. godine zapovjednik je puka "Petar Mrkonjić", a početkom 1942. sudjeluje u osnivanju Dinarske četničke divizije, kojoj je vođa, premda stvarni zapovjednik postaje tek 1943. godine. U ime Štaba divizije 15. veljače 1942. godine upućuje srpskom stanovništvu proglas kojim poziva na oružani ustanak protiv ustaškog režima i NDH. S Dinarskom divizijom sudjelovao je u nizu akcija protiv partizana. Pod njegovim su zapovjedništvom četnici počinili mnoge zločine nad hrvatskim stanovništvom. Krajem 1942. i početkom 1943. godine Đujić je sa svojim četnicima počinio pokolje po selima Gata, Tugare, Cista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Otavice, Vinalić, Kijevo i Garjak.[5] U selu Kosovu kod Knina formirao je i sabirni logor, koji su nazivali "malim Jasenovcem" (nazivan je i "srpskim Jasenovcem"[6] a narod Kninske krajine prozvao ga je i "drugim Jasenovcem"[7][8]) a čije su žrtve najviše bili Srbi antifašisti.[9]

"Okružni komitet KPH za Knin u svom izvješću od 18. listopada 1943., upućenom Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju, između ostaloga, ističe i ovo: Đujić u čuvenom Jasenovcu (Kosovo) ne prestaje da ubija. Zadnjih dana ubio je 15 osoba. Ali ni to ne pomaže."[7]

Đujić je izmislio spravu za mučenje, nazvanu "popovo bure" (Velika bačva, okovana čeličnim obručima i sa svih strana izvana nabijena dugim čavlima tako da su oštrice čavala bile iznutra. U bure bi se zatvarao logoraš i zatim kotrljao niz strminu kraj crkve Lazarice. Na taj način čavli su sa svih strana probadali logoraša, te su neki prilikom tih koturanja iskrvarili i umrli.)[7], koja je nekada bila izložena u Vojnom muzeju u Beogradu.[9]

Povremeno je održavao veze i suradnju s vlastima NDH (od Velikog župana u Kninu Davida Sinčića prima pomoć u novcu, hrani i drugim ratnim potrebama te sudjeluje u zajedničkim borbenim akcijama sa ustašama)[10][11] te njemačkim vojnim vlastima[12] u Hrvatskoj.[7]

Odlazak četničke divizije i emigracija[uredi VE | uredi]

U prosincu 1944. godine uz odobrenje Ante Pavelića[9][13][14] prebacuje Dinarsku diviziju preko Hrvatskog primorja i Istre u Sloveniju, pri čemu je počinila brojne zločine nad Hrvatima[9] vršeći ubojstva, pljačke i paleći kuće[14]. U svibnju 1945. u okolini Soče predaju se zapadnim saveznicima. Uhićen je i zatvoren u logoru Eboli u Italiji, poslije se prebacuje u SAD i Kanadu gdje nastavlja djelovati kroz velikosrpsku organizaciju "Ravna Gora".[15] Godine 1989. dodjelio je titulu četničkog vojvode Vojislavu Šešelju.[2][16][17] Tada je poučio Šešelja neka "izgna sve Hrvate, Albance i ostale strane elemente sa svetoga srpskog tla" te se obećao vratiti iz izbjeglištva u Sjedinjenim Američkim Državama u otadžbinu, samo ukoliko Šešelj uspije "očistiti Srbiju sve do posljednjeg Židova, Albanca i Hrvata".[1] Titulu je Šešelju oduzeo 1998. godine, nakon što je Šešelj počeo surađivati sa Slobodanom Miloševićem.

Bio je i najvećim inozemnim donatorom u velikosrpske pobune u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata (novac je dobio Vojislav Šešelj).[18]

Đujić je umro 1999. godine u Chicagu.[15]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Philip J. Cohen, Drugi svjetski rat i suvremeni četnici. Njihov povijesno-politički kontinuitet i posljedice po stabilnost na Balkanu, Ceres, Zagreb, 1997., ISBN 953-6108-44-5 str. 11.
  2. 2,0 2,1 Proleksis enciklopedija: četnici, preuzeto 8. travnja 2012.
  3. (srp.) Dr. Branko Latas: Dokumenti o saradnji četnika sa Osovinom: Dokumenti četničkog porekla, str. 138.-142., preuzeto 7. travnja 2012.
  4. (srp.) Ilija T. Radaković: Besmislena YU-ratovanja 1991-1995: Dok je Đujić nastojao da saradnju s ustašama prikrije, koliko god je to bilo moguće, dotle saradnju s Talijanima, a od septembra 1943. i s Nijemcima, nije krio. O tome sam svijedoči, na primjer, u pismu novoimenovanom talijanskom komandantu u Kninu uoči kapitulacije Italije: “Od jula 1941. rame uz rame sa italijanskom vojskom borim se protiv zajedničkog neprijatelja - komunista u oblasti Dinare...” (AVII, 160, 14/2)., preuzeto 8. travnja 2012.
  5. (srp.) Ilija T. Radaković: Besmislena YU-ratovanja 1991-1995: Naročitom surovošću je krajem 1942. i početkom 1943. Đujić krenuo u pokolje po selima Gata, Tugare, Čista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Utavice, Vinalić, Kijevo i Gorjak, gdje je ubijeno “230 stanovnika, pretežno dece, staraca i žena, tako da su im vadili oči, probadali ih mnogostruko nožem, a neke žive bacali u vatru zapaljenih kuća” (AVII, 8, 3/143; 201, 11/16; 230, 29/7-1; 201, 11/10-18; 271, 24/2-25; 138, 6/15-1 itd.)., preuzeto 8. travnja 2012.
  6. (srp.) Ilija T. Radaković: Besmislena YU-ratovanja 1991-1995: Iz talijanskih dokumenata se vidi da su Đujić i njegovi četnici, pored ratnih operacija, zajedno s Talijanima izveli 57 “akcija čišćenja sela”, u kojima je ubijeno 159 osoba, a zarobljeno i mučeno uglavnom u “srpskom Jasenovcu” - Kosovu kod Knina, “948 ljudi, žena i maloljetnika”., preuzeto 8. travnja 2012.
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 Zvonimir Despot: Četnički zločini u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu (1941.-1945.), preuzeto 6. travnja 2012.
  8. Fikreta Jelić Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945: Pojačani četnički teror, preuzeto 6. travnja 2012.
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 Vjesnik: Rehabilitacija Draže Mihailovića, preuzeto 6. travnja 2012.
  10. (srp.) Dr. Branko Latas: Dokumenti o saradnji četnika sa Osovinom: Dokumenti četničkog porekla, str. 22., preuzeto 7. travnja 2012.
  11. (srp.) Ilija T. Radaković: Besmislena YU-ratovanja 1991-1995: Đujić je sa ustašama počeo pregovarati u decembru 1941. kad je u Kninu posjetio velikog župana velike župe Bribir i Sidraga Davida Sinčića. Ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković je odobrio pregovore i saradnju. Naredio je Sinčiću da Đujiću i još trojici vojvoda isplati po 100.000 kuna. Sporazum o “borbenom sadejstvu” postignut je 9. juna 1942. Sinčić je 10. juna aktom BT 16/185 obavijestio poglavnika Pavelića: “Jučer sam trima glavnim vođama četnika, koji se bore protiv partizana, Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rakviću dao svakome po 100.000 kuna radi organizacije borbe protiv partizana” (dokument je u Arhivu Vojnoistorijskog instituta JNA, kutija 195. broj registra 12/6-1 - dalje AVII 12/1). U aktu VT 16/197, Sinčić 18. juna 1942. obavještava Pavelića da je “četničkim vođama isporučio makar skromne količine hrane” i da im je “domobransko zapovjedništvo stavilo na raspoloženje 20.000 metaka. 100 pušaka i 10 dobrovoljaca puškomitraljezaca” (AVII, 244, 35/11-1). Sedam dana kasnije, glavni stožer domobranstva je isporučio “Momčilu Đujiću milijun kuna, 200 pušaka jugoslovenskog porijekla, 20 puškomitraljeza i odgovarajuće količine streljiva” (Arhiv Hrvatske, FND, III-801450). Dokumenti u AVII (npr. MF-H-46/137-378, MF-H-34/493, 83 B, 32/1-19 itd.) svjedoče o zajedničkim akcijama ustaša i četnika i o tome kako je Đujić vodio “operacije čišćenja srpskih sela od partizanskih simpatizera i saradnika”, među kojima je bilo posebno surova ona s kraja februara 1944. godine, kad je sa Vjekoslavom Servatzijem, komandantom 7. ustaškodomobranskog zbora, ubio stotine Srba., preuzeto 8. travnja 2012.
  12. (srp.) Dr. Branko Latas: Dokumenti o saradnji četnika sa Osovinom: Dokumenti četničkog porekla, str. 153.-155., 178.-179., 182., 188., preuzeto 7. travnja 2012.
  13. Fikreta Jelić Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945: Bijeg pred snagama NOP-a: U naredbi od 21. prosinca on se poziva na sporazum između vlade NDH i vlade Trećeg Reicha, prema kojemu će se otpremiti "četnička skupina popa Đujića, ukupne jakosti oko 6.000 ljudi, iz područja južno od Bihaća i južne Like prema sjeveru u Njemačku". U naredbi se kao "vjerojatni smjerovi pokreta" navodi pravac Bihać-Bos. Novi-Kostajnica-Novska-Dugo Selo-Zagreb-Zaprešić-granica, ili Gospić-Ogulin-Karlovac-Zagreb-Zaprešić-granica. Pavelić je naredio da se spomenuta grupacija "bezuvjetno nesmetano" propusti, prijeteći ratnim sudom onima koji bi to ometali. Četnike je do granice trebala pratiti jedna vojna jedinica NDH., preuzeto 6. travnja 2012.
  14. 14,0 14,1 Domagoj Zovak, prof.: Odlazak četničke divizije iz kninske krajine i predaja saveznicima, preuzeto 6. travnja 2012.
  15. 15,0 15,1 Domagoj Zovak, prof.: Četnički pokret 1941. godine u Srbiji i Hrvatskoj, preuzeto 7. travnja 2012.
  16. (engl.) ICTY: The prosecutor of the Tribunal against Vojislav Šešelj. Indictment., preuzeto 6. travnja 2012.
  17. Robert Thomas: "Serbia under Milošević: politics in the 1990s", C. Hurst & Co. Publishers, 1998., ISBN 978-1850653417, str. 141.
  18. (srp.) Fond za humanitarno pravo: Svjedočenje 10. lipnja 2003., svjedok C-047, svjedok C-017