Monarhizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kruna, simbol monarhije

Monarhizam je politička ideologija koja zagovara očuvanje ili obnovu monarhije kao društvenog uređenja neke države. Predstavlja širi pojam od rojalizma čiji se sljedbenici zalažu za konkretnog monarha ili dinastiju na čelu države. Budući da se zalažu za obnovu monarhije u državama s postojećim republikanskim režimom, njihova je ideologija u suprotnosti s republikanizmom.

Povijest[uredi VE | uredi]

Monarhizam je novija ideologija koja se pojavila kao konzervativan odgovor na liberalne i radikalne republikanske pokrete koji su se pojavili u Zapadnoj Europi tijekom 18. stoljeća.

Uspon građanske buržoazije i postupno propadanje feudalnog poretka u kojem je plemstvo i svećenstvo podržavalo vlast monarha dovelo je do pojave novih političkih ideja zasnovanih na urođenim i neotuđivim pravima čovjeka i prenosu prava suvereniteta s osobne ličnosti monarha na narod. Te nove ideje o organizaciji države i društva pojavile su se još 1690. u djelu Johna Lockea Dvije rasprave o upravljanju državom, a razvili su ih kasniji prosvjetitelji poput Jean Jacquesa Rousseaua u djelu Društveni ugovor (fr. Du Contrat social ou principes du droit politique) iz 1762. godine.[1]

Američki rat za nezavisnost (1775.-1783.) i utemeljenje suvremene demokratske republike utjecalo je, između ostalog, i na izbijanje Francuske revolucije 1789. godine. Ustanici su ukinuli feudalni poredak i 26. kolovoza 1789. donijeli Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina u kojoj se ističe da se podrijetlo svakog suvereniteta nalazi u narodu, te da nijedno tijelo i nijedan pojedinac ne može vršiti vlast koja ne proizlazi iz njega.[2] Godine 1792. ukinuta je monarhija i proglašena republika.

Poslije pada Napoleonova Prvog Carstva, Bečkim kongresom 1815. godine reakcionarni političari obnovili su stare režime. U Francuskoj i drugim državama vraćene su na vlast stare dinastije. Europski monarsi osnovali su Svetu alijansu kako bi osigurali postojeći konzervativni društveni poredak. U tom ugovoru sačinjenom na poticaj ruskog cara Aleksandra I., a kojem su pristupile sve europske države, osim Velike Britanije i Papinske države, ističe se princip božanskog prava kraljeva koji se suprotstavlja novoproklamiranom narodnom suverenitetu.[3]

Liberalni i nacionalni pokreti iznijedrili su novu revoluciju u Francuskoj 1848. godine. Revolucijom je oborena monarhija i uspostavljena Druga republika, koja je uskoro bila zamijenjena Drugim Carstvom Napoleona III. Njemačko-francuski rat (1870.-1871.) rezultirao je porazom Francuske i uspostavom Drugog Njemačkog Carstva. Kao posljedica poraza, Napoleon III. bio je prisiljen abdicirati s vlasti, nakon čega se na političkoj sceni razvila živa rasprava o novom uređenju države. Premda je većinu činila monarhijska opcija, nije došlo do obnove monarhije već je osnovana Treća republika. Problem je bila unutrašnja podjela monarhista na bonapartiste, koji su zagovarali pripadnike dinastije Bonaparte, a koje su republikanci krivili za poraz kod Sedana; legitimisti, koji su podržavali dinastiju Bourbon; i orleanisti, koji su podupirali mlađi ogranak iste dinastije. Međusobna rascjepkanost monarhista bila je od presudnog značaja, jer je novi republikanski ustav bio izglasan tek 1875. godine, i to sa samo jednim glasom više.[4] Monarhistički pokret u Francuskoj slabio je do kraja 19. stoljeća te su se naposljetku monarhisti priklonili Trećoj republici.

Nakon Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) i s usponom komunističkog režima u Istočnoj Europi propala je većina europskih monarhija. Nakon sloma komunizma u zemljama Istočne Europe pojavile su se marginalne političke tendencije koje su se zalagale za obnovu monarhije u tim državama (Albanija, Bugarska, Rumunjska, Srbija), međutim stranke koje se zalažu za takav koncept imaju zanemarivu podršku u narodu, neovisno o tome o kojoj je zemlji riječ.

U Češkoj djeluje monarhistička stranka Koruna česka. U Portugalu i nekim zemljama Istočne Europe također postoje monarhističke stranke i pokreti. U Australiji također postoji pokret koji se zalaže za opstojnost tradicionalnih veza Australije i Velike Britanije u okviru Commonwealtha te očuvanje monarhijskog društvenog poretka. Na prostoru bivše Jugoslavije djeluje nekoliko monarhističkih političkih stranaka. U Srbiji djeluje Srpski pokret obnove, a u Hrvatskoj Domovinska građanska stranka (do 2007. godine).

Ideološki koncept[uredi VE | uredi]

U novijem periodu uobličila se pragmatična ideja o monarhiji kao općedruštveno korisnoj instituciji koja kroz "predvidljivu" i stalnu funkciju nasljednog monarha društvu i državi pruža stabilnost, odnosno predstavlja simbol oko koga se mogu okupiti klasno, etnički ili religijski heterogena društva koja inače ne bi mogla prihvatiti nijednog drugog državnog poglavara ili poredak. Takvi se argumenti najčešće vezuju uz suvremene europske ustavne monarhije, osobito Španjolsku gdje se kralju Juanu Carlosu I. pripisuju zasluge za uvođenje i očuvanje krhkog demokratskog poretka krajem 1970-ih i početkom 1980-ih. Monarhizam se također ponekad vezuje i uz nacionalističku ideologiju, odnosno zamisao prema kojoj upravo nasljedni monarh predstavlja simbol državnopravnog kontinuiteta, odnosno nacionalnog identiteta koji bi trebao dati legitimitet nacionalnoj državi.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Povijest svijeta, II. dio, str. 530.
  2. Povijest, sv. XII, str. 530.
  3. Povijest svijeta, III. dio, str. 555.
  4. Povijest, sv. XV, str. 421.

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Monarhizam


Society.svg Nedovršeni članak Monarhizam koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.